Istina o NDH i Hitleru (4)

NAKON BLEIBURGA

ODLAZAK U EMIGRACIJU, TITOVA JUGOSLAVIJA I NDH U REPUBLICI HRVATSKOJ

Od svibnja 1945., u Federalnoj, Narodnoj, pa onda Socijalističkoj Republici Hrvatskoj četrdeset je godina bilo uobičajeno da svi rođeni 10. travnja glasno ne slave svoje rođendane jer nerijetko je policija mogla provjeriti stvarne razloge slavlja toga dana. Svi koji su imali bilo kakve veze s NDH, koji su bili na bilo koji način aktivni u njezinom sustavu, o svojim sjećanjima nisu glasno govorili.

Na toj je razini sve bilo prepušteno zaboravu. Posebno se to jasno vidjelo kada se početkom devedesetih godina 20. stoljeća niz ljudi koji su bili u Križnim putovima, počeli iznositi svoja sjećanja. Neke se riječi u vokabularu za vrijeme NDH, iščezle ili su ostale trajno obilježene. Samo oni umjetnici i profesori koji su nakon rata prošli provjere ili su se preodgojili, ponekad i boravcima u drugim dijelovima zemlje, nastavili su stvarati.

Nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine djelovali su odredi Križara, ostataka ustaških postrojbi i različitih nezadovoljnika novim poretkom. Najviše ih je bilo u Lici i Zapadnoj Slavoniji. Križarski je pozdrav bio “za Krista – protiv komunista” i “slava Kristu – smrt komunistu”.

Od svibnja 1945., u Federalnoj, Narodnoj, pa onda Socijalističkoj Republici Hrvatskoj četrdeset je godina bilo uobičajeno da svi rođeni 10. travnja glasno ne slave svoje rođendane jer nerijetko je policija mogla provjeriti stvarne razloge slavlja toga dana. Svi koji su imali bilo kakve veze s NDH, koji su bili na bilo koji način aktivni u njezinom sustavu, o svojim sjećanjima nisu glasno govorili

Vodstvo ustaškog pokreta u emigraciji posve je krivo ocjenjivalo prilike u zemlji, ali i odnose među suprotstavljenim ideološkim blokovima. Stoga su neprestano slali skupine koje su trebale izviditi stanje na terenu, ali i koordinirati navodne gerilske akcije.

Najpoznatija je bila križarska akcija Plan 10. travanj, odnosno Operacija Gvardijan, kako ju je jugoslavenska tajna policija nazvala po nadimku Božidara Kavrana. Tada je na Papuku u ljeto 1947. najprije uhićen Ljubo Miloš, bivši zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac, a godinu dana kasnije Kavran, koji je mislio da je u Hrvatskoj nezadovoljnika dovoljno za osvajanje Otočca ili Požege.

Zamišljeni je cilj bio Hrvatsku, koja će se ponovo osamostaliti, dovesti na stranu Zapada u očekivanom sukobu sa Sovjetskim Savezom. Udba je od samog početka imala doušnike u vrhu organizacije Akcije 10. travnja, pa je po njezinom razbijanju 10. srpnja 1948. poslala nešifrirani tekst: “Idite u pi materinu. Mi smo vas zajebali. Stop. Svi ste u našem zatvoru. Stop. Ha-ha-ha! Opet ćemo uspostaviti vezu preko “tete Ane”. Ona će vam se javiti! Idite u p materinu!” Radelić 2002.: 116-119; Krizman 1986.:192-194. Ukupno je u slamanju Operacije Gvardijan uhićeno 96 ljudi. Radelić 2000.:19.

Komunikacija ubačenih skupina išla je preko Austrije, ali i Madžarske. Nakon zamiranja koordiniranih akcija pojedinci, “bunkeraši”, skrivali su se u različitim dijelovima zemlje još godinama. Kasnije se jedina ozbiljnija operacija ubacivanja naoružanih gerilaca dogodila nakon slamanja Hrvatskog proljeća.

