Ivan Markešić
Svetište Gospe sinjske u Sinju nastalo je u vremenu mletačko-osmanlijskih ratova. U svojoj knjizi Rama kroz stoljeća (2001) fra Ljubo Lucić s gorčinom govori o selidbi ramskih fratara i ramskoga svijeta u Sinj i Cetinsku krajinu 1687. godine. Prema pismu providura mletačke konjice, Antuna Zene, upućenoga Senatu 27. listopada 1687., proizlazi kako su fratri iz Rame poslali svoga glasnika upravo njima Mlečanima, jer im je nepodnošljivo živjeti u turskome području. Sve se to događa nakon poraza Osmanlija kod Sinja 1686. godine.
A, zapravo, radilo se o sljedećem. Nakon završetka Kandijskoga rata (1645-1669) područje Sinja i Cetinske krajine, koja su jedno vrijeme pastorizirali ramski franjevci, ostalo je najvećim dijelom demografski prazno, nenaseljeno. Mlečani su se stoga ”našli na velikim mukama”. Naime, trebalo je pronaći vojnike za čuvanje novouspostavljene granice.
Trebalo je, dakle, pronaći ljude koji će svojim prebivalištem biti graničari. Ali, kako ih pronaći i pridobiti da dođu besplatno braniti kršćansko-islamsku, odnosno mletačko-osmansku granicu?
Nakon završetka Kandijskoga rata (1645-1669) područje Sinja i Cetinske krajine, koja su jedno vrijeme pastorizirali ramski franjevci, ostalo je najvećim dijelom demografski prazno, nenaseljeno. Mlečani su se stoga ”našli na velikim mukama”. Naime, trebalo je pronaći vojnike za čuvanje novouspostavljene granice
Mlečani su znali da u Rami, u Bosni, živi dosta kršćana katolika, da u tome kraju, kao i u drugim dijelovima Bosne, djeluju franjevci koji su povremeno dolazili i u Dalmaciju, a time i do Splita i Sinja i koji, dakle, poznaju ovo područje.
Neke od tih fratara Mlečani su i osobno poznavali. Da bi dobili ”gotove vojnike“ i ”osigurali granicu bez državnog troška“ (Lucić, 2001:40), Mlečani su odredili izvršiti ”humano preseljenje” naroda pod parolom njegova egzistencijalnog spašavanja od ”turskoga zuluma“.
Da bi u tome svom naumu u potpunosti i uspjeli, bilo je potrebno privoljeti i duhovne vođe – fratre. I u tome su, nažalost, uspjeli. Posrednik u seobi bio je fra Pavao Vučković. Stoga Zeno u svome izvješću navodi da su fratri i narod poslušali Mlečane.
U listopadu 1687. godine fratri su, njih 21, krenuli iz Rame s narodom u Cetinsku krajinu ponijevši sa sobom najosnovnije stvari, ali i sliku Majke od milosti koja se nalazila u sporednome izdupku crkve na Šćitu. Tu sliku, kao ”čudotvornu“, jer je ”preživjela“ nekoliko paljenja crkve i samostana (1557, 1653, 1661), Ramljaci su častili od sredine 17. stoljeća.
Ali, fratri su, prema Zeninom izvješću, neposredno prije polaska sami zapalili tek obnovljeni samostan kako ga Osmanlije, kada dođu, ne bi obeščastili.
U listopadu 1687. godine fratri su, njih 21, krenuli iz Rame s narodom u Cetinsku krajinu ponijevši sa sobom najosnovnije stvari, ali i sliku Majke od milosti koja se nalazila u sporednome izdupku crkve na Šćitu. Tu sliku, kao ”čudotvornu“, jer je ”preživjela“ nekoliko paljenja crkve i samostana (1557, 1653, 1661), Ramljaci su častili od sredine 17. stoljeća
No, istina je sasvim drukčija! Mletački Morlaci su, nakon što je narod prijevarom pokrenut iz svojih domova, u Rami i njezinoj okolini sve popalili i opljačkali kako, eto, ”Turcima ne bi ostalo ništa za zimovanje”. Sve to učinjeno je da se narod ne bi imao kamo vratiti, odnosno da zbog straha od osmanlijske osvete ne bi ni pokušao vratiti se.
