Olivera Jovanović
Crni humor nisam nikada voljela iako sam u odijevanju bila sklona, kako bi Vanjina nana Ankica rekla, elegantnim bojama: crna, siva, teget plava…
Vanja me je, pak, uspio skrenuti s elegantnih na boje proljeća i ljeta: ”Olivera, u bojama proljeća izgledaš mlađe”. Kako je Ankica bila nana, a ne baka jer, po njenoj verbalnoj estetici, nana ljepše zvuči, tako sam se i ja zbog mladosti denula u jarke boje.
U vremenu odrastanja i nadobudnog pubertetskog ”dobar dan ja sve znam” mislila sam, kao svi koji odrastaju, da sam popila svu pamet ovoga svijeta. U svoj pameti ovoga svijeta bilo je i teenage bezdana: ”Uh, težak ovaj život!”
Na taj uzdah težine otac bi mi rekao: ”Znaš, kad se ide u provod kaže se: Idem u život! Život je lijep.”
Ta očeva rečenica često mi je bila reset u mnogim životnim situacijama u kojima sam mislila da nije baš onako kako sam izmaštala.
Kada me je 1997. godine mitropolit dabrobosanski Nikolaj pozvao da se vratim u Sarajevo i predstavljam Mitropoliju Dabrobosansku u kancelariji Svjetske konferencije religija za mir, moj jedini uslov u poslušanju je bio da prije odluke, upoznam ljude s kojima bih radila.
Već sam imala radno iskustvo u Beogradu i, iako mlada, znala sam da je obzir među ljudima bitan za bilo kakav odnos pa i za posao, a ovaj moj je trebalo da bude i više od posla – kroz međureligijski dijalog graditi odnose među nama koji smo nakon Drugog svjetskog rata opet i opet ratovali…
Nakon susreta s budućim kolegama, a koji su mi uputili širok osmijeh dobrodošlice u Sarajevu s početka 1998. godine, odlučila sam prihvatiti ponudu. Napustila sam posao u Beogradu i vratila se u Sarajevo.
I iskreno, voljela bih i da se i zbog mene četnikuše prave, nakon dvije decenije iskrene posvećenosti dijalogu neko bar malo zastidi! Ja se za sve nas od Priboja, preko Janje i Gacka do Sarajeva stidim!
Odjevena u boje proljeća i ljeta bavila sam se međureligijskim dijalogom. Imala sam sjajne mentore, ali čini mi se da je najsjajniji mentor u tom nauku meni bio obzir.
Naredne godine je s jerusalimskog Siona gdje smo se vjenčali, u Sarajevo došao i Vanja. Banjalučanin. Uh, kako sam bila ponosna što se Banjalučanin, pored mitskog broja Banjalučanki, u bivšoj nam zemlji Jugoslaviji, zaljubio baš u mene. Život je lijep!
Banjalučanin i ja smo rušili svoje ratne i poratne predrasude! Često smo se borili sa sobom i bodrili jedno drugo. Borili se s demonima svih narativa. Protiv licemjerja i isključivosti – velikih prepreka u vraćanju povjerenja među ljude koji su opet i opet ratovali.
Ubrzo smo postali prepoznatljivi po iskrenoj namjeri u dijalogu.
Doduše, Vanja, Krajišnik je brzo zadobio simpatije Sarajki pa sam na telefonski poziv iz jedne ambasade kada sam profesionalno odgovorila da će u ime Mitropolije na prijem doći otac Vanja začula: ”Ženeeee, dolazi nam otac Vanja.”
Da im ne bih pokvarila dan, nisam otkrila da pričaju s Vanjinom ženom, ali sam odlučila da i ja odem na taj prijem… Šta ja znam… Sarajke su lijepe žene…
A Vanja je svojim obzirnim i nadasve nenametljivim no ipak upečatljivim odnosom sarajevskog paroha ka svim ljudima postao naš. To je jedini čovjek kojeg znam, a za kojeg su govorili svi koji su opet i opet ratovali – naš. U Banja Luci, u Sarajevu, istočnom Sarajevu… Naš otac Vanja.
Kada je kao hitan slučaj primljen u bolnicu Koševo nije nas napuštalo da je život lijep. Rekla sam mu da je kao Sharon Stone. ”Odakle ti sad Sharon, aman Olja?” ”Pa vidi, Sharon je imala moždani, ali je i dalje mačka i po. Eto i ti si imao moždani, ali si i dalje mačor i po.” Život je lijep!
Nas dvoje smo postali tandem. Vanja i Olja iz Sarajeva. Nismo baš bili svjesni da dobro djelujemo, zapravo živimo dijalog, do jedne posjete Bogoslovskom fakultetu u Beogradu kada smo zatražili blagoslov od dekana. ”O, pa to su naše Sarajlije, od vas treba učiti o dijalogu!”