Ponovo krivo procjenjujući da je nezadovoljstvo Hrvata i Muslimana toliko da bi bila dovoljna iskra za opći ustanak, u ljeto 1972. iz Austrije je na prostor planine Raduše kod Bugojna došlo 19 gerilaca. Svi osim jedog člana “Hrvatskog revolucionarnog bratstva”, ubijeni su tijekom obračuna s 18.000 pripadnika policije i JNA ili kasnije osuđeni na smrt.

U emigraciju je krajem rata otišao znatni dio nezadovoljnika i suradnika ustaškog režima. Pavelić se najprije sklonio u Austriju, a potom u Rim. Na eksteritorijalnom prostoru s lijeve obale Tibera, prema izvorima američke tajne službe, boravio je tijekom 1947.

Vodstvo ustaškog pokreta u emigraciji posve je krivo ocjenjivalo prilike u zemlji, ali i odnose među suprotstavljenim ideološkim blokovima. Stoga su neprestano slali skupine koje su trebale izviditi stanje na terenu, ali i koordinirati navodne gerilske akcije

Početak Hladnog rata očito je utjecao na određeno nećkanje zapadnih saveznika pri uhićenju. Američki potpukovnik G. F. Blunda smatrao je da britanski plan da Amerikanci same uhite Pavelića ”ne bi bio u najboljem interesu” SAD-a, jer ”brojne Hrvate koristimo kao doušnike američkih obavještajnih službi”, pisao je.

Iako je kasniji dogovor bio da se Pavelića pokuša izvući na talijanski teritorij i potom uhititi uz pomoć karabinjera, američkom se agentu činilo da sve opstruiraju Britanci.

Konačno je Poglavnik otišao u Argentinu, gdje je popunio sastav svoje vlade. Javljao se u ustaškim glasilima, osnovao Hrvatski oslobodilački pokret (HOP).

Nakon atentata 1956. Ante se Pavelić povukao u frankističku Španjolsku. Nakon njegove se smrti 1959. godine, HOP podijelio na više skupina. Dio ih je zagovarao diverzantsku borbu i terorističke akcije, dio je bio za političko djelovanje. Pokušaji povezivanja različitih opcija koje su se naslanjale na tradiciju NDH bile su neuspješne.

U isto vrijeme, jugoslavenske vlasti jednako su neprijateljskim smatrale i one koji su bili za demokratizaciju prilika unutar zemlje i skupine one koji su spremne terorističkim akcijama zagovarati hrvatsku neovisnost. Na taj je način veliki broj hrvatskih emigranata odbijan od zemlje čijim je dijelom Hrvatska bila i predstavljali su trajni problem za vanjsku politiku Titove Jugoslavije.

Odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama dugo je vremena opterećivao slučaj Andrije Artukovića, koji je u Kaliforniju došao još 1948. godine. Opetovani su zahtjevi za izručenjem i postupci pred apelacionim sudom vodili su se više puta. Zahtijev za izručenje odbijen je i početkom 1959. godine. Iako su neki visoki jugoslavenski dužnosnici govorili kako je takvo razrješavanje jugoslavenskog ”slučaja Eichmann” posljednje što bi tada trebalo Jugoslaviji, jer bi samo mogli razbuktati ratne uspomene, Artuković je SR Hrvatskoj izručen i osuđen na smrt 1986. godine. Jakovina 2001.:157. Andriji Artukoviću sudilo se u Zagrebu. U njegovom odvjetničkom timu bili su Srđa Popović iz Beograda, Silvije Degen i Olujić iz Zagreba. Artuković je umro u zatvorskoj bolnici u Zagrebu 1988. godine.

