Ivo Josipović: ”Kritičnost inicijative Kulturnjaci 2016 je dobra”

Iako kaže kako još ne može govoriti o svojoj operi inspiriranoj osobnošću Johna Lennona, skladatelj Ivo Josipović se priključio tribini na temu ”The Beatles: korak unatrag, korak unaprijed” održanoj u Rijeci, evocirajući vrijeme u kojem su liverpulski čupavci bili svjetska atrakcija. Tribina je izazvala veliki  interes, kao i predavanje na temu ”Politika i glazba”, koje je prof. dr. Ivo Josipović održao na Filozofskom fakultetu za polaznike doktorskih studija u Rijeci.

Ponukani ovim dvjema temama, a želeći rasvijetliti novo operno djelo, koje nastaje prema libretu svestrane riječke spisateljice – inače profesorice na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta, prof. dr.sc. Marine Biti, razgovarali smo s Ivom Josipovićem, koji godinama tako uspješno kombinira svoje dvije profesije – pravničku i glazbeničku.

Započeli smo s budućom operom o Johnu Lennonu, koju – kao ideju – skladatelj Ivo Josipović nosi u mislima godinama. Uostalom, i naš intervju – objavljen na samom početku njegova predsjedničkog mandata, završio je ”obećanjem” da će se Lennonu i operi posvetiti kad više ne bude tako aktivno u politici.

Dokle ste došli u razmišljanjima o budućem djelu?

Negdje vrlo okvirno, ali ipak, već imam zvuk te opere u glavi. Krenuo sam, što se fabule tiče, s idejom da Lennon možda i ne bude glavni lik opere. Fokus sam želio postaviti na Chapmana i njegov psihološki profil, tražeći odgovor na pitanje zašto se obožavatelj Johna Lennona prometnuo u njegovog ubojicu. U tim prvim razmišljanjima su se definitivno isprepletala moja pravnička i glazbena profesija.

Nisam nigdje nametao svoju glazbu kao predsjednik, ali jesam koristio glazbu za promoviranje nekih političkih projekata. Najvažniji događaj te vrste je koncert hrvatsko-talijanskog pomirenja uz direktni TV prijenos, kojem je u pulskoj areni nazočilo osam tisuća ljudi. Tom prilikom smo talijanski predsjednik Napolitano i ja uz odobravanje mnoštva pročitali na hrvatskom i talijanskom jeziku Deklaraciju kojom su riješeni neki povijesni prijepori, posebno oni vezani uz događaje u Drugom svjetskom ratu te Osimske sporazume i tu nesretnu povijest odnosa Talijana i Hrvata

Dugo vremena nisam uspijevao pronaći pravi libreto, preciznije, libretista s kojim bih podijelio ovu temu. Razgovarao sam s više uglednih pisaca koji su predlagali neke druge teme, uvijek zanimljive, ali to nije bilo ono što sam želio. Prije nekoliko mjeseci dobio sam mail od gospođe Marine Biti koja mi je predložila svoj sinopsis. Riječ je o priči koja ima pomalo nadrealističku komponentu. Ideja mi se svidjela. Donijela je i određenu promjenu u odnosu na moja prvotna razmišljanja – u središtu radnje ipak je John Lennon i ljudi koji su zauzimali važne pozicije u njegovom životu. Ali uz njih, snažnu poziciju ima i Chapman sa svojim specifičnim psihološkim profilom.

Budući da je – što se libreta tiče – već finaliziran prvi čin, a ostatak je u vrlo konkretnim skicama, kakvom ste ansamblu namijenili djelo?

Planiram tradicionalni operni orkestar, a broj solista će biti definiran libretom – za sada četiri velike role, a na kraju ćemo vidjeti.

Vaša glazba je do sada bila vrlo daleko od kazališne scene – ovo će biti prva opera u sladateljskom opusu.

Istina, ali to ne znači da operu kao žanr ne volim! Meni najdraža opera je Mozartov ”Don Giovanni”. Ali, iznimno mi je draga i ”Čarobna frula” koju smatram posebno lijepom zbog sjajne dramatike. No, ima  mnogo opera koje vrlo rado slušam, iz različitih vremenskih razdoblja. Opera je silno veliki napor, već i po količini nota koje morate napisati, da budem sasvim banalan, ali i po specifičnim zahtjevima da glazba i libreto čine cjelinu koja intrigira publiku.

Imate li uzore među skladateljima?

Nemam, čak ni omiljenog kompozitora jer se fokusiram na djela. U različitim razdobljima života okupirala su me različita djela zaista genijalnih skladatelja – od renesanse do danas – ali ima nekih skladatelja koje posebno volim, primjerice Prokofjeva, Šostakoviča, Bartoka… Ono što uvijek rado iznova slušam su naši skladatelji. Imamo vrlo talentiranu i agilnu mlađu generaciju skladateljica i skladatelja, tridesetogodišnjaka i četrdesetogodišnjaka. Među njima ima zaista sjajnih autora.

