Kao što sam u više navrata istaknuo, to što Ivo Josipović piše kolumne za naš portal ne znači da je Autograf.hr megafon ili PR glasilo Josipovićeve stranke. Niti će zbog toga što je prof. Josipović naš kolumnist na ovome portalu biti lišen kritika. Ova kolumna, pak, nije dogovorena sa Josipovićem, dapače, on nema pojma što će u njoj biti do trenutka objave.
Svi koji me poznaju znaju da nema šanse da mi bilo tko nametne temu ili da se ja s bilo kim dogovorim oko toga o čemu ću pisati. Democroacia traje, bez tjedna pauze, od svibnja 1995. i zbog toga što čitatelji vjeruju u ono što pišem i u moju samostalnost: naprosto je tako, ljudi mi vjeruju. Oni koji me mrze, a ima ih, preziru me iz istog razloga: ne mogu utjecati na moje pisanje.
Ja sam svih ovih godina ostao analitički raspoložen (analitikom sam se profesionalno počeo baviti 1985. u argentinskom konzulatu u São Paulu) i novinarski ustrojen građanin (u novinarstvu sam od svoje 17. godine, dakle, od 1979.), što znači da sve ispitujem, da pokušavam sagledati i plusove i minuse te da ne dopuštam da mi neki detalji pomute širu sliku događaja s obzirom na to da nisam samo netko tko posreduje informacije, što je prva zadaća novinarstva, već sam među onima, rijetkima dakako, koji uživaju ne baš malo povjerenje kod građana i čija se riječ sluša kada je vrijeme za formiranje ili oblikovanje javnog mnijenja jer imam sposobnost rasuđivanja.
Ima ljudi koji vjeruju da je politika samo instrument provođenja interesa – osobnih, grupnih i nacionalnih. No, na svakome tko djeluje u prostoru politike je da se upita o svrsi i cilju takvog djelovanja. A svrha i cilj moraju biti usmjereni određenim vrijednostima, među kojima su i moralne. Politika nije samo tehnologija vladanja, nego je pokušaj ostvarivanja nekog društvenog cilja. Što je bliža moralnim načelima i vrijednostima, to je bliža ljudima
Nije da se pravim važan. To je naprosto tako: postoji jedan krug kolegica i kolega koji daje mišljenja o važnim političkim i društvenim pitanjima i ja sam među njima, u tom krugu, itekako svjestan da taj autoritet koji imamo ne smijemo zloupotrijebiti niti povjerenje građana iznevjeriti.
Želim biti prvi, ili naprosto tako ispada, da sam prvi koji to otvoreno i jasno formulira: Ivo Josipović mora istaknuti svoju predsjedničku kandidaturu i svi oni koji mislimo realno znamo da mu moramo i pomoći jer ako želimo izaći iz gliba, Josipovića valja vratiti na Pantovčak.
Nisam čuo argumentiranu raspravu o tome zašto to nije dobro rješenje. Štoviše, nisam nigdje zapazio kvalitetno obrazloženje o tome tko bi bio bolji ili najbolji kandidat. A ja ne mislim da Josipović mora ići po novi mandat zato što nemamo boljega rješenja, već zato što je on, u danim okolnostima, najbolji kandidat.
Kako sam tražio kandidate početkom 2009. dok sam bio izoliran i na odmoru u Patagoniji i došao do Josipovića, pa mu to mejlom javio, a on mi je odgovorio smajlićem te pozivom na kavu kada se vratim u domovinu, tako i sada tražim najboljeg kandidata i opet dolazim do Josipovića.
Ponavljam, to što se znamo puno godina, to što je naš kolumnist i to što se družimo kao članovi stranke Naprijed, Hrvatska! nema veze s ovom kolumnom; ona je plod mojeg intenzivnog traganja za rješenjem kojim bi trebala završiti katastrofalna epoha Kolinde Grabar-Kitarović, epoha o kojoj sam jako puno pisao, a kulminira neviđenom satrapijom u kojoj Predsjednica podržava referendumske inicijative koje, de facto, zagovaraju slobodno premlaćivanje žena i ”izbacivanje Srba” (nemojmo se lagati i nazovimo stvari pravim imenom) iz Sabora!
Zašto, dakle, smatram da Ivo Josipović mora biti idući predsjednik Republike Hrvatske nakon prvog, a nadajmo se i posljednjeg mandata KGK?
Pođimo od nekoliko nepobitnih činjenica.
