Michael Martens, ”Nesanica”, Ljevak, Zagreb, 06/2022.
Čitala sam ovih dana ”Nesanicu”, Ive Andrića, knjigu koju je priredio Michael Martens, a objavila nedavno zagrebačka Naklada Ljevak. Koliko je taj pisac patio, koliko ga je mučila savjest, stid, osjećaj krivice. Uza sve, i patnja zbog fizičke boli, u starosti zbog samoće, ostavljenosti, gubitka najdraže osobe…
Zbog osjećanja koje na koncu prožme svakog čovjeka koji doživi pozne godine – da je ostao sam na svijetu, neshvaćen u svojim težnjama, pomalo ismijan, pomalo odbačen, osakaćen u nekoj svojoj temeljnoj ideji, koja je, obzirom na to da se još ovdje radi o poetskoj duši, tim uzvišenija, viša.
No čemu sve to, pita se netko tko također čita ovu – zvučat će malo cinično ako kažemo – prelijepu knjigu, ali to jest cinizam, perverzija kakva često obilježava izvanredna umjetnička djela – da se divimo nečemu što na estetski uzvišen i jedinstven način govori o teškim, katkada vrlo bolnim stvarima – čemu sva ta patnja velikog svjetskog pisca Ive Andrića?
Njome sigurno nije mogao poravnati one neravnine koje je osjećao da postoje između njega i svijeta. Jer onakvi kakvi su ga prezirali, zavidjeli mu, zamjerali mu onda, takvi mu zamjeraju i danas, unatoč ovim umjetnički i ljudski iznimno vrijednim zapisima, dok će ga onakvi kakvi su ga voljeli i za njegova života, i danas cijeniti, razumjeti, osjećati bliskim.
Istina je, pisci poput Andrića to zavrjeđuju, knjiga poput ”Nesanice”, zapisa o osobnim borbama, strahovima, egzistencijalnim zebnjama dubokih razina, predosjećanjima, starenju, glazbi, književnosti i drugim temama, ostaje upamćena kao vrhunsko djelo za ljude koji cijene književno umijeće, kojima su odbljesci tog umijeća jedna vrst hrane, koja pomaže da se živi i raste.
To je jedna knjiga koja u stvari predstavlja širi dio Andrićevih ”Znakova pored puta”, zbirke lirskih impresija, kratkih zapisa, razmišljanja, analiza, oslikanih karaktera, samo što je za ovu knjigu autor Martens odabrao zapise čija je tematika daleko intimnija, izrazito osobna, nešto na što čitatelji nisu navikli od ovoga pisca, koji se čuvao, pazio, kamuflirao, pisao velike epske pripovijesti s odmakom od mnogo stoljeća, s velikim vremenskim razdaljinama, odore čijih su konkretnih razdoblja u stanju u startu poništiti sve aluzije i sumnje na nešto osobno i biografsko… Takva je bila kukuljica službenog literarnog pisma Andrićevog.
Međutim evo, ovi zapisi su nešto što nije plod piščeve racionalne kontrole, barem ne u onoj mjeri na koju se kod Ive Andrića gotovo pa naviklo, ako isključimo rane radove, poeziju i lirske zapise, i premda je bio mučen insomniom (nesanicom) gotovo tijekom cijelog svog zrelog života, tijekom kojega je bilježio ove notice, no knjiga ostavlja dojam da veći dio onoga što je za nju odabrano pripada kasnijim, pomalo već i poznijim godinama autorova života.
Tada se pisac hvatao u koštac s najcrnjim i najdubljim stvarima, uočavajući obrise onoga, i težeći da ih ocrta svojim riječima, što bi moglo tim jasnije i bliže u jeziku približiti osjećanja i izglede koji čovjeka – čovjekovu dušu – prate pri prelasku iz ovoga u drugi svijet…
Ti su zapisi svakako nešto što ostavlja dubok trag u psihi svakog čitaoca, a Andrić je, mučeći se svojim samopredbacivanjima zbog, prije svega, svoje površinske prilagodljivosti životu i njegovim dnevnim tokovima, što mu pak nije dalo mira noću spavati – ova knjiga ostavlja takav dojam – još za života okajao sve svoje grijehe, koji se istinu govoreći ne doimaju tako strašni i neoprostivi, izravnavši sve svoje račune, i one koje uopće nije morao platiti.
Takoreći, pretplatio se veliki pisac, ako je njegova duša otišla nakon ovog, na neko drugo putovanje, i na idući, i na još nekoliko života, iskupivši ih već i unaprijed.
Ostaje sada još samo čitalac s ovom knjigom, koju čita zahvaljujući njemačkom novinaru Michaelu Martensu, priređivaču, autoru nedavno objavljene biografije Ive Andrića, ”Vatra u vatri: Ivo Andrić – Jedan europski život” (prijevod: Andy Jelčić, Naklada Ljevak, Zagreb, 2020.), da se divi i uživa u tragovima jednog izvanvremenskog talenta, sposobnom da prenese duboka osjećanja života i sudbine čovjeka u jednom obliku i mjeri koje bismo nazvali općima, ali da također uživa i u jednoj takvoj izvan kategorijalnoj ličnosti, kakvih ni u naročito ingenioznim vremenima nema puno.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Teror država započinje za obiteljskim stolovima
- Djelo Dore Pejačević – dio europske popudbine moderne glazbe
- Društvo savršenstva
- U sjećanje na klasika modernog pisma, Charlesa Simića
- Osjećanje zahvalnosti prognano je iz ljudskoga svijeta
- Dekalog – majstorska studija ljudske psihe bez patetike
- Rat u Ukrajini i molitve za mir – utopija koja mora pobijediti
- O slikanju kompjuterom i kistom
- Božićni r’n’r & ekološki happening na Baniji i Kordunu
- Krleža je neprikosnoveno najhrvatskiji od svih naših pisaca