Danas je broj skladatelja daleko veći nego u mojoj generaciji i to je jako dobro. Došlo je do promjene u konceptu studija kompozicije i on više nije drastično ekskluzivan kao u vrijeme mog studiranja – praktički sam svo vrijeme bio jedini student kompozicije na Akademiji. U drugim sredinama bivše Jugoslavije, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, posebno u Srbiji, u isto je vrijeme studiralo daleko više osoba, što je dakako utjecalo i na produkciju. Zato kažem da je važno što danas imamo kompozitore srednje i mlađe generacije jer je to vrlo važno za našu glazbenu kulturu.

Ipak, domaće suvremene opere nikad nisu privukle tradicionalnu opernu publiku.

Ima nekoliko faktora koji to određuju. U prvom redu, publika je orijentirana prema klasičnoj operi i kad se pojavi novo, suvremeno djelo, najčešće ne dođe do njihova srca. Mnogi čak niti ne privire, da vide o čemu se radi. Nije zanemariva ni uloga sredstava koja se ulažu u produkcije – najčešće su minimalna – i da nije Muzičkog bijenala i njegovih narudžbi, vjerojatno bismo u zadnjih tridesetak godina imali tek pokoju domaću operu. Interes medija za domaće stvaralaštvo također bi trebao biti veći!

U zadnjih nekoliko godina imam više izvedaba u inozemstvu nego kod nas. Kao predsjednik nisam skladao nova djela, a i neki se umjetnici boje da bi izvedbe mojih skladbi mogle imati neku političku konotaciju. U inozemstvu nema tih bojazni. Strancima je zanimljivo da je neki predsjednik skladatelj. Primjerice, Poljaci su izdali jedan cijeli album s mojim djelima, u izvedbi vrhunskih poljskih glazbenika

A gdje je uloga obrazovnog sustava?

Imamo obrazovni sustav koji – kad je riječ o umjetnosti – prosječnog mladog čovjeka zapravo drži na rubu ignorancije. Umjetnost u obrazovnom sustavu je podcijenjena i – barem kad je riječ o glazbi – trebalo bi mnogo više inzistirati na slušanju, odlascima na koncerte i u  teatar, nego na pukoj faktografiji o pojedinim umjetnicima i njihovim djelima.

Muzički bijenale u Zagrebu ima svoj krug posjetitelja, ali primjerice Opatijska glazbena tribina dovodi svoju publiku iz Zagreba.

Taj fenomen Bijenala je zanimljiv. Vrlo često koncerti suvremene glazbe ni u Zagrebu, pa ni u velikim svjetskim glazbenim metropolama,  nemaju publike. Ali kad dođe Bijenale, od jutra do sutra su svi programu krcati. To je manifestacija koja ima svoj imidž i svoju publiku. Znam to i iz osobnog iskustva jer sam dugo godina bio direktor Bijenala.

Često sam i sâm znao biti iznenađen posjećenošću koncerata. Nakon jutarnjih, popodnevnih i večernjih koncerata, publika je imala snage i za noćne koncerte koji su znali početi i u ponoć.  I to nisu bili samo studenti glazbe, već široka publika, u prosjeku mlada. I nije samo stvar u tome da smo uspijevali pobuditi znatiželju kod ljudi koji mimo Bijenala rijetko idu na koncerte. Stvorila se navika, potreba da se doživi Bijenale, da se čuje nešto novo i drukčije.

Kulturnjaci su nakon dugo vremena – ne mogu se ni prisjetiti čina te vrste u ranijim razdobljima  – pokazali angažman i odlučnost u izražavanju svog neslaganja, u prvom redu s osobom ministra. Ta nova odlučnost, fokusirana na sustav vrijednosti – odnos prema povijesti – za mene jest ohrabrujući znak, koji govori da kultura nije mrtva. Jer ta kritičnost – i kad se slažemo, i kad se ne slažemo – govori da u Hrvatskoj još uvijek živi kritički duh

A kad je riječ o plasmanu suvremene glazbe općenito, mimo Bijenala, mislim da tu ne radimo dobar posao. Na repertoaru opernih kuća i koncertnih sezona trebalo bi biti daleko više suvremenog, posebno domaćeg, stvaralaštva. Zagrebačka filharmonija bila je uvela praksu pozivati rezidencijalne kompozitore od kojih su naručivane skladbe i to je urodilo s više uspjelih skladbi za simfonijski orkestar.

Koja se izvode koliko često?