Međutim, da bi se narod zadržalo na nekome mjestu u koje je silom, odnosno ”humano“ preseljen, i da mu ne bi ”palo na pamet“ vratiti se natrag u svoj kraj, bilo je potrebno izgraditi mu snažan zagovornički kult, vezati ga za sveto mjesto, i to mjesto posvetiti izgradnjom hrama (crkve). Upravo to je krajem 17. stoljeća učinjeno u Sinju, na granici s Osmanskim Carstvom.
Sa sjeverne strane tvrđave izgrađen je mali samostan u koji su se uselili ramski fratri, i crkva u koju je smještena slika Majke od milosti, misne i ”svete knjige“ (inkunabule), misno ruho (paramente) i misno posuđe (kalež) kako bi doseljeni Ramljaci imali mogućnost dolaziti u crkvu u kojoj se nalazi ne samo njihova – Ramska Gospa, nego i ramsko misno ruho, posuđe i knjige kojima su se fratri služili u Rami.
A sve to značilo je zaokruživanje izgradnje kulta, ali i istinska poruka doseljenim Ramljacima: ovdje ste među svojima, među kršćanima; u vašemu kraju, iz kojeg ste našom velikodušnom pomoći spašeni, sada su antikristi, muslimani, Turci, i oni će tamo ostati zastalno; nemate se stoga niti možete kamo vraćati. Ostajte ovdje, jer je ovdje s vama sve vaše: vaša rodbinska i zavičajno poznata vjernička (ramska) zajednica s kojom ste jako povezani, s vama je i vaša ”čudotvorna“ sliku Majke od milosti (iako pod novim imenom Gospa Sinjska) i vaše svećenstvo – vaši ramski fratri.
Početkom 18. stoljeća Osmanlije će ponovno pokušati osvojiti Sinj. Ramljaci nisu imali drugoga izbora nego zajedno s mletačkom vojskom braniti grad Sinj, a time i svoja imanja i članove svojih obitelji. Legenda kaže da su u odlučnoj bitci za obranu grada 1715. godine branitelji u nedostatku drugih oblika ratnih sredstava koja bi im pomogla pobijediti Osmanlije, pribjegli povećanju poljuljanoga borbenog ”oduševljenja“ domaćih ljudi pričom da se među braniteljima nalazi slika Majke od milosti
Mi vam na dar dajemo zemlju, obrađujte je. A vi za uzvrat, čuvat ćete naše granice, granice Mletačke Republike, a time ćete zapravo čuvati svoja imanja i obitelji od osmanlijskih provala. A da su ramski franjevci u novim okolnostima imali veliko značenje, svjedoči i činjenica da se gvardijan samostana u Sinju zvao ”ramskim gvardijanom sve do 1703. godine, kad je bio prisiljen odreći se ovog naslova“ (Lucić, 2002:44)
Na tu ”prigodu“ nije trebalo dugo čekati. Početkom 18. stoljeća Osmanlije će ponovno pokušati osvojiti Sinj. Ramljaci nisu imali drugoga izbora nego zajedno s mletačkom vojskom braniti grad Sinj, a time i svoja imanja i članove svojih obitelji.
Legenda kaže da su u odlučnoj bitci za obranu grada 1715. godine branitelji u nedostatku drugih oblika ratnih sredstava koja bi im pomogla pobijediti Osmanlije, pribjegli povećanju poljuljanoga borbenog ”oduševljenja“ domaćih ljudi pričom da se među braniteljima nalazi slika Majke od milosti.
Trebalo je obraniti Gospu, ali i uz njezinu pomoć pobijediti nekršćane, Osmanlije. I to se dogodilo uoči blagdana Velike Gospe, u noći između 14. i 15. kolovoza 1715. godine. Branitelji su bili uvjereni da im je odlučnu pomoć u tim borbama i u pobjedi nad Osmanlijama pružila upravo čudotvorna slika Majke od milosti (Gospe Ramske) koja će tek kasnije biti nazvana Gospa Sinjska.
