Redom odlaze velikani naše kulture, kreativni, dobri i pravdoljubivi, ponekad svjetonazorski različiti, a ipak ljudski toliko slični i dobrohotni ljudi.
Tako nas je poslije nenadmašnog Slobodana Novaka nedavno napustio još jedan veliki pisac i filmski scenarist – Ivo Brešan. Zatim smo ispratili našeg ponajboljeg teatrologa i iskrenog vjernika Darka Gašparovića.
Teško nam je pao odlazak najvećeg među njima – Predraga Matvejevića, dragog prijatelja i povremenog suputnika, da ne kažem supatnika s obzirom na to kako su ga tretirali pregrijani domoljubi zbog kojih se našao negdje između azila i egzila na glasovitoj pariškoj Sorboni, a zatim i rimskoj La Sapienzi.
Smatrao sam osobitom časti što sam bio zamoljen da u Mostaru ispratim njegova oca Vsevoloda Matvejeviča, rođenog u ukrajinskoj luci Odesi, koji je nakon povratka iz zarobljeništva u Njemačkoj 1945. godine bio sudac u Mostaru.
Odlaskom u mirovinu bivši boljševik Vsevolod doživio je susret sa živim Bogom u Evanđeoskoj crkvi u Mostaru (u rodnoj kući pjesnika Alekse Šantića), te sam ja kao tadašnji funkcionalni (nad)biskup evanđeoskih crkvi bivše Jugoslavije propovijedao na njegovu grobu, a u prisutnosti shrvanog sina Predraga koji je svog oca jako volio
Odlaskom u mirovinu bivši boljševik Vsevolod doživio je susret sa živim Bogom u Evanđeoskoj crkvi u Mostaru (u rodnoj kući pjesnika Alekse Šantića), te sam ja kao tadašnji funkcionalni (nad)biskup evanđeoskih crkvi bivše Jugoslavije propovijedao na njegovu grobu, a u prisutnosti shrvanog sina Predraga koji je svog oca jako volio.
Sutra ćemo na zagrebačkom Mirogoju ispratiti svećenika i sveučilišnog profesora Tomislava Ivančića (Tijelo mons. Ivančića bit će izloženo na groblju Mirogoj u ponedjeljak 20. veljače od 9 sati. Misa će biti u crkvi Krista Kralja u 10 sati, a nakon mise slijedi ukop), a prekosutra političara patnika Marka Veselicu. Za obojicu vrijedi ona sjajna pjesničko-teološka pobudnica Tina Ujevića: “Za let si, dušo, stvorena”.
Ivančića poznajem od 1971. kada je doktorirao na Gregorijani tezom o glasovitom protestantskom teologu, evangeličkom pastoru i žrtvi nacističkog režima Dietrichu Bonhoefferu. Za njega je Ivančić često govorio da je ”volio Isusa i o njemu prekrasno pisao i govorio”.
Odmah nakon povratka u Zagreb preveo je i pogovorom popratio Bonhoefferova pisma iz zatvora, čije je njemačko izdanje priredio moj povremeni profesor, a Bonhoefferov rođak Eberhard Bethge. Knjigu je pod naslovom “Otpor i predanje” Kršćanska sadašnjost izdala u svojoj dragocjenoj seriji Kršćanski klasici.
Ivančić je kao znanstvenik istraživao odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere. Bavio se i pitanjima epistemologije, o čemu svjedoči njegov prvi rimski magisterij iz filozofije koji je postigao radnjom “Teorija spoznaje u hrvatskih i sovjetskih marksista”.
Osobito područje Ivančićeva zanimanja posljednjih desetljeća bilo je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije u kojoj je otkrivao potrebu suvremene evangelizacije kojom se učinkovito bavio.
Odatle je došla i spoznaja nužnosti razvoja duhovne medicine koja je, uz somatsku i psihičku, nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu naširoko poznate hagioterapije, temeljene na svetopisamskoj antropologiji.
Naša je suradnja postala intenzivna nakon njegova sudjelovanja na otvaranju Biblijsko-teološkog instituta 1972. godine u Zagrebu, prethodnice kasnijeg Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku.
Nezaboravan će ostati njegov susret sa skeptičnim i antikatolički nastrojenim slavonskim pentekostnim pastorom Andrijom Saboom, koji ga je na kraju jednog Tomislavova predavanja i svjedočenja o vlastitom obraćenju Kristu u školskoj kapeli u Kosirnikovoj ulici pred iznenađenim protestantskim studentima zagrlio rekavši: “Ti si moj brat!”
