Iskustvo i spoznaja neuspjeha

Temeljna spoznajna osnova svih mislećih ljudi zasigurno je izvjesnost neuspjeha. K. Jaspers je upravo u neuspjehu, neutemeljenosti, nedostatnosti i rastrganosti ljudske egzistencije vidio šifru koja transcendenciju čini nazočnom.

No, nije potrebno ulaziti u Jaspersovu filozofiju; dovoljno je da neuspjeh zadržimo unutar strukture stvarnosti vlastitog života i da nas izvjesnost neuspjeha motivira na uspješno društveno djelovanje.

Iako ne postoji čovjek koji je vlastitim snagama zašao u kolekciju živih bića, u život ga je unio – u većoj ili manjoj mjeri očitovan – slučaj, to nipošto ne znači da takav (svaki) čovjek, kad već jest, nužno treba djelovati besmisleno, poslušno i neslobodno. Besmisleno, poslušno i neslobodno djelovanje nije djelovanje, to je puka prisutnost besmisla, posluha i neslobode.

Iako ne postoji čovjek koji je vlastitim snagama zašao u kolekciju živih bića, u život ga je unio – u većoj ili manjoj mjeri očitovan – slučaj, to nipošto ne znači da takav (svaki) čovjek, kad već jest, nužno treba djelovati besmisleno, poslušno i neslobodno. Besmisleno, poslušno i neslobodno djelovanje nije djelovanje, to je puka prisutnost besmisla, posluha i neslobode

Ljudi autentičnog života djeluju, ljudi neautentičnog života bivaju prisutni u kolekciji živih bića, ali bez većeg značaja.

Neautentičnost je, zapravo, uzaludnost neuspjeha, uzaludno ”unošenje” u život nekoga tko nije u stanju misliti i djelovati.

Neautentični stvorovi ponavljaju neku mrtvu misao, oni se bore za neku mrtvu stvarnost i ta im mrtva misao i mrtva stvarnost daju privid života.

Ukoliko ambijentalno mislimo neuspjeh i neautentičnost prisutnih bića koja su mogla autentično djelovati i smjestimo ih u okvire političke stvarnosti, dolazimo do uvida kako su neautentični svi oni koji su danas prisutni kao hologram nekadašnje prošlosti, koja se nikada više, na svu sreću, ne može i neće vremeniti, jer ono što je mrtvo nikakvim čarolijama više ne može postati živo. Hologram je, naime, izrod smrti.

Zar nije na djelu hologramska ili izrodna aktivnost kada umišljeni nacionalisti (a zapravo prisutni hologrami odvremenovane stvarnosti), koji negiraju sve vezano za Europsku uniju, osim plaća koje mogu ostvariti kao zastupnici u Europskom parlamentu, sudjeluju u izbornom procesu za Europski parlament, jer na taj način navodno osiguravaju ravnopravniji položaj vlastite zemlje?

Plaćenici neuspjeha nikada nikome nisu osigurali bolji položaj osim sebi. Zato i jesu društveno-politički neuspješni jer iza njih ostaje samo trag njihove uzaludne, besmislene, poslušne i neslobodne prisutnosti.

Hologram ne djeluje, on se smješta – u kuću izgrađenu hologramskom prisutnošću, ministarstva, parlamente, ulicu, narod…

Neautentična prisutnost je izvan vremena i odnosa. Odnosi pripadaju autentičnim bićima, samo ona imaju vlastiti identitet.

Zar nije na djelu hologramska ili izrodna aktivnost kada umišljeni nacionalisti (a zapravo prisutni hologrami odvremenovane stvarnosti), koji negiraju sve vezano za Europsku uniju, osim plaća koje mogu ostvariti kao zastupnici u Europskom parlamentu, sudjeluju u izbornom procesu za Europski parlament, jer na taj način navodno osiguravaju ravnopravniji položaj vlastite zemlje?

