Ivo Jelić: In memoriam – Domovinski je rat bio i građanski rat

(Ovaj intervju kolege Damira Pilića s pokojnim generalom Ivom Jelićem objavljujemo u spomen na utemeljitela najbolje brigade HV-a, u povodu 25 godišnjice osnutka IV. brigade i zbog potrebe da se, još jednom, kaže istina o ratu).

Generale, kako danas gledate na vrijeme kad ste zapovijedali Četvrtom brigadom?

Ponosan sam na to vrijeme, na svoje momke i djevojke. Neka se nitko ne naljuti, ali odgovorno tvrdim da je Četvrta brigada bila najbolja brigada ne samo u HV-u, nego kod svih zaraćenih strana na Balkanu. Bili smo inferiorni samo prvih 45 dana djelovanja brigade, ali nakon bitke za Zadar, nitko nam nije mogao ništa. A ta bitka za Zadar je, po mojemu mišljenju, veća od bitke za Staljingrad. Istina, Hitler je kod Staljingrada imao milijun vojnika, ali i Rusi su imali milijun vojnika, a situacija kod Zadra bila je jedan prema deset.

Grad je branilo 500 branitelja koji su bili u sendviču: ispred sebe smo imali 3500 vojnika 9. kninskog korpusa, a iza sebe, u samom Zadru, još 1500 vojnika JNA pod zapovjedništvom Momčila Perišića. Da ne govorim kako je neprijatelj u tom trenutku, uza sve topništvo i oklop, imao i snažnu zračnu i pomorsku podršku, a mi smo imali puške i doslovno četiri minobacača, i to koje smo oteli od JNA.

Pobunili su se Srbi, a to su bili građani Hrvatske. Znači, građani Hrvatske pobunili su se protiv drugih građana Hrvatske. Ako to nije građanski rat, što je onda građanski rat? Istina, Srbija i JNA su odmah skočili u obranu Knina i tzv. Krajine, i tu je onda već druga priča, tad nastupa međunarodna agresija na Hrvatsku

Je li Domovinski rat…?

Samo malo da dovršim, ovo mi je važno. Slično je bilo i na Južnoj bojišnici, gdje je neprijatelj raspolagao s više od 100 tenkova, 120 topova težeg kalibra i 106 aviona, uključujući i eskadrilu MiG-ova, dok mi nismo imali nijedan tenk, nijedan veći top i nijedan avion. I sve je to Četvrta brigada pomela, pa su neprijatelji u bježanju čak morali srušiti most u Ravnom da ih ne bismo zarobili.

Dakle, od bitke za Zadar, preko bitke za Dubrovnik, do mostarske i livanjske bojišnice, moji borci su odradili sve postavljene zadaće. To smo uradili časno, poštujući sve međunarodne konvencije, dakle viteški. Ja tu brigadu gledam kao svoje dijete i ovom sustavu najviše zamjeram njezino ukidanje. U stvaranje te brigade uložio sam sve svoje znanje, i moji borci su dali sve od sebe.

Nedavno ste u našim novinama izjavili da je Domovinski rat bio dogovoreni rat, dodavši da bi to moglo značiti da je bio i građanski. Možete li to malo objasniti?

Pođimo od geopolitičkoga konteksta. Glavni uzrok građanskih ratova na Balkanu je Kosovo, a rat je pokrenut iz Londona jer je tamo centar svjetske moći. London je pokretač svih geopolitičkih događaja, ratova, naftnih šokova i kriza, pa su i ratovi u bivšoj Jugoslaviji samo dio britanskoga geopolitičkog projekta, kao što su to i nedavni građanski rat u Libiji, sadašnji u Siriji i kompletno “arapsko proljeće”, a sve u sklopu britanskog stvaranja globalnog carstva, kroz sustav i doktrinu “dirigiranog kaosa”.

Uostalom, treba se zapitati zašto su na kraju rata u Hrvatsku odmah doletjeli britanski lordovi Carrington, Owen i drugi. London je počeo i završio taj rat, a ne Beograd.

Zašto bi London htio da se Hrvati i Srbi pokolju?

Njima je bio cilj da sruše komunizam, a hoćemo li se mi poklati, to im je bilo svejedno.
Onda rat nije krenuo iz Beograda?

Sad dolazimo do uloge Beograda. Uoči rata Srpska akademija nauka i umetnosti ocjenjuje da se problem Kosova, kao najveće rak-rane Beograda, konačno treba razriješiti, i to stvaranjem velike Srbije. Da bi to postigli, treba im partner na Balkanu, a to je Zagreb. Partneru je ponuđena velika Hrvatska, koja je trebala uzeti čitavu zapadnu Bosnu, po uzoru na nekadašnju Banovinu Hrvatsku, ali je Zagreb bio zadovoljan i zapadnom Hercegovinom.

