Entoni Šeperić
Tko sam ja i koja je moja priča? Rođen sam, kako neki smatraju, u državi lošeg jogurta i neslobode, koje više nema i čijeg se imena više ne smiješ spominjati bez nelagode. Upravo ovih dana napunio sam 42. godinu života i – prema uvriježenim mjerilima uspješnosti – ja sam zapravo beznadežan slučaj. Niškoristi.
Moji vršnjaci upravo su na vrhuncima svojih života i poslovnih karijera. Stvaraju i umnažaju vrijednost i podižu bruto nacionalni proizvod. Promatrano s toga gledišta, ja sam nešto kao društveni suvišak, šum i distorzija. Maligni tumor.
Nisam predsjednik države ni premijer, nisam biskup ni general, privatni poduzetnik, državni službenik, rudar… Ja sam zapravo jedan bezlični i svakodnevni nitko i ništa, sredovječni čovjek iz kvarta, nezaposleni i neostvareni katolički teolog, domaćica i roditelj dvoje malodobne djece s punim radnim vremenom.
Bicikl je, zapravo, jedna od općenito najboljih i najuspjelijih metafora života: da biste održali ravnotežu, kako kaže Einstein, morate neprestano ići naprijed!
Iz mojih prihoda ne naplaćuju se ni porezi ni prirezi, liječnika već godinama ne posjećujem, a s Hrvatskog zavoda za zapošljavanje odjavio sam se zbog neprobitačnosti i tržišne neupotrebljivosti stečenih znanja i vještina.
Mogao sam se prekvalificirati, ali nisam. Potrebe moje djece bile su ispred vlastite želje za društvenim uspjehom ili probitkom. Ne primam i ne potražujem socijalnu pomoć, niti na bilo koji drugi način želim biti teret na rashodovnoj strani proračuna mlade i poletne hrvatske demokracije. Nisam uhljeb, niti sam to ikada kanio biti.
Pa ipak, ne mogu i ne želim za sebe reći da sam promašaj! Ta kakav bih primjer bio vlastitoj djeci?
Možda sam i mogao postati sve što sam nekoć želio biti – fratar, sveučilišni profesor, pisac, uspješni političar… Izgledalo je kao da imam bezbrojne prilike i mogućnosti, a samo jedan i jedini život. A i taj život neumitno prolazi, a zajedno s njim i mogućnost da budemo i pružamo uvijek ono najbolje od sebe i da uistinu postanemo – kako je to danas popularno reći – upravo najboljom verzijom sebe.
Moju svakodnevicu čine neuspjeli pokušaji da razaberem smisao između različitih ciklusa perilice za rublje, štednjaka, kućanskih poslova i uobičajene skrbi za dobrobit vlastite obitelji.
Dajem simbolični i donekle stvarni obol projektu hrvatske demografske obnove s ne odviše značajnim rezultatom. Možda će nas napustiti i otići za Irsku, a možda i neće.
Promatrano s toga gledišta, moj život je svakako žrtva, ali ni po čemu posebna ni različita od bezimenih žrtava mnogih hrvatskih domaćica i kućanica. I ja zbog toga ne nastojim dizati buku.
Stihovi pjesme Duška Trifunovića ”Pristao sam, bit ću sve što hoće…” – daleko poznatiji u antologijskom prepjevu Bijelog dugmeta – možda ponajbolje opisuju stvarnost moga položaja. Do te mjere da bi mogli postati i mojom osobnom himnom. (Jer po meni se doista ništa neće zvati!)
Najbolja verzija mene – toliko sam do sada uspio spoznati! – je ona u kojoj okrećem pedale. Bicikl je moj pokretni samostan i oruđe spoznaje kojim, pomalo mijenjajući sebe, nastojim mijenjati i svijet oko sebe – nabolje.
Bicikl je, zapravo, jedna od općenito najboljih i najuspjelijih metafora života: da biste održali ravnotežu, kako kaže Einstein, morate neprestano ići naprijed!
I kao što ne postoje stručnjaci za život, bez obzira na reklame i galamu onih koji žele da u to povjerujete, tako je i s biciklom: tkogod želi ići naprijed, jednostavno mora okretati pedale! Sve drugo je šuplja priča.
Zbog svega toga, ali i mnoštva nespomenutih stvari, odlučio sam se prijaviti za sudjelovanje na Atlas Mountain Race kao ambasador projekta Moje mjesto pod suncem.
Sudjelovanjem na utrci najprije želim izazvati samoga sebe, vratiti osjećaj vrijednosti i postignuća, ali izazivajući sebe i pomičući granice vlastitih mogućnosti, želim biti na korist i drugima
S tim ciljem sam u listopadu pokrenuo crowdfunding kampanju posredstvom stranice FundMyTravel, gdje nastojim prikupiti sredstva za sudjelovanje na utrci i potporu navedenom programu.
Naime, riječ je o višednevnoj planinskoj utrci izdržljivosti koja će se održati u siječnju 2020. u Maroku, od Marakeša do Agadira, preko gorja Visoki Atlas, u ukupnoj duljini od 1145 km i nekih 20.000 metara uspona!
Sudjelovanjem na utrci najprije želim izazvati samoga sebe, vratiti osjećaj vrijednosti i postignuća, ali izazivajući sebe i pomičući granice vlastitih mogućnosti, želim biti na korist i drugima.
Ja iskreno vjerujem da mogu i hoću prijeći tu planinu, pa makar bio i posljednji od natjecatelja, ali još iskrenije vjerujem i znam da zajedno možemo učiniti mnogo više od toga.