Ne bih rekao da se ne izvode. Evo, mogu vam reći na svom primjeru: ja nisam autor s velikim opusom, niti sam intenzivno u glazbi jer imam različite interese. Ali svako malo se iznenadim kad saznam da netko svira moje skladbe. U zadnjih nekoliko godina imam više izvedaba u inozemstvu nego kod nas. Kao predsjednik nisam skladao nova djela, a i neki se umjetnici boje da bi izvedbe mojih skladbi mogle imati neku političku konotaciju. U inozemstvu nema tih bojazni. Strancima je zanimljivo da je neki predsjednik skladatelj. Primjerice, Poljaci su izdali jedan cijeli album s mojim djelima, u izvedbi vrhunskih poljskih glazbenika.

Dakle, nisam nigdje nametao svoju glazbu kao predsjednik, ali jesam koristio glazbu za promoviranje nekih političkih projekata. Najvažniji događaj te vrste je koncert hrvatsko-talijanskog pomirenja uz direktni TV prijenos, kojem je u pulskoj areni nazočilo osam tisuća ljudi. Tom prilikom smo talijanski predsjednik Napolitano i ja uz odobravanje mnoštva pročitali na hrvatskom i talijanskom jeziku Deklaraciju kojom su riješeni neki povijesni prijepori, posebno oni vezani uz događaje u Drugom svjetskom ratu te Osimske sporazume i tu nesretnu povijest odnosa Talijana i Hrvata.

Na Filozofskom fakultetu imali ste predavanje na temu ”Glazba i politika”. Je li ono priređeno za ovu priliku, ili je tek jedno u nizu predavanja koje na tu i slične teme održavate na sveučilištima u zemlji i inozemstvu?

Već mnogo puta sam prezentirao to predavanje – između ostalog na Yaleu u SAD-u, u Poljskoj, Austriji, i kod nas, naravno. Poseban je interes bio na osječkom Sveučilištu. To je predavanje s puno glazbenih ilustracija, dakle mnogo se sluša, izaziva interes jer ljudi čuju neke nove stvari, povežu glazbu s političkim događajima. I u Rijeci je bilo mnogo ljudi – iako popodnevni termin nije baš pogodan – a ono što me iznenadilo je interes studenata za diskusiju. Bilo je planirano da predavanje traje 90 minuta, a ostali smo u razgovoru dva i pol sata!

Kao čovjek koji se bavi kulturom u Hrvatskoj, kako gledate na peticiju Kulturnjaka 2016?

Kulturnjaci su nakon dugo vremena – ne mogu se ni prisjetiti čina te vrste u ranijim razdobljima  – pokazali angažman i odlučnost u izražavanju svog neslaganja, u prvom redu s osobom ministra. Ta nova odlučnost, fokusirana na sustav vrijednosti – odnos prema povijesti – za mene jest ohrabrujući znak, koji govori da kultura nije mrtva. Jer ta kritičnost – i kad se slažemo, i kad se ne slažemo – govori da u Hrvatskoj još uvijek živi kritički duh.

Dobar dio primjedbi koje ističu kulturnjaci je na mjestu. Hrvatska savim sigurno ne bi smjela napustiti svoju vezanost uz antifašizam. Uvijek se tomu suprotstavlja teza da su i antifašisti nakon Drugog svjetskog rata radili zločine. To jeste točno, ali temeljnu ideju – što je to europski antifašizam, koji je pobijedio najveće zlo s kojim se čovječanstvo susrelo – ne treba dovoditi u pitanje. Jer, upravo na antifašizmu se zasniva danas i demokracija, i političke slobode, i koncept ljudskih prava.

Kratkoročno će kulturnjaci teško postići odlazak sadašnjeg ministra kulture i promjenu političkog kursa koji po mnogo čemu odstupa od europskih vrijednosti. Neće se ni povećati sredstva za kulturu. Ali, dugoročno, prosvjed je iznimno važan jer pokazuje da kulturnjaci ne podržavaju fašizaciju društva i da nisu spremni trpjeti marginalizaciju kulture. Zato, iako neće izazvati brze i revolucionarne promjene, dugoročno prosvjed ima iznimnu važnost

Kakav ishod protesta kulturnjaka predviđate?

Kratkoročno će kulturnjaci teško postići odlazak sadašnjeg ministra kulture i promjenu političkog kursa koji po mnogo čemu odstupa od europskih vrijednosti. Neće se ni povećati sredstva za kulturu. Ali, dugoročno, prosvjed je iznimno važan jer pokazuje da kulturnjaci ne podržavaju fašizaciju društva i da nisu spremni trpjeti marginalizaciju kulture. Zato, iako neće izazvati brze i revolucionarne promjene, dugoročno prosvjed ima iznimnu važnost.