Ivančić je u to vrijeme bio izuzetno uspješan studentski vjeroučitelj, a u Frankopanskoj su se obratile stotine sveučilištaraca. U iskrenoj ekumenskoj otvorenosti zamolio me je da mu “posudim” naše naprednije studente teologije kako bi njegove biblijski nepismene novoobraćenike upućivali u proučavanje Biblije i vodili na putu kršćanske zrelosti.
Tako su moji studenti (redom pentekostalci) Tomislav Simić, Danijel Bodi, Miroslav Volf i drugi katolicima predavali Bibliju usred Zagreba. Kako je tada svjedočila časna sestra Klara Dugić, kompetentna i svestrana tajnica KBF-a koja je, kao i mladi profesor Ivančić stanovala u samostanu pokraj crkve u Frankopanskoj – “tako nešto može izvesti samo naš Tomica sa svojim protestantskim prijateljima”.
U Frankopanskoj je nastao snažan pokret duhovnog buđenja. Nije pretjerano reći da su se tisuće studenata u desetak godina obratile Bogu, doživjele, kako je Ivančić naslovio svoj prvi radni material zate grupe, susret sa živim Bogom. Njihovi su plodovi i danas snažno prisutni među laičkim liderima vjerničkog puka u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Vojvodini, pa i nekim zapadnim zemljama.
Ivančić je kao profesor fundamentalne teologije, ali i iskustveni kršćanin koji je upoznao preobrazbenu moć evanđelja i svježinu punine Duha koju je doživio u našim krugovima pentekostalno-karizmatskog buđenja, postao inicijatorom molitvenog pokreta unutar pozaspalog kršćanstva u Hrvatskoj i šire, te je u tom kontekstu osnovao utjecajno vjerničko drustvo Molitva i riječ (MIR).
Postao je voditeljem mnogobrojnih i uvijek izuzetno dobro posjećenih seminara i konferencija za evangelizaciju i duhovnu obnovu, a kasnije i velikog broja popularnih škola i tečajeva hagioterapije u zemlji i inozemstvu.
Njegovo je doživljeno kršćanstvo prvih desetak godina bilo sasvim Kristocentrično, sve dok 1983. nije postao kanonikom zagrebačkog Prvostolnog kaptola te tako sakramentalnu ekleziocentričnost vratio u središte svoje sveukupne teologije i crkvene prakse.
Ipak ga sve do kraja života prati reformacijsko-svetopisamski naglasak koji najbolje izražava poglavljem “Samo Isus te spašava” u jednoj od svojih poslednjih mnogobrojnih knjiga “Put u novi život” (Teovizija, 2016.).
Nezaboravan će ostati njegov susret sa skeptičnim i antikatolički nastrojenim slavonskim pentekostnim pastorom Andrijom Saboom, koji ga je na kraju jednog Tomislavova predavanja i svjedočenja o vlastitom obraćenju Kristu u školskoj kapeli u Kosirnikovoj ulici pred iznenađenim protestantskim studentima zagrlio rekavši: “Ti si moj brat!”
Ivančić je bio oduševljen kada je Zagreb i Osijek posjetio legendarni ”Mr Pentecost”, David du Plesis, najpoznatiji pentekostni ekumenist i promatrač na Drugom vatikanskom saboru, čije je spise i propovijedi rado čitao i slušao jer je slično ekumenski-karizmatično razmišljao, molio i djelovao.
Dobro se sjećam razgovora s Vladom u kojem sam ga pitao misli li u svjetlu vlastita iskustva da ljudska patnja ima smisla. Odgovorio je da čovjek za ono u što duboko vjeruje mora biti spreman ne samo patiti i podnositi žrtve nego i umrijeti. Njegova je prerana smrt bila rezultat patnje za ono u što je duboko vjerovao – svoju slobodnu domovinu
A sada riječ-dvije o Marku Veselici, mom drugom duhovnom suputniku i političkom supatniku. Životna priča ovog proljećara je bolje poznata hrvatskoj javnosti od Ivančićeve.
Radi se o hrvatskom Mandeli, kako je nazvan zbog svojih ideja i ideala slobode, zbog kojih je osuđivan na duge zatvorske kazne.
Netko je ovih dana Veselicu nazvao “moralnom gromadom”, a kada je riječ o moralnim vertikalama u politici, ja na prvom mjestu vidim hrabre proljećare Vladu Gotovca i Marka Veselicu.
