Ivica Grčar poručuje da režim tlači i novinare kvači

Ivica Grčar, ”Režimsko novinarstvo”, Vlastito izdanje autora, Zagreb 09/2020. (Publikacija je dostupna na http://ivicagrcar.weebly.com/).

Možda će nekoga začuditi naslov knjige ”Režimsko novinarstvo” autora Ivice Grčara. Zato je najbolje da ga objasnim.

I ja sam bio režimski novinar. Proveo sam 22 godine kao novinar Radio Zagreba, današnjeg Hrvatskog radija i, dakako, bio sam režimski novinar. Tek kada sam počeo raditi u velikoj inozemnoj novini, shvatio sam koliko sam slobodan u svom poslu.

Moj dolazak na Radio Zagreb svjedočanstvo je da su postojala najmanje dva tipa režimskih novinara. Počeo sam raditi kao novinar daleke 1957. godine u tadašnjem lokalnom zagrebačkom listu Narodni list. I tu sam bio režimski novinar, ali ipak malo manje režimski, odnosno malo manje zaštićen.

Kada je 1959. novinsko poduzeće Vjesnik ”progutalo” Narodni list, formalno u obliku fuzije, od oko 60 zaposlenih novinara u Narodnom listu 30 je dobilo otkaz. Bio sam mlad, nisam bio oženjen i nisam imao djece pa se ne mogu previše žaliti na taj otkaz, ali je bilo i drugih koji su bili u težoj situaciji.

Očito Narodni list, koji je imao najveći mali oglasnik u tadašnjoj državi, bio je plijen generalnog direktora Vjesnika, generala Kladarina, koji je taj mali oglasnik preselio u novostvoreni Večernji vjesnik. A čak i u ranom socijalizmu otkazi nisu bili nepoznati.

Uprava društva je dom stavilo pod hipoteku za zajam kojeg teško može otplatiti, a pojedini članovi uprave pokušavaju prodati i neke od stanova kojima je HND vlasnik. Nije to jedino kršenje statuta

Brzo sam se zaposlio na Radio Zagrebu, kao i nekoliko kolega iz pokojnog Narodnog lista, a kako je Radio Zagreb očito bio prvorazredni državni medij, nitko nikad nije dobio otkaz.

Pa čak niti 1971. godine kada je najteža kazna za takozvane nacionaliste bila prisilna šutnja uz redovnu plaću. Zaštićeni ”režimski novinari” to koriste tako da malo rade, ili čak nikako.

U privatnim medijima novinari su izloženi stalnom pritisku i vrlo realnoj prijetnji otkazom. Ne samo ako malo rade, nego ni ako su ”prestari” (čitaj imaju veću plaću) pa ih je mnogo isplativije zamijeniti nekim mladim, mizerno plaćenim početnikom. O tome mogu svjedočiti i mnogi ovdje prisutni novinari.

Toliko o ”režimskom novinarstvu” nekad i sad.

A sada o Hrvatskom novinarskom društvu. Osnovano je prije 110 godina, ali ga je svaki režim stiskao i posvajao kako je htio. Od 1920., 1930., 1941., 1945. do 1990. O tome obiljem dokumenata svjedoči autor knjige ”Režimsko novinarstvo”.

Te dokumente je otkrio i objavio što je gigantski posao zaista pravog istraživačkog novinara koji je uporno listao po arhivama i hrabro se borio protiv vjetrenjača. Koje su to vjetrenjače može se lako vidjeti na stranicama ovog djela.

Hrvatsko novinarsko društvo živi od naplate najamnina za poslovne prostore i stanove u Novinarskom domu. Samo mali dio prihoda su članarine.

I zato HND također ne želi priznati da je Novinarski dom u stvari zaklada, a ne vlasništvo Društva. I zato uporno krši svoj vlastiti statut u kojem u članku 70. piše da je Novinarski dom, izgrađen kao zaklada hrvatskih novinara, materijalna osnova za socijalnu i profesionalnu zaštitu novinara i ne može se otuđivati.

Uprava društva je dom stavilo pod hipoteku za zajam kojeg teško može otplatiti, a pojedini članovi uprave pokušavaju prodati i neke od stanova kojima je HND vlasnik. Nije to jedino kršenje statuta.

U članku 55. statuta piše da se sredstva koja su prikupljena za Fond solidarnosti ne mogu koristiti za druge namjene, već se sredstva koja nisu utrošena u proračunskoj godini moraju prenijeti u Fond sljedeće proračunske godine.

I to je više puta prekršeno, jer očito uprava i ne brine u fondu koji je formiran da se pomogne članovima koji imaju financijskih, zdravstvenih i drugih problema. Neke od odredbi pravilnika kojima se, na primjer, pomaže obiteljima umrlih članova društva naprosto su brisane.

Rekao sam da ću govoriti o Hrvatskom novinarskom društvu. Nažalost, malo dobroga.

Hrvatsko novinarsko društvo je talac uprava kojima je više stalo do sigurne plaće nego do članova društva. Zato je sa tri i više tisuća članova (od oko 5.000 novinara u Hrvatskoj) društvo palo na manje od dvije tisuće. I dalje se smanjuje.

Za vrijeme novinarske istrage o režimskom novinarstvu u Hrvatskoj te otuđivanju Novinarskoga doma i rada na ovoj publikaciji, u medijima su se pojavile i informacije o istovrsnim skrivenim pokušajima da se otuđe i dvije zgrade Hrvatskog glazbenog zavoda

Članovi odlaze jer od uprave ne mogu očekivati ništa osim ispraznih izjava kojima uprava glumi neku aktivnost. Previše je zaposlenih, previše se troši, a svaka uprava dovodi svoje uhljebe, neke dovlači čak i iz inozemstva, a neprestano krši statut i posluje s gubicima.