Pomoći će strankama centra i ljevice, ali i drugim demokratskim opcijama, uključivši i desne, da spriječe odmak od europskih vrijednosti i da hrvatsko društvo, možda jednom zauvijek, konačno postavi vrijednosni sustav u kojemu su antifašistička tradicija, demokracija, ljudska prava i sloboda kulturnog stvaralaštva neupitne vrijednosti. Umjetnost i umjetnici očito sada predstavljaju savjest društva.

Očekujete li reakcije iz inozemstva koje bi mogle ići u prilog Kulturnjacima?

Ne mislim da je moguće da tvrda, neeuropska desnica pod pritiskom iz Europe mijenja svoja stanovišta i vrijednosni sustav. Nitko nam neće izvana graditi demokratsko, pluralno i tolerantno društvo. Za to se moramo izboriti sami. Vidjeli smo na primjeru nekih drugih država, europski utjecaj na demokratske, bolje, nedemokratske procese članica EU malen je. Očekujem da će sadašnja desna radikalizacija društva tendirati različitim oblicima represije. Za očekivati je i daljnje jačanje konfrontacije ljevice i desnice.

Naravno, mandat predsjednice Grabar-Kitarović bitno je drugačiji od moga. Njena je vizija vođenja zemlje drugačija, sustav političkih vrijednosti nam je drukčiji. Mislim da je to vidljivo i iz različitosti naših politika, i iz odabira naših suradnika. Nekome se njena ili moja politika dopada, nekome ne. Da se meni dopada politički koncept koji ima predsjednica Grabar-Kitarović, ne bih se bio ni kandidirao protiv nje

Osobno, smatram da demokratske i proeuropske snage ne trebaju činiti ono što pokušavaju neki lideri ljevice, biti tvrđi i bezobrazniji od oponenata na desnoj strani scene. Uvredljivi ispadi, uz konfrontaciju na osobnoj, ne na vrijednosnoj i političkoj razini, samo pomažu tvrdoj desnici. Građanima se šalje poruka: svi su isti! A nisu, i zato žestoke verbalne sukobe treba oplemeniti idejom, ne bezobrazlukom.
Nova Vlada se zapravo nije još konsolidirala, još uvijek traje borba za pozicije koje koalicijski partneri smatraju ključnima. Dakle, vidjet ćemo kako će politička scena izgledati onog trenutka kad bitka za MUP i SOA-u završi.

Prolazeći Rijekom izazivate veliko zanimanje ljudi svih generacija – oslovljavaju Vas s ”predsjedniče” i svi se žele s vama fotografirati!

To je tako i u Zagrebu, kad idem od kuće do fakulteta često to traje puno duže nego je inače potrebno. Valjda mnogi ljudi imaju lijepe uspomene na razdoblje mog mandata.

Možda i zato što ste tako galantno – bez animoziteta i osjećaja poraza – kad ste vidjeli rezultat izbora, iskreno čestitali Kolindi Grabar- Kitarović. To nije česta slika u našoj politici.

Mislim da je stvar pristojnosti, ali i obaveza svake garniture koja odlazi da dostojanstveno preda dužnost, jer je to prilog održavanju političke stabilnosti u zemlji.

Je li korektno da Vas pitam jeste li zadovoljni svojom nasljednicom  na Pantovčaku?

Naravno, mandat predsjednice Grabar-Kitarović bitno je drugačiji od moga. Njena je vizija vođenja zemlje drugačija, sustav političkih vrijednosti nam je drukčiji. Mislim da je to vidljivo i iz različitosti naših politika, i iz odabira naših suradnika. Nekome se njena ili moja politika dopada, nekome ne. Da se meni dopada politički koncept koji ima predsjednica Grabar-Kitarović, ne bih se bio ni kandidirao protiv nje.

Ovo, dakako nije politički intervju, pa ne bih duljio s temom. Podsjetit ću, u mom mandatu ušli smo u EU, pomirili se sa susjedima, podigli smo demokratske standarde, a Hrvatska je bila sigurna i stabilna zemlja. Usporedite kako je danas i koji su rezultati nove politike.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Još tekstova ovog autora:

• Smak svijeta na kojem svakodnevno radimo
• Riječki Ex-Libris i drugi: najbolji nas magnetski privlače
• Izgubljen ponos pripadnosti novinarskom cehu
• Hrvati nemaju povjerenje u svoju državnu vlast
• Vizionar razbarušene frizure i ležernog odijevanja
• Janine Jansen i dvanaest Stradivarijevih violina
• Najljepša obala brze hrane i supermarketa
• In memoriam: Nenad Šegvić (Split, 1936. – Rijeka, 2021.)
• Od Šerbedžijinog povratka u Zagreb do ozbiljne fešte Vruja
• Hoće li se Rijeka sjetiti Daše Drndić

» Svi tekstovi ovog autora