Ustav određuje da predsjednik Republike mora izaći iz stranke upravo zato da bi mogao funkcionirati kao integrativni faktor. Josipović je u svom mandatu ozbiljno shvatio Ustav. ”Možda mi je to bila pogreška, možda sam time razvodnio svoju poziciju u biračkom tijelu”, izjavio je jednom prilikom kolegici Jeleni Lovrić. U tome ima istine: ne da je pogriješio što se držao Ustava kao pijan plota, već u tome što mnogi građani, a među njima i novinari, nisu shvaćali, kao što i sada ne shvaćaju, što Ustav govori o funkciji šefa države.
Svi koji me poznaju znaju da nema šanse da mi bilo tko nametne temu ili da se ja s bilo kim dogovorim oko toga o čemu ću pisati. Democroacia traje, bez tjedna pauze, od svibnja 1995. i zbog toga što čitatelji vjeruju u ono što pišem i u moju samostalnost: naprosto je tako, ljudi mi vjeruju. Oni koji me mrze, a ima ih, preziru me iz istog razloga: ne mogu utjecati na moje pisanje
Ivo Josipović jedini shvaća što mu je bio i što bi mu trebao biti posao u drugom mandatu. A nije ga dobio ne toliko zbog pogrešaka (da nije bilo pogrešaka, ne bi dobio nekih važnih kritika mojih kolega, recimo, kod razlaza s Dejanom Jovićem, o čemu sam dosta pisao ukazujući na obostranu krivnju kod te epizode) koliko zbog toga što je Zoran Milanović torpedirao drugu kampanju (zaista, nije se u neko doba znalo vodi li on SDP ili HSP).
Na primjer, dva tjedna prije izbora Milanović će na HTV-u za Josipovićev program regionalizacije i decentralizacije kazati da su to nebuloze (i da ga to ne zanima!) kao i zbog toga što SDP nije pokrio sva biračka mjesta, pa se dogodila krađa, a ona je bila najbrutalnija u Mostaru gdje su Kolindini plaćeni glasači dolazili do glasačkih kutija sve do ponoći (kao, pao je Internet!).
Ali neću podržati Josipovićevu novu predizbornu izbornu kampanju (ako do nje dođe) i biti spreman, kao i prvi puta, u njoj se maksimalno i uspješno angažirati samo zato što on razumije ustavne ovlasti. Već zato što mi se njegov program, koji i dalje ima validnost, čini suvislim i jedinim realnim da se doskoči akutnim problemima naše zemlje iz pozicije šefa države.
Druga važna stvar je što želim ostati vjeran sebi. Što to znači? To znači da sam, kao sudionik prve Josipovićeve kampanje, i ja nositelj projekta ”Pravda”. A kako sam od nekih kolegica i kolega čuo (pročitao) nekoliko nejasnih kritika na račun programa Ive Josipovića (tvrde oni/e da od te famozne ”pravde” nije ništa ostvareno), treba reći ovo: borba za pravednije društvo nije jednokratan cilj, to nije kao savladavanje jedne teške knjige prije važnoga ispita, jer slijede druge knjige, drugi ispiti, a onda je pred nama i cjeloživotno učenje i usavršavanje.
Josipović je imao tri cilja i sve je ispunio: a) ulazak RH u EU; b) borba protiv korupcije: uspio je da sve stranke u Saboru podrže njegov prijedlog donošenja zakona kojim se ratno profiterstvo i pretvorbeni kriminal može uvijek procesuirati i nije on kriv što je Ustavni sud sve to srušio!, naime ta se borba mora nastaviti i c) popravljanje odnosa sa susjedima: usporedite, molim vas, odnose Hrvatske i Srbije za mandata Josipovića i Borisa Tadića s ovima sada za mandata Kolinde Grabar-Kitarović (kojoj mora puno vode Dunavom proteći dok joj iz dupeta pamet stigne u glavu) i Aleksandra Vučića.
U sažetku svojega prvoga mandata Ivo Josipović piše odlomak koji mogu supotpisati bez dvoumljenja: ”Povratak odgovornosti i morala u politiku kao temelj pravednog društva bila je i ostaje moja politička misao vodilja. Pet godina kasnije društvena je klima potpuno promijenjena i danas nitko tko se bavi korupcijom ili drugim kriminalom, bez obzira na funkciju koju obavlja, ne može računati na to da će izbjeći pravdi”.
Ključan doprinos tome dale su promjene Ustava koje je inicirao 2010. godine, a koje su dokinule zastaru kaznenih djela u pretvorbi i privatizaciji te kaznena djela ratnog profiterstva.