Potvrdu svoga rada smo dobili na fakultetu koji smo studirali i gdje smo se upoznali. Od dekana, episkopa, našeg profesora i čuvenog teologa. Život je lijep!
Upoznali smo se u Beogradu, a izrodili djecu u Sarajevu. Naša djeca su, već u mom stomaku, slušali reisa, mitropolita i kardinala.
Nismo marili za prigovore što nam djeca pohađaju Katolički školski centar. Nismo protestvovali ispred Savjeta ministara jer nam djeca ne uče srpski jezik. Mi smo vjerovali da smo građani svijeta, vaseljene… Nama je bilo i sada je bitno da se razumijemo. Razumjeti je suština, a jezik je forma.
Ne hvalim se… Ne… Ja u stvari, pokušavam da objasnim neki čudan kontekst u kojem smo se poslije svega našli i pišem iz nasušne potrebe da opišem apsurd (tko je još apsurd opisao) svih naših života u opet i opet ratovanju. Nekad puškama, a nekad riječima.
Znam da zaboli i jedno i drugo i znam da se ruši svijet dok čekaš brata od osamnaest ljeta, osluškuješ hoće li se vratiti jer je regrutovan te 1992. godine (nažalost, hiljade braće se nisu vratili, moj jeste).
Znam i da se ruši dok slušaš kako ti se, nakon dvadeset tri godine iskrene posvećenosti dijalogu među nama koji smo opet i opet ratovali, izgovara na jeziku koji se drugačije zove, ali isto zvuči: ”Ma ti si četnikuša – prava!”
Zvuči kao crni humor na svim našim jezicima iako ga, već napisah, ne volim. Vratih se u tamne, al’ utješno, kako nana Ankica kaže, elegantne boje… Možda nas te elegantne boje ipak stavljaju u pripadajuću figuru. Ili se nismo nikad ni rodili za boje proljeća i ljeta.
Banjalučanin i ja smo rušili svoje ratne i poratne predrasude! Često smo se borili sa sobom i bodrili jedno drugo. Borili se s demonima svih narativa. Protiv licemjerja i isključivosti – velikih prepreka u vraćanju povjerenja među ljude koji su opet i opet ratovali
Zvuči kao crni humor, ali nije! Četnikuša sam ja. Kako sam to postala? Ne znam. Znam da sam na govor mržnje prema Srbima i sveštenicima SPC-a reagovala. A onda sam ispala četnikuša koja mrzi muslimane.
Opet i opet zvuči kao crni humor! Ali nije! Bez pardona i omiljenog mi obzira! Vive l’anarchie na malom gumnu gdje se odvija veliki govor mržnje. Ima je svuda. Mržnje. I nekoliko jezika kojim se ispoljava. I koje razumijemo. Na tom gumnu. Ima ga i u Sarajevu. Govora mržnje.
A ja, iako me nazvaše četnikuša prava, ne mogu prihvatiti da se, dok se ja mirbožim, prepadaju i vrijeđaju muslimani za pravoslavni Božić, najradosniji praznik! I ovo zvuči kao crni humor, ali nije!
Stidim se efendija u Janji i Gacku. Poznajem ih pa je time moj stid, čini mi se, veći. Stidim se za sve nas. Stidim se i svoga, našeg Vanje, što Olja postade četnikuša, poslije svega!
Stidim se i zbog tatine rečenice koja se zaledila. Vanja me je nagovorio da je odledim. Kao što me je nagovorio da se denem u boje proljeća i ljeta. Jer život je lijep!
Jer ne želim slušati da nas straše i vrijeđaju duševni bolesnici, balavurdija, pijandure ili, pak, u mom slučaju ”nisu imali lošu namjeru” ljudi.
Jer ne želim da se pod plaštem građanskog i demokratskog prodaje licemjerje! I hegemonija! I bahatost! I bezobrazluk! I primitivizam! I laž!
I iskreno, voljela bih i da se i zbog mene četnikuše prave, nakon dvije decenije iskrene posvećenosti dijalogu neko bar malo zastidi! Ja se za sve nas od Priboja, preko Janje i Gacka do Sarajeva stidim!
Ja četnikuša prava!
P.S. Ljudi, budimo realni!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Naš CV mora biti otvorena knjiga u koju svakoga primamo
- Miss Irbi je znala da hrišćanin ima samo ono što daje drugome
- Sveštenici, župnici i imami recite: Braćo, ne tucite žene!
- Neoprostivo nepostojanje želje da se nešto nauči o SPC
- Sarajevski kanon svetog Save
- Naše hrišćanstvo: mi smo naše, vaše i njihove
- Znakovi pored puta iz vremena Milojkine šehare
- Sloboda jedne popadije ili šta je to sinergija u braku