Beograd je želio rat kako bi Srbe iz kninske i bosanske krajine preselio na Kosovo i tako promijenio tamošnju “krvnu sliku”. To je ono kad Tuđman govori o “humanom preseljenju”. Tuđman je naš najiskreniji političar jer je otvoreno govorio o tome. Lijepo je rekao da će državu dati u vlasništvo 200 obitelji i da smo svi drugi stoka sitnog zuba. I to je i ostvario, jedino je malo promašio to za 200 obitelji, jer u Hrvatskoj danas ima 260 milijardera, kako je javno iznio HDZ-ov ekonomist dr. Goran Marić. To su za mene ratni profiteri.

Je li onda Domovinski rat bio i građanski rat?

Činjenica je da su se pobunili hrvatski Srbi, računajući na potporu JNA. A činjenica je i da su Hrvati provocirali iz Zagreba: Tuđman je rekao da je sretan što mu žena nije Srpkinja, Mesić je Srbima poručivao da iz Hrvatske mogu odnijeti samo zemlju koju su donijeli na opancima, a Đođan je govorio o šiljastim srpskim glavama.

Zašto je Ministarstvo obrane, odnosno general Čermak, u vrijeme bitke za Vukovar prodao 15 tenkova T-84 Kuvajtu, a ja cijelu prvu godinu rata završavam bez ijednog tenka, kao što je i Vukovar bio bez tenkova?

Također je činjenica da su Srbi prvi zapucali, jer je prva žrtva bio Hrvat, splitski vozač iz “Dalme” Vinko Elez. Dakle, pobunili su se Srbi, a to su bili građani Hrvatske. Znači, građani Hrvatske pobunili su se protiv drugih građana Hrvatske. Ako to nije građanski rat, što je onda građanski rat? Istina, Srbija i JNA su odmah skočili u obranu Knina i tzv. Krajine, i tu je onda već druga priča, tad nastupa međunarodna agresija na Hrvatsku.

Na čemu temeljite tezu o dogovoru između Miloševića i Tuđmana?

Njih dvojica su se tijekom rata sastali 42 puta. Je li se za vrijeme Drugog svjetskog rata Hitler ikad sastao s Churchillom? Ili sa Staljinom? Sastali su se samo jednom ministri vanjskih poslova Ribbentrop i Molotov, da se dogovore o nenapadanju i podjeli Poljske.

U slučaju Tuđmana i Miloševićeve ponude suština je podjela Bosne, to je jedini razlog njihova sastajanja. Iz tog ratnog saveza trebala je proizići velika Srbija i velika Hrvatska, s granicama na rijeci Bosni i Neretvi, kao što pokazuje i Tuđmanova salveta koja je danas u Haagu.

Mnogo je pitanja i nedoumica u vezi s time. Recimo, mi smo na početku rata imali Zapovjedništvo za sjevernu i srednju Dalmaciju, a gdje je južna? Nije je bilo, jer je sve južno od Neretve trebalo pripasti velikoj Srbiji.

Kako se tu uklapa priča o Vukovaru?

Moji momci, koji su izvanredno odradili svoje zadaće, došli su u situaciju da moraju ishoditi rješenje o invalidnosti da bi dobili ono što ih u stvarnosti pripada. Mogu ih razumjeti i ne osuđujem ih, ali oni sada brane svoju sliku rata i Hrvatske, i ne prihvaćaju tezu o dogovorenom ratu. Ipak nalazim za potrebno i poučno da kažem da sam jedini zdravi zapovjednik Četvrte brigade i da nisam dobio ni centimetar pripadajućeg stana

Poznato je da je general Tus naredio Gorinšeku da deblokira Vukovar, kao što je poznato da je Gorinšek, kao jedan od naših najboljih časnika, to i izvršio i probio blokadu kod Marinaca. Također je poznato da je tada zaustavljen naredbom iz vojnog vrha. Zašto? Gdje su tri šlepera oružja koja su krenula u Vukovar, a nikad tamo nisu stigla?

Zašto je Ministarstvo obrane, odnosno general Čermak, u vrijeme bitke za Vukovar prodao 15 tenkova T-84 Kuvajtu, a ja cijelu prvu godinu rata završavam bez ijednog tenka, kao što je i Vukovar bio bez tenkova?

U svojoj knjizi “4. brigada ZNG – Čovjek i rat 90/92” iznosite alternativno promišljanje Domovinskog rata, tzv. Špegeljevu koncepciju, i tvrdite da bi u toj varijanti rat trajao neusporedivo kraće i prošao s mnogo manje žrtava?