Početak Hladnog rata očito je utjecao na određeno nećkanje zapadnih saveznika pri uhićenju. Američki potpukovnik G. F. Blunda smatrao je da britanski plan da Amerikanci same uhite Pavelića ”ne bi bio u najboljem interesu” SAD-a, jer ”brojne Hrvate koristimo kao doušnike američkih obavještajnih službi”, pisao je. Iako je kasniji dogovor bio da se Pavelića pokuša izvući na talijanski teritorij i potom uhititi uz pomoć karabinjera, američkom se agentu činilo da sve opstruiraju Britanci

U lipnju 1998. godine, a nakon interviewa u kojem je govorio o vlastitoj povijesnoj ulozi i zapovjedništvu nad logorom Jasenovac, Argentina je Republici Hrvatskoj izručila Dinka Šakića. Šakiću je tijekom 1999. zagrebački sud dodijelio 20 godina robije. Slični se slučajevi vode i kasnije. Primjerice Milivoja Ašnera na Okružnom sudu u Požegi itd.

U historiografiji i publicistici u vrijeme socijalističke Hrvatske/Jugoslavije o NDH se pisalo puno, često dobro, nerijetko posve neobjektivno. Pojedine se teme, brojke i stavovi nisu znanstveno propitivali, držeći se neupitnima. Svako odstupanje od tabuiziranog pristupa problemu NDH bilo je podložno diskvalifikacijama, pa i mogućnosti kaznenog progona.

Iako je s protokom godina bilo sve više objektivnijih publikacija i hrabrijih povjesničara, broj propagandističkih i politikantskih rasprava rastao je u trenucima političkih napetosti. Optužbe o genocidnosti Hrvata i tvrdnje da je NDH ubijala samo Srbe, nastavljajući stoljećima staru hrvatsku politiku, davale su kvazi-znanstvenu argumentaciju pojedinim političarima. Do krajnjih granica takva manipulacija i revizionizam postali su vidljivi u vrijeme anti-birokratske revolucije u Srbiji krajem osamdesetih godina i priprema za vojno preuređenje Jugoslavije.

Nakon 1990. slike Ante Pavelića, do tada prisutne tek u povijesnim knjigama, sporadično su se sve češće mogle vidjeti na javnim mjestima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Nekoliko su ih godina u svojim prostorijama isticale i neke parlamentarne političke stranke.

S dolaskom višestranačja buknulo je i zanimanje za sve teme vezane uz NDH. Tiskani su publicistički radovi o najznačajnijim ličnostima NDH, zločinu kod Bleiburga, Jazovki, kao i niz, iako ne i obilje, dobrih povijesnih studija.

Kako je prevladavajući narativ u zemlji koja je početkom devedesetih bila u ratu sa Srbijom i nastojala dobiti puno međunarodno priznanje bio da je Hrvatima u Jugoslaviji neprestano i stalno o glavi radila velikosrpska politika, onda je kratka epizoda Drugog svjetskog rata s kakvom-takvom vladom u Zagrebu morala barem po nečemu biti pozitivna.

Takva je racionalizacija bila samo korak do opravdavanja i same politike ustaškog režima. Rečenica Franje Tuđmana s Prvog općeg sabora HDZ-a često je uzimana kao dokaz ambivalentnog odnosa prema NDH u Hrvatskoj. U najspornijem i najcitiranijem dijelu govora Tuđman je rekao kako:

U historiografiji i publicistici u vrijeme socijalističke Hrvatske/Jugoslavije o NDH se pisalo puno, često dobro, nerijetko posve neobjektivno. Pojedine se teme, brojke i stavovi nisu znanstveno propitivali, držeći se neupitnima. Svako odstupanje od tabuiziranog pristupa problemu NDH bilo je podložno diskvalifikacijama, pa i mogućnosti kaznenog progona

”Pobornici hegemonističko-unitarističkih ili jugoslavensko-velikodržavnih shvaćanja vide u programskih ciljevima HDZ ništa drugo do zahtijeva za obnovom ustaške NDH. Pri tom zaboravljaju da NDH nije bila samo puka ‘kvislinška’ tvorba i ‘fašistički zločin’, već i izraz kako povijesnih težnji hrvatskoga naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika, a u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke, koja je na ruševinama Versailleskog tvorila Novi europski poredak, tih težnji Hrvatske i njenih geografskih granica. Prema tome NDH nije predstavljala samo puki hir osovinskih cilja već je bila posljedak posve određenih povijesnih čimbenika.” (Glasnik HDZ-a, Zagreb, ožujak 1990, broj 8. Govor Franje Tuđmana na Prvom općem saboru HDZ-a).