O promjeni društvene klime najbolje govori broj visokih dužnosnika koji su osuđeni ili kojima se sudi za različita kaznena djela. To je bio Josipovićev i naš obračun s korupcijom iz prošlosti i borba za uspostavu vladavine prava.
Ali važno je ono što dolazi: zašto dati Josipoviću drugi mandat?
Josipović je u svom mandatu ozbiljno shvatio Ustav. ”Možda mi je to bila pogreška, možda sam time razvodnio svoju poziciju u biračkom tijelu”, izjavio je jednom prilikom kolegici Jeleni Lovrić. U tome ima istine: ne da je pogriješio što se držao Ustava kao pijan plota, već u tome što mnogi građani, a među njima i novinari, nisu shvaćali, kao što i sada ne shvaćaju, što Ustav govori o funkciji šefa države
Ja želim opet imati predsjednika s kojim se Hrvatska vrlo kvalitetno predstavlja u svijetu, koji gradi odnose pomirenja i povjerenja u susjedstvu i koji doma spaja, unosi razumijevanja u inače tešku svakodnevnicu i ima jasnu viziju razvoja. Predsjednika koji nas neće sramotiti niti doma niti u inozemstvu.
Meni se Josipovićeva reforma Ustava, koju je želio provesti u drugom mandatu, čini važnom. Ona donosi ovo:
Odredit će novi teritorijalni ustroj države (regionalizacija i snažna decentralizacija), donosit će promjene u demokratskom ustroju (izborno zakonodavstvo, uređenje referenduma i dr.), osnažit će odgovornost državnih dužnosnika za obavljanje dužnosti, proširit će ustavnopravnu zaštitu građana na područje viših generacija ljudskih prava i jačat će socijalnu državu, bolje i preciznije će urediti odnos među državnim tijelima (trodioba vlasti i međusobni nadzor), unosit će promjene u državnu upravu i pravosuđe, jačat će demokratske institucije, uključivši i unutarstranačku demokraciju te će na ustavnoj razini utvrditi obavezu zaštite okoliša i održivog razvoja kao temelje politike razvoja Hrvatske.
Iznijet ću jedan mali primjer iz privatnog života: kada sam se oženio s Claudijom, Njemicom koja je tada živjela u Heidelbergu, u dvjema prostorijama i u svega sat i pol vremena izvršili smo sve potrebne promjene u njenoj dokumentaciji, od vjenčanog lista do putovnice, bez suvišnih troškova, bez nepotrebnog gubljenja vremena i bez ikakve nervoze.
Kažem svima i ponovit ću: hrvatska je birokracija užasna i toj zvijeri treba odrubiti glavu, da se metaforički izrazim. Želim živjeti u zemlji koja će biti uređena kao što je Njemačka. Čak i da nije federalno sastavljena. Jer Josipovićeva koncepcija regionalizacije jest u duhu hrvatske povijesti u pet do sedam regija.
Država nam je u strukturnoj blokadi već dvadeset i osam godina. Treba pročitati pismo bivšeg premijera Nikice Valentića predsjedniku Franji Tuđmanu davne 1995. O čemu on govori? O nejasnim ovlastima institucija.
Na sve to još dolazi katastrofalna administrativna organizacija zemlje. Stvorena je da se mogu dobivati izbori, a ne da bi zemlja i ekonomija mogle funkcionirati. Imamo 577 načelnika, gradonačelnika i župana. Hrvatska ima najveći broj plaćenih političara na broj stanovnika u Europi. Želimo tome konačno stati na kraj.
Gospođa Grabar-Kitarović i gospodin Plenković, premda u svađi, brane taj propali sustav, jer u njemu plaću prima većina članova HDZ-a. Jedino oni u Europi tvrde da ne treba stvarati moćne regije. To je prava istina. Ali, ovo je trenutak u kome ne kanim popustiti ni HDZ-u ni bilo kojoj drugoj antireformskoj stranci u ovoj zemlji zato što to čine samo iz neznanja ili iz interesa.
Vratimo se na bitno.
Ja želim opet imati predsjednika s kojim se Hrvatska vrlo kvalitetno predstavlja u svijetu, koji gradi odnose pomirenja i povjerenja u susjedstvu i koji doma spaja, unosi razumijevanja u inače tešku svakodnevnicu i ima jasnu viziju razvoja. Predsjednika koji nas neće sramotiti niti doma niti u inozemstvu
HDZ je višestruko, kao i Kolinda Grabar-Kitarović, pokazao da ne želi, ne može i ne zna provesti nikakve promjene. Posebno ne želi promjene teritorijalnog ustroja države. Dohvatili su se i primjera Poljske. Poljska ekonomija je danas zvijezda europske unije. Zašto? Poljaci su učinili upravo ono što HDZ nikako ne želi. Predsjednik HDZ-a je izričito, nekoliko puta izjavio da 21 županija mora ostati.
