Izuzetan kroničar ”nereda u sredini i stanja te sredine”

Milan Gavrović, ”Bolesna vremena”, SNV, Zagreb, 08/2016.

Milan Gavrović je prije šest godina u ovoj istoj dvorani primio nagradu Otokar Keršovani za životno djelo. Izjavio je tada i ponovio u intervjuu objavljenom u knjizi pred vama: nemam nikakvu poruku mladim kolegama. I nakon toga ispisao još koju tisuću stranica.

Itekako je uputio svoju poruku.

60 godina redovitog pisanja.

Patuljci koji su barda hrvatskog novinarstva prije 25 godina proglasili ”tehnološkim viškom” doista pojma nemaju.

Što su oni danas u hrvatskom novinarstvu? Epizodističke nule, kazao bi Ranko Marinković.

Društvo koje je odbacilo Milana Gavrovića i tisuće drugih gavrovića loše je startalo. A što loše starta…

Milan Gavrović piše i govori, jer on je podjednako čovjek pisanog novinarstva i elektronskih medija, jasno, jednostavno, razumljivo. Jer tako i misli.

U hrvatskom novinarstvu srećom još ima novinara koji baštine onu Krležinu – ”Pisati ne znači ništa drugo nego misliti”. Gavrović je svakako među njima.

U knjizi su sabrani tekstovi objavljeni posljednjih dvadesetak godina. Zašto sam se toliko zadržala na vremenu od prije gotovo 100 ili 70 godina, možda se pitate. Kod Gavrovića je sve povezano, njegov žurnalistički svijet je pravi panoptikum. Vrijeme, ljude, ratove, države – a on je živio u četiri – političke sisteme, društveni i materijalni razvoj, sve to promatra iz jedne vizure

Ali malo je onih koji su poput njega kroz cijeli svoj profesionalni život imali na umu i nastavak toga slavnog teksta iz Mog obračuna s njima: ”Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u čovjeku, a nered u čovjeku je posljedica nereda u sredini i u stanju te sredine.”

Knjiga koja je pred vama svjedoči da u rečenicama, mislima i u glavi autora vlada red. Zato je on sjajan i vjerodostojan kroničar ”nereda u sredini i stanja te sredine”.

Bila sam urednica Milanu Gavroviću 14 godina. Četiri godine na Televiziji Zagreb i 10 godina na Radiju Slobodna Evropa.

Bila sam privilegirana čitateljica, još u rukopisu, kako se to starinski kaže, obje njegove knjige: ”Čovjek iz Krležine mape” i ove najnovije ”Bolesna vremena”.

Njihov tematski raspon ponajbolje pokazuje o kakvom je autoru riječ.

Povezuje ih omotnica knjige koju večeras predstavljamo. Po izboru autora, a Gavrović ništa ne radi slučajno, to je slika Krste Hegedušića Zeleni kader.

Zeleni kader – dezerterstvo i pobuna hrvatskih seljaka, domobrana, protiv rata koji nije bio njihov, protiv siromaštva i bijede u kojima su ih držali gospoda i popovi. Pobuna iz muke.

Krsto Hegedušić, jedan je od stanara sanatorija na Zelengaju, u kojemu ga je od ustaša sakrio dr. Đuro Vranešić, baš kao i Krležu i mnoge druge. O tome i o tragičnoj sudbini doktora Vranešića Gavrović je napisao nesvakidašnje i posve originalno publicističko djelo.

U ovoj knjizi postoji tekst s naslovom  Let iznad mitraljeskog gnijezda. Gavrović u njemu piše o manipulacijama žrtvama ubijenim na Trgu bana Jelačića 5. prosinca 1918. godine. Žrtve su bili domobrani, zelenokaderaši. Oni su 1995. u interpretaciji naše nekadašnje zajedničke kuće, Hrvatske televizije, bili žrtve ”jugoslavenske vojske koja je pucala na hrvatske domobrane koji su demonstrirali za slobodnu Hrvatsku”.

Gavrović podsjeća: tada nije ni bilo jugoslavenske vojske, jer još nije bilo niti Jugoslavije. Postojala je srpska vojska, koju je zagrebačko Narodno vijeće pozvalo da intervenira protiv domobranske pobune i koja je, nota bene, odbila pucati na domobrane.