U istom je govoru, međutim, istaknut i niz pohvalnih sudova o partizanskom pokretu i važnosti zavnohovske Federalne Države Hrvatske, ali one nikada nisu isticane ni od pozicije, niti opozicije.

I neke su druge izjave, napisi i postupci visokih dužnosnika, katkada pruveličani, katkada stvarni, izazvali duboko podozrenje prema novoj hrvatskoj vlasti.

U istom je govoru, gotovo u istom dahu, Franjo Tuđman rekao i: ”Riječ je naime o tome, da se sa zavnohom utemeljnom federalnom državom Hrvatskom, hrvatski narod na koncu Drugoga svjetskoga rata našao na strani pobjedničkih demokratskih sila, a to je bilo od dalekosežne povijesne važnosti. Ako ne može biti dvojbe da je hrvatski narod skupo stajalo uspostavljanje Titove jugoslavenske federacije, onda se još manje može dvojiti o tome da bi bez SR Hrvatske njegova sudbina bila neusporedivo teža..”. Jedan od najkontroverznijih prijedloga iz toga vremena bila je i ideja o općehrvatskoj pomirbi, miješanju kostiju poginulih ustaša i partizana itd.

U takvoj je atmosferi i uvođenje nacionalne valute kune, nakon što se odustalo od najavljivane krune, primano negativno, a Hrvatska je u nedobronamjernoj promidžbi prikazivana kao nastavak ustaške NDH.

Tijekom devedesetih preimenovana su imena nekoliko trgova i ulica. Najpoznatije je bilo micanje imena Trga žrtava fašizma iz središta Zagreba, koje je vraćeno 2000. godine. Brojni su gradovi dobili ulice Mile Budaka, ili su nazvane po nekim drugim, lokalnim ustaškim dužnosnicima. Iako takavih primjera nema puno, pa je Mile Budak zapravo najvažnij primjer preimenovanja, postoje i drugi. Primjerice, u Davoru postoji Ulica Vladimira Krena, zapovjednika zrakoplovstva NDH.

Kako je prevladavajući narativ u zemlji koja je početkom devedesetih bila u ratu sa Srbijom i nastojala dobiti puno međunarodno priznanje bio da je Hrvatima u Jugoslaviji neprestano i stalno o glavi radila velikosrpska politika, onda je kratka epizoda Drugog svjetskog rata s kakvom-takvom vladom u Zagrebu morala barem po nečemu biti pozitivna. Takva je racionalizacija bila samo korak do opravdavanja i same politike ustaškog režima

Posebnu je napetost izazvalo postavljanje spomen obilježja Budaku u Svetom Roku financiranog od skupine kanadskih Hrvata, koji je uklonjen 2002. godine. Istu je sudbinu doživjelo i obilježje Juri Francetiću, zapovjedniku ustaške Crne legije, u Slunju, kojeg je financirao Hrvat iz Švicarske. Do toga je dana minirano stotine partizanskih obilježja iz Drugog svjetskog rata.

Ambivalentan odnos prema ustaškoj tradiciji bio je primjetan i u nekim udžbenicima u hrvatskim školama, kada su naglašavani uspjesi u izdavaštvu, dok se zločinima posvećivala znatno manja pozornost. Brojne navijačke skupine i publika pojedinih folk-pjevača bez posebnih zapreka, ali bez odobravanja vlasti i većine novinstva, ističu ustaška obilježja.

S približavanjem Hrvatske Europskoj Uniji pojave veličanja nacističke i ustaške simbolike i ličnosti sve više ostaju vezane uz marginalne pojedince ili skupine, pokazujući koliko su duboki povijesni ožiljci vremena Dugog svjetskog rata i koliko je teško, ali i nužno, objektivno i detaljno suočavanje s tim dijelom hrvatske prošlosti.

