Davor Krile
Premijer je već poznat: ime mu je Justin Trudeau, vođa je kanadskih Liberala, i još prije izbora postao je brzopotezna globalna zvijezda bulevarske štampe i ženskih magazina. Krste ga najzgodnijim prvim ministrom na svijetu, što može ponajprije zahvaliti lakome skidanju košulja i rutinskome sudjelovanju u humanitarnim striptiz-nastupima.
Za razliku od nekih svojih kolega po struci, nije bježao od sučeljavanja s izbornim suparnicima ni kad je posrijedi boksački ring, a glumio je čak i u popularnoj mini seriji.
Usprkos plošnim medijskim slikama koje ga skiciraju kao idealnog junaka Big Brothera ili nekog drugog žanra suvremenog instant spektakluka, novi kanadski premijer je puno više. Izdanak je slavne političke i šezdesetosmaške loze: prvorođeni je sin legendarnoga bivšeg kanadskoga premijera Pierrea Elliotta Trudeaua, karizmatičnoga intelektualca ljevičarskih nagnuća koji je naciji podario prvi pravi Ustav i Povelju o pravima. Majka mu je Margaret Sinclair, slavna flower-power fotografkinja.
Izračunajmo koliko smo svjetlosnih godina do Kanade dok zaokružujemo stranke koje plaćaju zakonske penale zbog nepoštovanja najminimalnije ženske kvote na svojim listama i kojima je čak i rimski biskup, sveti otac Papa, skandalozan primjer neobuzdanoga liberala i provokativan ideološki orijentir
Družeći se po Kubi s mladim Fidelom Castrom ili tulumareći po “Studiju 54” s Mickom Jaggerom, Justinovi su roditelji svojedobno inspirirali pokret zvan trudeaumanija i postali ultimativne društvene ikone svojega doba. Priča o njima vrlo je analogna američkoj sagi o obitelji Kennedy, dostojna ih je čak i u pratećim elementima tragike.
Kanadska politička aristokracija u svim je aspektima svoje burne povijesti bila također predano osvijetljena lampama novinskih reflektora, bilo da je riječ o propitivanju karaktera noćnih druženja Margaret Trudeau s Mickom Jaggerom ili Andyjem Warholom, o njezinoj borbi s bipolarnim poremećajem, o razvodu, ili o nesretnoj pogibiji Justinova brata Michaela na planinarenju.
Zahvaljujući i takvome odrastanju, novi kanadski premijer postao je deklarirani feminist. Sukladno svom predizbornom obećanju, jučer je na polovinu ministarskih mjesta u kanadskoj vladi imenovao 15 žena. Kad su ga novinari pitali zašto, odgovorio je lakonski: “Zato što je 2015. godina.”
Na funkciju ministrice pravosuđa postavio je Jody Wilson Raybould, prvu dužnosnicu u kanadskoj vladi iz redova gotovo istrijebljenih urođeničkih naroda. Ljuti je protivnik islamofobije, najavio je široko otvaranje kanadskih vrata za prihvat bliskoistočnih izbjeglica i u središte svoga mandata postavio je vraćanje tolerancije kao temeljnog principa kanadskog života.
Namjerava povećati poreze za ekstremno bogate i legalizirati marihuanu. Obvezao se produljiti plaćeni porodiljni dopust na 18 mjeseci, uz punu slobodu izbora oko njegova korištenja. “Ni jedna vlada nema pravo zakonom određivati što će žena odabrati raditi sa svojim tijelom”, odrješit je u obrani liberalnih vrijednosti ovaj bivši nastavnik francuskog, matematike i književnosti.
Vizualizirajmo u sebi sve razlike između progresivne i otvorene te natražnjačke i samoproždiruće zajednice ispunjene svakim strahom od različitosti koja s novom generacijom svjetskih lidera i civilizacijskim trendovima u budućnosti može komunicirati samo još mutavije i nemuštije nego što danas šuti u društvu Angele Merkel
Iz zemlje u kojoj deklarirani liberali sa svojim koalicijskim partnerima zagovaraju zakonsku obvezu žene da prije pobačaja porazgovara sa svećenikom, a pred izbore svečano obećavaju najstrožu zabranu plaćanja računa kompenzacijom, Justin Trudeau doima se kao prilično devijantan čudak.
Mnoge ljude diljem svijeta ipak gotovo frenetično raduje što je upravo takav lik postao lider jedne od zemalja moćne gomilice s oznakom G7. Da vam pravo kažem, i meni je puno draže da o problemima međunarodnih dugova, zagađenja okoliša ili trgovine oružjem odlučuje jedan tako strukturiran mozak nego brat Hrvat orbanovskog tipa: nekako smatram da će svijet, pa i Hrvatska, s njime tamo puno mirnije spavati.
Znam, znam, daleko je Kanada, reći ćete. No, ja ništa drugo ni ne želim nego da zapravo dobro razmislimo koliko nam je daleko Kanada. Osvijestimo pogled na tu daleku zemlju prije nego što nam bliskije upoznavanje s istom postane nužnost i prijeka potreba. Locirajmo gdje je Kanada na zemljopisnoj karti svaki put kad čujemo izborno obećanje dostojno ušiju idiota i jednostaničnih organizama.
Izmjerimo korake do Ontaria ili Quebeca čim nam se u plaćanje političara po učinku zakunu oni koji u četiri saborske godine svoje radno mjesto niti triput posjetili nisu i dok nam se u spas nacije kunu ljudi što i tri proste rečenice moraju pročitati s blesimetra.
Ako vam je sve to skupa prekomplicirano, možete sebi makar pokušati dočarati kako preko Skypea zvuče daleki i veseli kanadski unuci. Nemojte se prepasti ako ih u nedjelju slučajno čujete da vas još nerođeni dozivaju iz biračke kutije
Izračunajmo koliko smo svjetlosnih godina do Kanade dok zaokružujemo stranke koje plaćaju zakonske penale zbog nepoštovanja najminimalnije ženske kvote na svojim listama i kojima je čak i rimski biskup, sveti otac Papa, skandalozan primjer neobuzdanoga liberala i provokativan ideološki orijentir.
Vizualizirajmo u sebi sve razlike između progresivne i otvorene te natražnjačke i samoproždiruće zajednice ispunjene svakim strahom od različitosti koja s novom generacijom svjetskih lidera i civilizacijskim trendovima u budućnosti može komunicirati samo još mutavije i nemuštije nego što danas šuti u društvu Angele Merkel.
Ako vam je sve to skupa prekomplicirano, možete sebi makar pokušati dočarati kako preko Skypea zvuče daleki i veseli kanadski unuci. Nemojte se prepasti ako ih u nedjelju slučajno čujete da vas još nerođeni dozivaju iz biračke kutije.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Još tekstova ovog autora:
- Marko Vučetić: ”Mi smo država bez društva”
- Tko se još sjeća Tomislava Karamarka?
- Vladimir Putin, neskriveni uzor Zorana Milanovića i Tim Oreškovića
- Mandatar mekog srca
- Radost bezvlađa
- Hoće li i 8. studenog pobijediti cinizam?
- Neoboljševika poput Karamarka nema sve do Bjelorusije
- Znači imamo domoljubne i nedomoljubne branitelje
- Panika raste kao plima u plitkome mozgu
- Predsjednica ne zna što joj je posao
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.