U kontinuitetu njegovih tekstova razabire se nekoliko čvrstih mjesta, uporišta od kojih sve polazi. Argumentirano tvrdi da su bivša zajednička zemlja Jugoslavija i u njoj Hrvatska, postali dijelom svijeta zbog antifašističke borbe i zbog samoupravljanja

Falsifikat bez premca.

Danas na spomen ploči prosinačkim žrtvama nema više ”jugoslavenske vojske”, ali ima lažno označena zgrada s koje se pucalo i ima tekst o njihovoj pogibiji za ”samostalnu republiku Hrvatsku”.

Blago rečeno, nedorečeno.

Domobranska i zelenokaderaška pobuna 1918/1919. godine bila je socijalna a iz toga i nacionalna buna.

Danas sam na toj spomen ploči vidjela svježi vijenac s hrvatskim grbom. Pogađate – s bijelim početnim kvadratom. Koja je republika Hrvatska s takvim grbom nastala?

U ovom vremenu zaborava, relativizacije, revizionizma, falsifikata – bolesnom vremenu – ima netko tko ne zaboravlja, tko podsjeća, tko uznemiruje uspavane savjesti.

Takvih je tekstova u ovoj knjizi na stotine. Gavrovićeva kutija olovnih slova, do još jednom ostanemo kod Krleže, nije zatvorena.

U knjizi su sabrani tekstovi objavljeni posljednjih dvadesetak godina. Zašto sam se toliko zadržala na vremenu od prije gotovo 100 ili 70 godina, možda se pitate. Kod Gavrovića je sve povezano, njegov žurnalistički svijet je pravi panoptikum. Vrijeme, ljude, ratove, države – a on je živio u četiri – političke sisteme, društveni i materijalni razvoj, sve to promatra iz jedne vizure.

Vizure boljitka čovjeka.

Društveni napredak mjeri poboljšanjem životnih uvjeta svih ljudi. Slobodu slobodnim razvojem pojedinca.

U kontinuitetu njegovih tekstova razabire se nekoliko čvrstih mjesta, uporišta od kojih sve polazi. Argumentirano tvrdi da su bivša zajednička zemlja Jugoslavija i u njoj Hrvatska, postali dijelom svijeta zbog antifašističke borbe i zbog samoupravljanja.

Prvo je omogućilo slobodu, emancipaciju i prelazak na pravu stranu povijesti, drugo razvoj koji ni prije ni poslije nije dosegnut. Uz istodobno oslobađenje kreativnih potencijala najširih slojeva.

Oni su onaj Kairosov čuperak, sretni trenutak, kakav se rijetko događa.

Gavrović je i u socijalizmu i u kapitalizmu zagovarao tržište. Tržište i slobodna konkurencija su motor razvoja, a ne vlasništvo. Ravnopravnost svih oblika vlasništva – privatnog, zajedničkog, zadružnog, državnog omogućilo je najveće stope rasta i na Zapadu.

Tržište je selektor, a ne država, odnosno birokracija. Pretvaranje samoupravljača u dioničare je tranzicijski model koji je zagovarao.

Naravno, nije Gavrović autor toga modela, niti jedini njegov zagovaratelj.

Gavrović je i u socijalizmu i u kapitalizmu zagovarao tržište. Tržište i slobodna konkurencija su motor razvoja, a ne vlasništvo. Ravnopravnost svih oblika vlasništva – privatnog, zajedničkog, zadružnog, državnog omogućilo je najveće stope rasta i na Zapadu

Uz niz poznatih domaćih ekonomista, Gavrović nas na više mjesta upućuje, na primjer, i na Miltona Friedmanna, oca čikaške neoliberalne škole. Radilo se o svjetskoj temi, koju su ovdašnji kokošari pretvorili u katastrofu.

Gavrović je kada razmatra te teme naprosto lucidni novinar koji je umio povezati naizgled suhoparne teorijske rasprave s krvavom praksom kojoj smo svjedočili.

I pokazati da je u cijeloj toj ludosti bilo sistema.

Sramoćenje antifašističke borbe i brisanje samoupravljanja iz kolektivne memorije bio je preduvjet uspostavljanja sustava u kojemu danas živimo. Sustava koji počiva na krađi. Jer pretvaranje društvenog vlasništva u državno, pa potom gotovo pa raspodjela podobnima je upravo to. Istočni grijeh novog doba.