Zbog okolnosti nastanka rata, a najviše zbog bahatosti vrha JNA i njihova uvjerenja u vlastitu nadmoć, ne mogu tvrditi da rata ne bi bilo, ali taj rat sigurno ne bi bio ovakav kakav je bio. General Špegelj je sa suradnicima, u koje ubrajam i sebe, na sve načine pokušao izbjeći rat, na način da se vojnički osposobimo i time odvratimo agresiju u začetku.

Na koji način?

Stvaranjem brigada ZNG-a, koje su proistekle iz MUP-a, Špegelj je želio da stanemo na granice tzv. Krajine i stvorimo tampon-zonu između pobunjenih Srba i Hrvata, kako bismo spriječili međusobno klanje, dakle otprilike isto ono što je poslije radio UNPROFOR. Ta “Špegeljeva koncepcija” počivala je na jednostavnoj logici: ako je jedan protivnik znatno jači od drugog, jači će se lako odlučiti za napad, ali ako su protivnici približno jednake snage, mnogo teže će doći do sukoba. Zato bi “Špegeljeva koncepcija” s planom dobro organiziranog i izvedenog otimanja oružja iz skladišta bivše JNA dovela hrvatsku vojsku u približno izbalansiranu snagu.

Kad se to trebalo učiniti?

Pravo vrijeme je bio početak “slovenskog rata”: u najpovoljnijim uvjetima ova bi akcija u Hrvatskoj bila realizirana s 80-postotnim učinkom, a u najnepovoljnijim ne bi imala učinak manji od 50 posto plana. Odgovorno tvrdim da bi rat po ovoj koncepciji imao u najnepovoljnijoj varijanti 30 posto, a u najpovoljnijoj samo 10 posto ljudske i materijalne štete u odnosu na pretrpljene.

Shodno tome, rat bi u najnepovoljnijoj varijanti završio za tri-četiri mjeseca, a u najpovoljnijoj za tri-četiri tjedna, jer se nakon “slovenskog rata” JNA definitivno raspadala. A ovako smo dopustili JNA da se nakon Slovenije reorganizira i otpočne napad na Hrvatsku.

Jesmo li se u ratu olako odrekli saveznika među susjedima?

Logika nameće da u situaciji kada se očekuje rat, ako imamo neprijatelja koji ugrožava i druge, posebno ako su to naši susjedi, da se ugroženi organiziraju u obrambeni savez koji omogućava mnogo uspješniju obranu. Najbolji primjer je Drugi svjetski rat i vojni savez Zapada i Istoka, bez obzira na oprečne političko-ideološke sustave. A kod nas se dogodilo suprotno: ne samo da nismo stvarali savez, nego smo otvorili novi front s Bošnjacima.

Time ovaj rat dobiva, najblaže rečeno, čudan smisao i cilj, što zahtijeva ozbiljno istraživanje i objašnjenje, a to će se neizbježno dogoditi kad-tad. Trebalo mi je mnogo godina da složim mozaik kojim se mogu objasniti sva pitanja i nedoumice vezane uz Domovinski rat.

Nakon što je svijet u početku bio nesklon ideji samostalne Hrvatske, naša je mladost hrabrošću i odlučnošću zadivila svijet i generalno izmijenila taj početni negativni odnos. Ali nakon slika Ahmića, Stupnog Dola, Dretelja, Heliodroma, Starog mosta u Mostaru i sl., svijet je brzo zaboravio slike Vukovara, Dubrovnika, Iloka, Osijeka, Zadra

Vjerojatno ste svjesni da će biti onih koji će vam prigovoriti na ovim stavovima?

Svjestan sam da će ova moja teza naići na podijeljene stavove, pa čak i negativne sudove, prije svega od onih koji su inscenirali upravo ovakav rat koji se dogodio, kao i od onih koji su u njemu profitirali.

Kako će reagirati vaši borci iz Četvrte brigade, za koje ne možemo reći da su ratni profiteri?

To će biti veliki problem. Jer moji borci su nagrađeni, oni koji su ostali živi, velikim mirovinama i stanovima. Moji momci, koji su izvanredno odradili svoje zadaće, došli su u situaciju da moraju ishoditi rješenje o invalidnosti da bi dobili ono što ih u stvarnosti pripada. Mogu ih razumjeti i ne osuđujem ih, ali oni sada brane svoju sliku rata i Hrvatske, i ne prihvaćaju tezu o dogovorenom ratu. Ipak nalazim za potrebno i poučno da kažem da sam jedini zdravi zapovjednik Četvrte brigade i da nisam dobio ni centimetar pripadajućeg stana.