Danas, u dvije susjedne države (RH i BiH), u dva različita mjesta (u Rami i Sinju), nastavlja se tradicija hodočasničkoga čašćenja istoga kulta Majke od milosti, odnosno proslave njezina uznesenja na nebo, ali pod dva različita imena i u dva različita termina: Gospa Ramska (9. rujna) i Gospa Sinjska (15. kolovoza)
Gospi su, navodi se u Hrvatskoj enciklopediji, pridavane različite moći, jer je ona posebnim znacima ”upozoravala na nadolazeće nevolje, ozdravljala bolesnike, a prema vjerovanju njezina je slika u ključnom trenutku borbi spomenute godine oživjela i zauvijek zaustavila neprijateljske napade na Sinj.“ (HE, 2007:775)
Mnogi – i onda i danas – bili su uvjereni da je ”čudotvorna“ slika Majke od milosti uistinu pomogla sinjskoj pobjedi. To uvjerenje snažile su molitve vjernika i fratara pred Slikom pa je ”umilna prilika Gospe od milosti“ dobila novi naziv: Gospa Sinjska. U znak zahvalnosti splitski nadbiskup Cupilli svečano je 22. rujna 1716. okrunio Gospinu sliku krunom od suhoga zlata, na kojoj se i danas nalazi natpis: “IN PERPETUUM CORONATA TRIUMPHAT ANNO MDCCXV” – Zauvijek okrunjena slavi slavlje 1715.
Nakon toga vremena u Sinj su počeli pristizati mnogi hodočasnici, posebno o blagdanu Velike Gospe, 15. kolovoza, što je bilo povodom nastanka marijanskoga Sinjskog svetišta, a što je posebno potvrđeno izgradnjom crkve Gospe Sinjske (Majke od Milosti).
Hodočašća su nastavljena i u kasnijim vremenima u kojima nije nedostajalo ratova, gladi, bolesti. Narod je tražio načina kako preživjeti. U svojim nevoljama ”utjecao se Gospi“, molio obilazeći na koljenima njezin oltar ”i za primljene milosti prinosio zahvalne molitve i darove.“
U dvorištu crkve postavljen je 2007. brončani reljef s likom Gospe Sinjske, detalj koji se nalazi i u vratima crkve na Šćitu, rad akademskoga kipara Kuzme Kovačića, čime je još jednom istaknuta povijesna i duhovna veza Rame i Sinja.
Legenda kaže da su u odlučnoj bitci za obranu grada 1715. godine branitelji u nedostatku drugih oblika ratnih sredstava koja bi im pomogla pobijediti Osmanlije, pribjegli povećanju poljuljanoga borbenog ”oduševljenja“ domaćih ljudi pričom da se među braniteljima nalazi slika Majke od milosti
Sve to pokazuje da je u činu čašćenja Gospe Sinjske pohranjeno narodno pamćenje o vlastitome podrijetlu, a što je posebno došlo do izražaja u Americi kod iseljenika podrijetlom iz Sinja i Cetinske krajine.
S druge strane, u činu čašćenja Gospe Sinjske pohranjeno je i narodno pamćenje o povezanosti naroda u Cetinskoj krajini s narodom iz Ramske kotline, ali i s katolicima iz ostalih dijelova Bosne, odakle su ih tijekom povijesti ”humano preseljavali“ na ovo ”sigurno kršćansko područje“.
A da je to pamćenje toliko snažno pokazuje i činjenica da je još u vrijeme socijalističkih vlasti, a da bi se pokazala povezanost dva kraja kroz čašćenje istoga kulta, iz sinjskoga svetišta je prvi put u Ramu donesena slika Gospe Sinjske. Bilo je to 8. rujna 1987. godine, točno 300 godina nakon iseljenja Ramljaka u Sinj i Cetinsku krajinu. Misno slavlje u Rami predvodio je ondašnji kardinal Franjo Kuharić.
Danas, u dvije susjedne države (RH i BiH), u dva različita mjesta (u Rami i Sinju), nastavlja se tradicija hodočasničkoga čašćenja istoga kulta Majke od milosti, odnosno proslave njezina uznesenja na nebo, ali pod dva različita imena i u dva različita termina: Gospa Ramska (9. rujna) i Gospa Sinjska (15. kolovoza).
Još tekstova ovog autora:
- ”Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (2)
- “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (1)
- Ako Svevišnji postoji, ako je i svemoćan, zašto dopušta rat?
- Ima li nade za kršćanske nomade kakav je papa Franjo?
- Živimo li u intervalu od razmjene do razmjene mrtvih?
- Ukidanjem entiteta riješiti hrvatsko pitanje u BiH
- Kako biti vjernik u Crkvi koja ga je napustila?
- Nečastivi u Podmilačju kod svetoga Ive
- Je li žena dostojna baviti se politikom?
- Živimo li u intervalu od razmjene do razmjene mrtvih?
Inkunabule su sve knjige tiskane u 15 stoljeću, zaključno s 1500-tom godinom, dakle u stoljeću u kojem je izumljen tiskarski uređaj. Inkunabule ne moraju nužno biti svete knjige.