Nacionalizam je služio za ratne bubnjeve novoj preraspodjeli novca i moći. Prljavi novac, kako ga Gavrović naziva, u pozadini je uspona novih režima.

On to lapidarno objašnjava: ”Prljavi novac je pronašao nacionaliste. Oni su mogli raditi što su htjeli pod uvjetom da osiguraju koncesiju za eksploataciju Hrvatske”.

Posljedice takve tranzicije živimo i danas.

Milan Gavrović s lakoćom piše o teškim temama. Stil ga je učinio prepoznatljivim autorom. Na prste jedne ruke mogu se nabrojiti ekonomski analitičari tako jasnog i zanimljivog izričaja.

Gavrović je razoran ali pravedan kritičar. Nepotkupljiv, ne u banalnom, materijalnom smislu, što se u pristojnom svijetu podrazumijeva, već u moralnom i etičkom. Nikome dužan, nikoga uvrijediti, time se rukovodio.

Sjećam se kada me je davno podučavao – ne postoji objektivno nego samo fer novinarstvo.

Svoj osebujan stil mogao je razviti jer je iznadprosječno upućen i zanatski superioran novinar. On je istodobno i samouvjeren i ponekad apodiktičan, ali i krajnje ležeran i neobavezan. Riječju, rasni novinski pisac.

Milanov prijatelj i kolega s Televizije Zagreb, pokojni Boris Tešija, govorio je da su novinari ”sluge svetog Franje”. Sv. Franjo Asiški zaštitnik je novinara (Opaska Autografa: to bi bilo lijepo, premda je zaštitnik novinara sv. Franjo Saleški). I siromašnih. I ptica. I poklonik učenja heretika.

Sjajno društvo za novinara poput Gavrovića. Danas bi malo mladih novinara, makar žive u dobu ultrakatoličke renesanse, prepoznalo tu krilaticu.

Gavrovića su šefovi poštovali, ali su ga se i pribojavali. Nije bio od onih koji bi pisao iz njihovih glava, još manje po narudžbi.

Kako sam s njim izlazila na kraj? Gledala sam kako radi. Slušala razgovore s danas bi rekli kreativnim savjetnikom njegove prestižne emisije ”Spektar” Brankom Bauerom, s novinarima, režiserima, snimateljima, montažerima. I učila. I stalno razgovarala.

S poviješću, marksizmom, partijom, muzikom i sportom nekako sam se nosila, ali me totalno dotukao u poznavanju geneze nacizma i – vještica. U vještičjem pitanju je neprikosnoven.

U sjajnoj knjizi o novinarstvu i manipulaciji Nulti broj Umberto Eco je napisao: ”Čim živiš gajeći neispunjene nade, već si gubitnik”.

Za mene Milan Gavrović otvara prostor za svijet u kojemu su danas neispunjene nade sutra realnost humanijeg društva.

Nije novinarstvo Milana Gavrovića bez mana. Kao niti jedno pravo novinarstvo. On je poklonik maksime – svi su žanrovi dopušteni, osim dosade.

U sjajnoj knjizi o novinarstvu i manipulaciji Nulti broj Umberto Eco je napisao: ”Čim živiš gajeći neispunjene nade, već si gubitnik”. Za mene Milan Gavrović otvara prostor za svijet u kojemu su danas neispunjene nade sutra realnost humanijeg društva

Voli se poigravati u tekstovima, voli teorije igara, neka slika ga ponese. Ima ponekad pretjerivanja i brzih sudova.

Kada bih se ponekad mrštila nad tim, Milan bi me razoružao – a što bi od svijeta ostalo da nije bilo onih koji su razmišljali izvan poznatih okvira, preispitivali dotad priznate istine, postavljali nove hipoteze, provjeravali ih. Ali ti nisi znanstvenik, nemaš instrumente provjere, branila sam se. Ali čovjek ima maštu.

Bajs, kada smo razgovarali telefonom uoči ove promocije rekla sam ti – pa kakva bih ja to bila urednica da te samo hvalim. Moram smisliti neku gnjusobu.

I smislila sam: Bajs, ti si jedan obični sanjar!

Znam da ne voliš patetiku, pa ću ovo reći samo jednom – bila sam sretna urednica, jer si ti bio u mojoj redakciji.

Riječ na promociji knjige Milana Gavrovića Bolesna vremena, Novinarski dom, Zagreb, 14.12.2016.