Čovjek s vlastitim identitetom pripada sebi i to snagom spoznaje izvjesnosti neuspjeha. Izvjesnost neuspjeha kod autentičnih ljudi pojačava njihovo djelovanje u smjeru onoga što uspijeva: rast znanja, istine, dobrote, pravde, ljepote, uključivosti…

Čovjek je, naime, iz neuspjeha sebe samoga nastao i u neuspjeh sebe sama ide, ali kolektivne stvarnosti, čijem rastu autentični čovjek vlastitim djelovanjem pridonosi, nisu neuspješne, one se neprestano, po ljudskom djelovanju, usavršavaju ili, kada nastupi period izrodne, neautentične ili hologramske tiranije, doživljavaju zastoj i urušavanje.

Neuspjeh, dakle, nije carstvo ništavila i destrukcije, nego svijest o tome da smo kao ljudska bića, bez vlastitih zasluga, zašli u ljudski svijet i da nam, neovisno o našem htijenju, predstoji kraj ili dokidanje našeg postojanja. Ono između smo mi, ono između je ili prostor naše slobode i progresije kolektivne realnosti ili uzaludna prisutnost.

Neuspjeh nije tragedija, uzaludnost je tragedija, besmisao je tragedija, a trag te tragedije vidimo u hologramima mrtve prošlosti koja teži tome da zauzda svako autentično djelovanje.

Ničijoj prošlosti ne pripadam, ni s čijom uzaludnošću nisam u odnosu, svakoj autentičnosti se veselim, jer ona omogućava različitost i izvjesnost neuspjeha čini smislenim.

Iako idemo prema vlastitoj smrti, sve dok na tom putu uspijevamo autentično djelovati, i bez strahova i predrasuda biti u odnosima sa svima koji autentično djeluju, ostvarujemo sretan život, a društvo, institucije, znanje i kolektivni um samim time postaju ljudskiji i dočekuju nove ljude koji, bez vlastite volje, ulaze u kolekciju živih bića.

Zar ta spoznaja nije dostatna da naša jednokratna egzistencija bude smislena i da motivira na smisleno djelovanje? Jest, svakako jest.

Neuspjeh, dakle, nije carstvo ništavila i destrukcije, nego svijest o tome da smo kao ljudska bića, bez vlastitih zasluga, zašli u ljudski svijet i da nam, neovisno o našem htijenju, predstoji kraj ili dokidanje našeg postojanja. Ono između smo mi, ono između je ili prostor naše slobode i progresije kolektivne realnosti ili uzaludna prisutnost

Ako navedeno sada primijenimo na političare, shvaćamo da političari jesu političari zahvaljujući političkom mandatu. Ako osmišljeni ljudski život nastaje iz svijesti o izvjesnosti neuspjeha, onda bi i osmišljeno političko djelovanje trebalo počivati na svijest o neuspjehu. Političar, naime, nije vlastitom voljom postao političar, nego voljom drugih (birača, predsjednika stranaka..) ili, manje ili više, sretnim slučajem.

Ne postoji političar koji će vlastitim snagama sačuvati političku funkciju ili mandat, ali to ne znači da zbog toga treba besmisleno djelovati.

Smisleno djeluje onaj političar koji doprinosi rastu društva, a to je političar koji je spoznajno nadrastao ambijentalnost sredine. Oni koji, naprotiv, to ne shvaćaju, njihov um i sloboda trajno plutaju u ambijentalnost i, sva je prilika, nikada ništa neće shvatiti, jer shvaćanje ne pripada hologramu.

Ambijentalni političari ništa umsko i ništa slobodno ne mogu napraviti, njihov ambijent (okružje, kraj, religija, rodbina…) ih je trajno nadišao i nikada im nikakvo djelovanje u prilog nečeg općeg i izvan koristi ambijentalnog, neće dopustiti. Oni su naprosto ambijentalci.

Temeljno ljudsko iskustvo je iskustvo konačnog neuspjeha nas samih i zbog toga neizostavno moramo djelovati u korist društva koje se usavršava i dočekuje nova ljudska bića – bića slobode i ambijentalce.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Političko prijateljstvo kao kategorijalna pogreška
• Isključivi pojas nacionalnih nadničara
• Ljudsko upravljanje i animalno-ljudsko vladanje
• Hrvatski biofili i nekrofili
• Kriza humanistike i kriza humanosti
• Politika, religija i državni terorizam u RH
• Građanska i plemenska Hrvatska

» Svi tekstovi ovog autora