Članak NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA U HITLEROVOM OSOVINSKOM SUSTAVU Prof. dr. sc. Tvrtka Jakovine sa Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu objavljen je u monografiji ”Spomen područje Jasenovac – Memorijalni muzej”, Jasenovac, 2006.

IZVORI

1. NATIONAL ARCHIVES AND RECORDS ADMINISTRATION (NARA), College Park, Maryland, SAD; RG319, 270 A 6 6 5, IRR Personal File, Pavelić (Box 173).
2. FOREIGN RELATIONS OF THE UNITED STATES, Diplomatic Papers, The Conferences at Malta and Yalta 1945, United States government Printing Office, Washington 1955.
3. FOREIGN RELATIONS OF THE UNITED STATES, Diplomatic Papers, Europe 1945, United States government Printing Office, Washington 1967.

LITERATURA

 

KNJIGE

1. ANIĆ, Nikola, Antifašistička Hrvatska, Narodnooslobodilačka vojska i Partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Multigraf marketing/Savez antifašističkih boraca i antifašista RH, Zagreb 2005.
2. BILANDŽIĆ, Dušan, Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb 1999.
3. BOBAN, Ljubo, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije 3, Školska knjiga/Stvarnost, Zagreb 1990.
4. BRAJOVIĆ Aleksa/ MIJALKOVIĆ Sava, Gosti socijalističke Jugoslavije 1944.–1980., Privredna štampa, Beograd 1980.
5. BURLEIGH, Michael, The Third reich, A New History, Hill and Wang, New York 2000.
6. DALLAS, Gregor, Poisoned Peace, 1945 – The War That Never Ended, John Murray, London 2005.
7. GOLDSTEIN, Ivo, Holokaust u Zagrebu, Novi liber, Zagreb 2001.
8. JAKOVINA, Tvrtko, Socijalizam na američkoj pšenici, Matica hrvatska, Zagreb 2001.
9. JELIĆ-BUTIĆ, Fikreta, Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941-1945., Sveučilišna naklada liber i Školska knjiga, Zagreb 1977.
10. JUG, Damir, Oružane snage NDH sveukupni ustroj, Nova stvarnost i HINUS, Zagreb 2004.
11. KERSHAW, Ian, Hitler 1936-1945: Nemesis, Penguin books, London 2001.
12. KISIĆ-KOLANOVIĆ, Nada, Vojskovođa i politika, Sjećanja Slavka Kvaternika, Golden marketing, Zagreb 1997.
13. KISIĆ-KOLANOVIĆ, Nada, Ministar urotnik, Mladen Lorković, Hrvatski državni arhiv/Golden marketing, Zagreb 1998.
14. KISIĆ-KOLANOVIĆ, Nada, Zagreb-Sofija, Prijateljstvo po mjeri ratnog vremena 1941-1945, Hrvatski državni arhiv/Dom i svijet, Zagreb 2003.
15. KRIZMAN, Bogdan, Pavelić u bjekstvu, Globus, Zagreb 1986.
16. LUCAS, James, Last Days of the Reich, The Collapse of Nazi Germany, May 1945, Casell, London 2002.
17. MATKOVIĆ, Hrvoje, Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Kratak pregled, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb 1994.
18. OVERY, Richard, The Dictators, Hitler’s Germany and Stalin’s Russia, Allen Lane, London 2004.
19. RADELIĆ, Zdenko, Križari, gerila u Hrvatskoj 1945.-1950., Hrvatski institut za povijest/Dom i svijet, Zagreb 2002
20. ŽARIĆ, Slobodan, Četnički pokret u Bosni i Hercegovini 1941.-1945., Doktorski rad, Zagreb 1998.(neobjavljeno).