Vlado nas je napustio (pre)mlad već 2000. godine, ali je u međuvremenu potvrđeno da njegova misao, djelo i uzor ostaju trajati duže od vremena koje mu je vječnost fizički dodijelila.
Dobro se sjećam razgovora s Vladom u kojem sam ga pitao misli li u svjetlu vlastita iskustva da ljudska patnja ima smisla. Odgovorio je da čovjek za ono u što duboko vjeruje mora biti spreman ne samo patiti i podnositi žrtve nego i umrijeti. Njegova je prerana smrt bila rezultat patnje za ono u što je duboko vjerovao – svoju slobodnu domovinu.
Nešto slično sam u nekoliko navrata čuo i od Marka Veselice kojeg sam imao čast voditi kao saborskog zastupnika i hrvatskog Mandelu (koji je oprostio svojim progoniteljima) na National Prayer Breakfast (NPB) u Washington, gdje sam njegovo životno iskustvo i kršćansko svjedočanstvo u nekoliko navrata i na nekoliko mjesta prevodio na engleski jezik. Zajedno smo bili i u Bijeloj kuci i u Pentagonu kao i na nekoliko primanja u američkom Kongresu.
Marko je poslije skraćenja prve kazne i izlasku iz zatvora bio svjestan da mu je zabranjeno javno istupanje, ali je zbog potpisivanja peticije kojom se tražilo puštanje političkih zatvorenika (podsjetnik na Matvejevića) bio spreman na ponovno uhićenje 1981. godine.
Slijedila je još jedna višegodišnja zatvorska kazna nakon zapaženog intervjua koji je dao njemačkom Der Spiegelu, a koji je bio objavljen pod tada problematičnim, a zapravo proročkim naslovom “Hrvatsko pitanje – smrtna bolest Jugoslavije”.
Hrabri vizionar i državnički predestiniran Veselica je bio jedan od predvodnika višestranačke demokracije iako ga je kao suosnivaca HDZ-a izigrala ekipa oko Franje Tuđmana, koja je procijenila da bi kao Franjin suparnik u nadmetanju za predsjedničko mjesto stranke Marko mogao osvojiti većinu glasova.
Nije tajna kako se dogodila prevara, a nanesena nepravda Marku: ignoriranjem pravne procedure i demokratskih pravila igre jedna unaprijed organizirana manja skupina održala je tajnu osnivačku skupštinu na kojoj je izabrala Tuđmana za stranačkog predsjednika.
Marko Veselica, kako sam ga ja poznavao, bio je skroman, pošten, vrijedan i dostojanstven čovjek, pravi humanist u punom smislu te riječi, mjera za hrabrost i idealizam u politici. Što drugo očekivati od čovjeka koji je za svoje ideje i ideale bio spreman robijati 12 ili više godina
I to je za politiku (pre)pošteni Marko oprostio i zaboravio jer je bio uvjeren da osnovno načelo u politici mora biti etika.
Tvrdio je, a naša je politička empirija to i dokazala, da ukoliko nema etike, onda politika postaje instrumentarij kriminala, borbe za moć, rađanje totalitarizma, kulta ličnosti i svih mogucih patologija. Sve nam je to dobro poznato.
Marko Veselica, kako sam ga ja poznavao, bio je skroman, pošten, vrijedan i dostojanstven čovjek, pravi humanist u punom smislu te riječi, mjera za hrabrost i idealizam u politici.
Što drugo očekivati od čovjeka koji je za svoje ideje i ideale bio spreman robijati 12 ili više godina. On je u zatvor odlazio zbog slobodne Hrvatske, ali ne bilo kakve, već pravedne zemlje u kojoj se afirmira ljudsko dostojanstvo svakog pojedinca te poštuju ljudska prava svih i u kojoj nitko ne gladuje.
Još tekstova ovog autora:
- Protiv demagogije, korupcije, lopovluka i nepravde
- Američki Dan neovisnosti kao Festival slobode
- Biden u Europi popravljao porušene mostove
- Dan D za Europu slobode, demokracije i ljudskih prava
- Blagdan Duha Svetog: neka Crkva ne postane spomenik Bogu!
- Dan Europe je imenovan po budućem blaženiku Robertu Schumanu
- U rimokatoličkoj katedrali u Wormsu visi Lutherova slika!
- Hans Küng, najčitaniji i najutjecajniji teolog današnjice
- Isusov Uskrs i kraj povijesti
- Corneliu Constantineanu (1967-2021): Otišao je velikan
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.