Milan Rakovac
Šengenizirana Hrvatska, za nas autentične i autohtone frontaliere urođenike da-Trieste-fin’-a-Zara, gente mia. Je vero kako da se je tornalo naše Cesarstvo, kako ča mi je špjegiva Carolus Cergoly (dičeći se da je on i Zrinski!) u birerija Forst kako se je hodilo prez pašaporta (LA PROPUSSNIZZA kad je došla slobuoda) iz Krakova u Kobarid iz Temišvara u Trogir, iz Salzburga u Solin…
Čak je tršćanski dnevnik Il Piccolo objavio to kao glavnu vijest, naravno: Non piu code sul’ Dragogna fio mio, in fila Indiana per ore e ore altroche s’cinhe e ”verse na pofrih” (by Lussignana Elsa Bragato). Se no ti son de Siria o Congo, ciaro, perche Schengen su e so, ma la rezilna žica la xe la…
I čak s pomalo sjete sjetim se jeans-shoppinga u Trstu: u koloni od Milja do Ankarana četiri sata, jer naši graničari strogo kontroliraju nas bandu koja se vraća iz neoiredentističkog Trsta i trulog kapitalizma. Jednom su me držali na carini više od sat vremena, jer sam, kao i uvijek, uz caffe Rovis, o Illy, mortadelu i dimljenog lososa, nosio cijeli naramak časopisa, revija, knjige, uključiv esulske i neofašističke…
Pa odjednom dvije vijesti: Divna vijest, od 1. siječnja 2023. godine bez dokumenata preko Dragonje. I tužna vijest – umro je Miha Baloh, jedan od mojih uzora, iz generacije naše malo starije braće koji su nas učili buntovnome prkosu urbanih mondijalista poratne Jugoslavije: Dušan Vukotić – Oskar za crtani film ”Surogat”, Tonko Šoljan u stihu – ”U ratu su čekali mir, u miru su čekali rat, čekanja je dosta, fantje, homo spat”, Miha Baloh u ”Veselici” gdje je urastao u lik i srastao s njime. U njemu su Humphrey Bogart i James Dean i Carmelo Bene.
Učili smo i valjda naučili od njih naše buntovno svetovaljanstvo, od tih i još mnogih apostola slobodne umjetnosti. Ostaju mi urezane u dušu i um riječi Mihe Baloha: ”Vi Istrani ste najprije i najposlije Istrani, a ne samo Talijani, Slovenci, Hrvati…”.
Jesmo! Da! I zato smo, Miha, ono najbolje što Italija, Slovenija i Hrvatska imaju. A sad ćemo moći slobodno kreirati EUROREGIJU ISTRA, onaj Bernardijev LA BABELE POSSIBILE, ali kao dar nebeski a ne kaznu božju.
U tom duhu vrijedi ukazati na podrobnost u Jesenicama: na pogrebu Mihe Baloha, s potresnim oproštajem Marcela Štefančiča od Mihe i partizanskim pjesmama: dva duhovna lica, katolički svećenik i protestantski pastor: 100 posto u skladu s Mihom i njegovim blagim ironičnim smiješkom uz tihim riječima rečene gromke kletve za režimlije i pokorne podanike.
But, back to USSR, sjećanja ostaju, naravno, a možda čak snovita stvarnost je pred nama! Zar je i utopija moguća? Bezgraničnost je tu, a mi, graničari silom glupe historije, sada ćemo se njoj moći narugati – nadajmo se.
Riječki dnevnik La Voce del popolo prenosi povijesnu radost: Nella nota si evidenzia che l’Unione Italiana ”è particolarmente soddisfatta perché in questo modo cade il confine innaturale che per decenni ha diviso l’Istria e il territorio del nostro insediamento storico, provocando molteplici disagi, difficolta, sofferenze e divisioni”.
Supotpisujem! Uz dodatnu crticu da su SVE GRANICE NEPRIRODNE, pa čak i one prirodne granice koje čine rijeke i mora i planine. Utjeha je što šengenski prostor briše sve granice, prirodne i neprirodne. I otvara prostore da Havelove iluzije postanu moguće: da će Evropa jednom postati jedinstvena naša domovina, a sadašnje domovine – zavičaji.
Moguća je Istra od rta Kamenjaka do Nord Capa, ako uvijek samima sebi pročitamo stihove, danas aktualne kao i akutne dok nam se posvuda događa liberaldemokratska renesansa kriptoneopaleofašizama, a koje je davno već u sinapse nam upisao Carolus Cergoly:
Fuma el camin
Mattina e sera
Del lagher de Mathausen
Grande fradel de quel
De la Risiera
Lagrime e sangue
Piovi su Trieste
Lotte Hen
Camicia bruna
e svastica sul brazzo
Al suo primo servizio
Al “Bloko 33”
Donne e bambini
Morsigar de coscienza
Disi el Kapò
Perchè
Sù femo i bravi
In fondo xe un brusar
Ebrei e slavi
Intanto a Ginevra
Stasera “Parsifal”
Di Richard Wagner
Toscanini dirige.
Ergo, upozorava i nas danas Cergoly: ”Hajd’ budimo kadri, riječ je u temelju o tome da spaljujemo Židove i Slavene, no dotle večeras u Genevi je ‘Parsifal’ Richarda Wagnera, dirigira Toscanini”.
”Šta je pesnik hteo da kaže?” – badava nam šengenska sloboda kretanja, ako ne osvojimo ljudske slobode, jer vraćaju se na vlast crne sablasti, kao poslije 1918. godine. U boj, u boj, za ljudski soj! Ili ćemo i dalje kao janjad za klanje čekati svoj red za nož? Distopija nam se uvukla kroz dimnjake i ventilatore i lažljive čarolije s mreže, a utopija je tu, na dohvat ruke, ali nama su ruke kanda zauzete jer moramo slati svijetom svoje glupave smajliće i lajkiće.
O tempora, o jadno more, zapisao je bio Veselko Tenžera…
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Dubravka Ugrešić u raljama mužjačkim
- Rex blues, moj Galebe*
- Je li nebo plavo baš za sve narode?
- Kriegsluftballons: mozak ljudske vrste otišao na kvasinu
- Čovječanstvo se roji jer se kraja boji
- Četvrti balkanski rat(ovi)
- Imamo povijesnu priliku da uredimo naš životni prostor
- Antihistory & postprimitives
- Furešti i domaći & Tananai de barufanti tutti quanti
- Crna Internacionala