ČLANCI

1. ARALICA, Višeslav, Platonova ”Država” u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Ideja, stvarnost i cenzura, Zagreb 2005. (neobjavljeno).
2. BARIĆ, Nikica, Uspostava i djelovanje uprave NDH u dijelovima Dalmacije nakon kapitulacije Italije (rujan 1934.-studeni 1944.), Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Vol. 31, Zagreb 1998.
3. BARIĆ, Nikica, Odnosi oružanih snaga Trećeg Reicha i Nezavisne Države Hrvatske 1941.-1945., Zbornik Mire Kolar Dimitrijević, Odsjek za povijest FF-a, FF press, Zagreb 2003.
4. BAŠIĆ, Petar, KEVO, Mario, O problemu postojanja jasenovačkog logora nakon 1945., Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Vol. 30, Zagreb 1997.
5. BEKIĆ, Darko, Verzija Cowgillova izvještaja, Otvoreni Dossier Bleiburg, Start, Zagreb 1990.
6. CONNELLY, John, Nazis and Slavs: From Racial Theory to Racist Practice, Central European History, Vol.32, No.1, Humanities Press 1999.
7. DIZDAR, Zdravko, Ljudski gubici logora ”Danica” kraj Koprivnice 1941.-1942., Časopis za suvremenu povijest, God.34, br.2, Zagreb 2002.
8. GEIGER, Vladimir, Osvrt na važniju literaturu o Bleiburgu 1945., Časopis za suvremenu povijest, God.35, br.1, Zagreb 2003.
9. KISIĆ-KOLANOVIĆ, Nada, Hrvatski državni sabor Nezavisne Države Hrvatske, Časopis za svuremenu povijest, God. 32., br.2, Zagreb 2000.
10. KISIĆ-KOLANOVIĆ, Nada, Makedonski revolucionar Ivan Vanča Mihajlov, Časopis za suvremenu povijest, God. 34., br.1., Zagreb 2002.
11. KISIĆ-KOLANOVIĆ, Nada, Povijest NDH kao predmet istraživanja, Časopis za suvremenu povijest, God. 34, br.3, Zagreb 2002.
12. KISIĆ-KOLANOVIĆ, Nada, Muslimanska inteligencija i islam u NDH, Časopis za suvremenu povijest, God. 36, br.3, Zagreb 2004.
13. KOVAČIĆ, Davor, Zapovjednici i dužnosnici jasenovačke skupine logora 1941.-1945., Časopis za suvremenu povijest, God. 32, br.1, Zagreb 2000.
14. LABUS, Alan, Tisak NDH o svjetskim ratnim zbivanjima, 1941.-1945., Časopis za suvremenu povijest, God. 36., br.2., Zagreb 2004.
15. MARĐETKO, Aleš, Predstavništvo NDH u Mariboru 1941.-1945., Časopis za suvremenu povijest, God. 35, br.3, Zagreb 2003.
16. RADELIĆ, Zdenko, Križari: ustaška gerila 1945.-1950. – problemi istraživanja, Časopis za suvremenu povijest, God. 32, br.1., Zagreb 2000.
17. RISTOVIĆ, Milan, The birth of ”Southeastern Europe” and the Death of ”The Balkans”, Thetis, Mannheimer Beiträge zur Klassischen Archäologie und Geschichte Griechenlands und Zyperns, Band 2, Mannheim 1995.
18. RYCHLIK, Jan, Odnosi Slovačke i Nezavisne Države hrvatske, 1941.-1945., Časopis za suvremenu povijest, God. 36, br.3, Zagreb 2004.

(Kraj feljtona. Zahvaljujemo se prof. Jakovini).

Još tekstova ovog autora:

• Tvrtko Jakovina: Ime Budimira Lončara u svijetu nešto znači
• Pojasnimo Kolindi Grabar-Kitarović gdje je zapravo rođena
• Hrvata uskoro neće biti. Ubit će ih domoljubi.
• Slavko Goldstein je bio Krleža naše publicistike i izdavaštva
• Vrijeme je za trajnu pomirbu Srba i Hrvata
• Pojasnimo Kolindi Grabar-Kitarović gdje je zapravo rođena
• Bez osude ustaša nije moguće stvoriti modernu državu
• Hrvatska nikada nije bila zemlja meritokracije
• Tito – portret pobjednika
• Auschwitz, 70 godina kasnije

» Svi tekstovi ovog autora