Jesmo li u Domovinskom ratu počinili ratne zločine?

Nakon što je svijet u početku bio nesklon ideji samostalne Hrvatske, naša je mladost hrabrošću i odlučnošću zadivila svijet i generalno izmijenila taj početni negativni odnos. Ali nakon slika Ahmića, Stupnog Dola, Dretelja, Heliodroma, Starog mosta u Mostaru i sl., svijet je brzo zaboravio slike Vukovara, Dubrovnika, Iloka, Osijeka, Zadra.

Postavlja se pitanje: što se dogodilo? Zašto smo postali kao “oni”? Zašto se to ponavlja i kasnije? Nakon blistavih pobjeda u “Bljesku” i “Oluji” događaju se Varivode, pljačke, paleži i druge ružne pojave. Siguran sam da tome nisu krive međunarodne zavjere i brojni unutarnji i vanjski neprijatelji.

Za vrijeme mog zapovijedanja nikome od srpskih zarobljenika nije pala ni vlas s glave dok su bili pod Četvrtom brigadom, ali bi nastradali kad bi došli u ruke Vojne policije, u vojne zatvore Lora u Splitu ili Kuline u Šibeniku. Napominjem da je Vojna policija bila izvan moje ingerencije te je odgovarala izravno Ministarstvu obrane, koje je toleriralo takvo ponašanje

Kako se tu ponijela Četvrta brigada?

Četvrta brigada od prvog je dana, u vrijeme mog zapovijedanja, poštovala zakone međunarodnog i humanitarnog prava i propisanih konvencija. Ja sam to surovo i rigidno provodio. Sjećam se kad je u srpskom zaseoku Dopuđe kod Kruševa jedan gardist iz prve bojne tukao srpskog starca: smjesta je ne samo spriječen, nego i udaljen iz brigade. U jednoj od prvih akcija uhvatio sam pet naših vojnika kako pljačkaju kuće: sve sam ih dao na sud, ali su oni već sutradan pušteni.

Za vrijeme mog zapovijedanja nikome od srpskih zarobljenika nije pala ni vlas s glave dok su bili pod Četvrtom brigadom, ali bi nastradali kad bi došli u ruke Vojne policije, u vojne zatvore Lora u Splitu ili Kuline u Šibeniku. Napominjem da je Vojna policija bila izvan moje ingerencije te je odgovarala izravno Ministarstvu obrane, koje je toleriralo takvo ponašanje.

Zašto ste 1992. umirovljeni? Imali ste samo 51 godinu?

Zbog rata u Bosni. Kad sam shvatio da bih se trebao početi dogovarati s Ratkom Mladićem – s kojim sam bio u istoj klasi na Akademiji – da napadamo Muslimane, ja to nisam htio. Nakon početka rata u BiH i početka privatizacijske pljačke hrvatski vlak je skrenuo na krivi kolosijek, a nakon toga i zaglibio, o čemu sam u ljeto 1992. sve oštrije prigovarao i zasluženo završio u mirovini: general se bunio, pa je dobio otkaz.

Ali sve što sam tada prigovarao nažalost se i dogodilo, pa je Hrvatska danas uništena, rasprodana, zadužena, puna jada i čemera, nemorala i nečasnosti, nestručnosti i nekompetencije. Ja sam vodio svoje vojnike pod geslom ”hrvatska puška na hrvatskom ramenu“, da bismo ostvarili geslo ”hrvatska lisnica u hrvatskom džepu“, a što je ostalo od toga? Ništa.

Za kakvu Hrvatsku ste se borili?

Imao sam viziju da naši ljudi uživaju u jednoj udobnoj, bogatoj Hrvatskoj, a ne da dođu u situaciju koja je zadesila radnice i radnike Jadrankamena, Uzora, Montera… Ne mogu prihvatiti to tragično stanje naših ljudi u svojim firmama.

Svojedobno ste bili žestoko protiv podizanja Tuđmanova spomenika u Splitu. U tom kontekstu, kako gledate na peticiju povjesničara dr. Dragana Markovine protiv tog spomenika?

Apsolutno sam za tu peticiju. Potpisao bih je i rukama i nogama, samo da sam imao vremena.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Još tekstova ovog autora:

• Rat je omogućio da Netanyahu odgodi odlazak u zatvor
• SFRJ i druge vražje sile
• Hrvat ste? Čitajte Krležu!
• Psihoanaliza Savske 66
• Imali smo građanski rat
• Tako je govorio Stipe Šuvar
• Boris Dežulović: ‘‘Jebe nas zapravo to svjetlo na kraju tunela“

» Svi tekstovi ovog autora