Presuda suda kojom je HND-u naloženo da plati visoku svotu novca samo je alibi za loše poslovanje i rasipanje novca kojeg nema.

Masovni odlazak članstva, a moram reći da je i autor ove knjige odlučio napustiti društvo u znak prosvjeda protiv politike uprave, stvorio je stanje u kojem društvom upravljaju uglavnom članovi iz velike državne tvrtke.

Predsjednik društva, predsjednica središnjeg odbora društva, predsjednica Sindikata novinara, predsjedavajući Skupštine, predsjednik Nadzornog odbora svi su zaposlenici ili umirovljenici jednog medija – Hrvatske radiotelevizije. U skupštini i u tijelima društva dominiraju ogranci u kojima su dijelovi HRT-a, Televizija, Radio, Hrvatski radio Rijeka, Osijek, Split, Dubrovnik i tako redom.

Novinari zaposleni u privatnim medijima toliko su opterećeni poslom da ne dolaze na skupštine ili čak nisu više članovi društva. Tako je društvo prepušteno na milost i nemilost ljudima koji tako malo rade da im nije problem sjediti u organima društva i podržavati upravu.

Ili kako je autor napisao: ”Mit o jedinstvenom nacionalnom novinstvu i novinarstvu stvaraju, što je razumljivo, uglavnom režimski i stranački žurnalisti.

Oportunističko, režimsko i stranačko novinstvo i novinari u pravilu djeluju prerušeni u neovisno, samostalno i slobodno nerežimsko novinstvo i novinarstvo, afikcijom mita prikrivaju svoju pravu ulogu u hrvatskom žurnalizmu. Naravno da režimski i stranački žurnalisti ne podnose raskrinkavanje svojega djelovanja.

Na sve načine pokušavaju spriječiti da se u javnosti uoči razlika između samostalnih, neovisnih i slobodnih novinarskih autora i onih režimskih i stranačkih medijskih djelatnika koji, umjesto izvještavanja s mjesta događaja i autorskih novinarskih priloga, ne mičući se iz redakcija, prepričavaju (kopipejstaju) priopćenja i informacije koje je već netko obnjavio.”

U knjizi su objavljeni i dokumenti o nestatutarnim odlukama režimskoga Hrvatskoga novinarskog društva o otuđivanju Novinarskog doma:

”Apsurdno je da najveće staleško udruženje profesionalnih novinara, Hrvatsko novinarsko društvo, nastoji svojim nestatutarnim odlukama otuđiti (rasprodati i hipotekarno založiti) materijalnu osnovu profesionalne i socijalne zaštite novinara – Novinarski dom.

Postavlja se pitanje koji su to interesi najvećega staleškoga novinarskog udruženja profesionalnih novinara zbog kojih treba ”rastrajbati” jedinu materijalnu osnovu profesionalne i socijalne zaštite svih novinara u Hrvatskoj?

Napokon, čemu Novinarski dom ako su mu privatni vlasnici nenovinarski hadezeovski, esdepeovski i ostali pretvorbeni maheri? Čemu uopće, dakle, Novinarski dom, ako u pretvorbi, umjesto zakladnog, postaje nečije privatno vlasništvo.

Na temelju ideologiziranih predrasuda o kolektivnom vlasništvu (u ovom je slučaju na meti hadezeovskih i esdepeovskih pretvorbenih lešinara – zakladno vlasništvo), upravnim i pravnim zlouporabama u korumpiranoj javnoj upravi i pravosudnim reketom, pohlepni pretvorbeni maheri, uz pomoć lojalnih režimskih novinara iz Hrvatskoga novinarskog društva, pokušavaju rasprodati Novinarski dom, materijalnu osnovu profesionalne i socijalne zaštite novinara.

Pa čak niti 1971. godine kada je najteža kazna za takozvane nacionaliste bila prisilna šutnja uz redovnu plaću. Zaštićeni ”režimski novinari” to koriste tako da malo rade, ili čak nikako

Otimačina Novinarskog doma je svojevrsna repriza modusa titulusa (načina) pretvorbenih stjecanja nekretnina prethodno gospodarski uništenih hrvatskih poduzeća.”

”Ni dva rješenja Ministarstva kulture da Novinarski dom ima svojstvo kulturnoga dobra ne mogu zaustaviti hrvatske pretvorbene lešinare u nakani da privatiziraju i prisvoje zakladnu imovinu Novinarskoga doma.

Za vrijeme novinarske istrage o režimskom novinarstvu u Hrvatskoj te otuđivanju Novinarskoga doma i rada na ovoj publikaciji, u medijima su se pojavile i informacije o istovrsnim skrivenim pokušajima da se otuđe i dvije zgrade Hrvatskog glazbenog zavoda.

Srećom članovi Hrvatskog glazbenog zavoda nisu šutke promatrali pokušaje otimačine, već su se ujedinili u obrani kultne zgrade u Gundulićevoj ulici.”

Na kraju mogu kao iskusan novinar izjaviti kako je ova knjiga jedinstven dokument istraživačkog novinarstva kakvog dosad, barem po mom mišljenju, nije bilo u ovoj zemlji.

Nadležni državni organi, od tužilaštva do USKOKA, dobili su sve te dokumente i dosad nisu reagirali.

I ja sam sudu tužio Hrvatsko novinarsko društvo zbog očitog kršenja statuta, ali je sud odbio moju tužbu i kasnije žalbu.

Sada treba vidjeti hoće li moći ignorirati i ovako stručno dokumentiranu knjigu.

Ili je zaista nešto jako trulo u državi Danskoj ili…

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.