A ja i Josipović želimo reformu po uzoru na Dansku!
Ali ostanimo kod Poljske, zemlje mile KGK: Poljska je uspjela u svojim reformama jer je broj regija smanjila s 49 na 16. Poljska je u samo dvije godine donijela novi ustav koji je postavio potpuno nove političke temelje zemlje, provela administrativnu reformu i lansirala vladin program ekonomskih reformi. Ekonomski program koji je provediv samo unutar nove strukture države.
U HDZ-u i na Pantovčaku ne znaju da postoji posebna grana ekonomije constitutional economics (vidi). Osnivač joj je James McGill Buchanan koji je dobio Nobela zbog objašnjenja veze između ugovornih i ustavnih temelja i ekonomskog i političkog odlučivanja.
Odužio sam, a želim skratiti iako bih svojim motivima da vratimo Josipovića na Pantovčak mogao napuniti knjigu.
Josipović spada u one koji ne vjeruju da politiku treba odvojiti od morala. U tu skupinu spadam i ja. Zna da ima mišljenja kako je politika gotovo pa osuđena na ignoriranje morala, te da je ona uglavnom borba za moć i goli interes (afera Hotmail).
Ima ljudi koji vjeruju da je politika samo instrument provođenja interesa – osobnih, grupnih i nacionalnih. No, na svakome tko djeluje u prostoru politike je da se upita o svrsi i cilju takvog djelovanja. A svrha i cilj moraju biti usmjereni određenim vrijednostima, među kojima su i moralne.
Politika nije samo tehnologija vladanja, nego je pokušaj ostvarivanja nekog društvenog cilja. Ponavljam: što je bliža moralnim načelima i vrijednostima, to je bliža ljudima.
Najkraće rečeno, jer sam po struci teolog i etičar, Ivo Josipović se meni čini izuzetno narodu i etici bliskim političarom.
Josipović spada u one koji ne vjeruju da politiku treba odvojiti od morala. U tu skupinu spadam i ja. Zna da ima mišljenja kako je politika gotovo pa osuđena na ignoriranje morala, te da je ona uglavnom borba za moć i goli interes (afera Hotmail)
Završit ću riječima Vaclava Havela, velikog humanista, borca za ljudska prava, književnika i političara, kojeg i Josipović navodi u svom govoru o moralu i politici održanom u Vatikanu, a koji je ”prakticiranje politike shvatio kao ispit skromnosti” prožet duhom moralnosti koji je – ”prva i posljednja instanca, početak i svršetak, uvjet bez kojega se ne može i bez kojega je svaka misija osuđena na propast”.
Ivo Josipović nije savršena ličnost, nije osoba bez mane, ali je meni bio i ostao osoba upravo prožeta duhom moralnosti. On je izuzetno predan radu, jako požrtvovan i iskren u odnosu s ljudima. To je moje osobno iskustvo.
Zbog toga ću mu pomoći da se odluči za kandidaturu a zatim da ga vratimo na Pantovčak.
Pozivam vas da mi se pridružite, da ne ostanete inertni ili u stanju nihilizma kakav, nažalost, zagovaraju neki novinari.
Pažljivo razmotrite i donesite odluku koja će biti zrela i odgovorna. Koga podržati i zašto? To mora biti odluka koja će voditi računa o dobru svih ljudi i koja će biti utemeljena na rezultatima i realnim potrebama.
Zahvaljujem.
Još tekstova ovog autora:
- Vaistinu: kršćanstvo koje nije oslobodilačko, nepotrebno je
- Rekao je Slavko Goldstein: Bolju zemlju ipak možemo stvoriti
- Je li Tony Cetinski pametniji od pape Franje?
- Milan Levar, mučenik za jednu bolju Hrvatsku
- Upisujem još jednog nebeskog zaštitnika, Josipa Kregara
- Hrvatski biskupi bi se trebali ugledati na one u Argentini
- Prorok Josip Kregar kazivao nam je istinu o Hrvatskoj
- Milanović je politički štetan, čovjek bez vjerodostojnosti
- Kako gledam na ”Oluju” i zašto ju još ne slavim
- Martens je poklopio Thompsona zbog ogoljelog nacionalizma
Potpuno se slažem sa svime napisanim, ali moram priznati da sam bila usamljena u podršci gosp. Josipoviću, u Hr lmalo ljudi misli kao Vi i ja i nama slični…