Isprva nisam pomišljao da činim nešto osobito značajno; mnogi iz moje bliže okoline, uključujući i vlastitu obitelj, pitaju me zašto mi je sve to potrebno u četrdesetima, ali time – osim što su zabrinuti za moju dobrobit – potvrđuju u kolikoj mjeri smo kao ljudi sviknuti na vlastitu zonu udobnosti i kako je nerado napuštamo.
Za ovu djecu ne mogu izdvojiti vlastiti novac, barem ne onoliko koliko bih htio, ali mogu okretati pedale… još uvijek mogu!
Ja sam nakratko odlučio napustiti zonu vlastite udobnosti te učiniti svoj život makar na trenutak neizvjesnim, pa ga čak i ugroziti.
Sudjelovanjem u toj utrci želim skrenuti pozornost na činjenicu da u našoj neposrednoj blizini, zapravo među nama, žive djeca kojoj je zbog društveno uvjetovanih razlika ili imovinskog stanja uskraćena mogućnost koja im je potrebna da u potpunosti ostvare vlastiti potencijal.
Oni još uvijek imaju vremena postati sve ono što žele biti, ali nerijetko za to nemaju prigodu ni mogućnosti – jednostavno, nemaju jednaku početnu šansu!
Djelatnici i volonteri Mojeg mjesta pod suncem svakodnevno i nesebično rade na otkrivanju i podržavanju talenata te djece. Njima doista nije potrebno neko posebno nadahnuće, jer oni vlastitim životima nadahnjuju i osnažuju druge, ali im je potrebna pomoć kako bi se ukazalo na zapreke i ograničenja koja smo im kao društvo postavili i s kojima se svakodnevno suočavaju te kako bismo ih otklonili.
Njihova svakodnevica stoga je daleko ozbiljnija i teža od prijelaza planine biciklom bez obzira na to koliko se to moglo doimati teškim, pa čak i ludim.
Njima nije potreban takav trenutak ludosti kako bi spoznali vrijednost običnih, svakodnevnih stvari; ludost je potrebna nama koji spavamo otvorenih očiju i naočigled problema s kojima se ta djeca susreću.
Djelatnici i volonteri Mojeg mjesta pod suncem svakodnevno i nesebično rade na otkrivanju i podržavanju talenata te djece. Njima doista nije potrebno neko posebno nadahnuće, jer oni vlastitim životima nadahnjuju i osnažuju druge, ali im je potrebna pomoć kako bi se ukazalo na zapreke i ograničenja koja smo im kao društvo postavili i s kojima se svakodnevno suočavaju te kako bi se one otklonile
Iako iskreno vjerujem u svijet jednakih mogućnosti, znam da se one ne stvaraju same od sebe, već da vlastitom odlučnošću i spremnošću nerijetko moramo izazvati sudbinu.
U tome mi se možete pridružiti te svojim simboličnim novčanim prilogom podržati ovu nakanu i djelovanje programa Moje mjesto pod suncem.
Troškove sudjelovanja na utrci, koje uistinu nisam u mogućnosti samostalno podnijeti, sveo sam na najnužnije – tek toliko koliko je dostatno da se pojavim na startnoj crti.
Utrka nije nagradnog karaktera niti se pak zanosim mišlju o pobjedi… Moja jedina želja je utrku dovršiti i vratiti se sretno svom ”neostvarenom” životu i svojoj obitelji.
Ja još umijem i mogu okretati pedale, a što možete vi?
Hvala!
***
O programu
”Moje mjesto pod suncem” je program osmišljen u suradnji dviju udruga, udruge ”Centar za kulturu dijaloga” i udruge ”Šarolija”. Cilj programa je omogućiti socijalnu inkluziju roditelja i djece u dobi od 7 do 14 godina, slabijeg socioekonomskog statusa, putem pružanja odgovarajuće podrške kako bi se proširile njihove mogućnosti i socijalni krug. U sklopu programa za djecu organiziraju se besplatne instrukcije te aktivnosti slobodnog vremena (kreativna, kulinarska, glazbena, informatička i plesna radionica, šivanje te Put oko svijeta), izleti, odlasci u kino i na predstave.
Aktivnosti održavaju i provode volonteri, trenutno njih 40-ak. Program se uspješno provodi već četvrtu godinu, a pohađa ga 40-ak djece.
Primarni ciljevi programa su osnaživanje djece, unaprjeđivanje znanja i vještina djece, prevencija nasilničkih ponašanja, jačanje roditeljskih kompetencija, razvijanje znanja djece o očuvanju zdravlja.
Sekundarni ciljevi su osvješćivanje javnosti o temi siromaštva djece, razvijanje i poticanje volonterstva među mladima te poticanje partnerskog odnosa djece i roditelja sa stručnjacima u cilju dugoročnog osnaživanja roditelja upravo u kriznim situacijama odgoja uzrokovanih neimaštinom.
Djeca korisnici programa će sudjelovanjem unaprijediti socijalne vještine te će osvijestiti i unaprijediti sposobnosti stvaranja novih kontakata, uvažavanje različitosti i suosjećajnosti, načine izražavanja vlastitih mišljenja te odgovornosti prema zajednici. Steći će znanje, vještine i kompetencije koje će im povećati znanje i uspjeh u školi, a time i njihovo samopouzdanje.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Socijalizam dolazi na biciklu
- Unutrašnji neprijatelj
- Dokle je ljubav, a odakle zločin
- Od pogleda, soka i keksa nije bilo boljeg seksa
- Ruka iz groba
- Vježbanje holokausta
- Kajin naš svagdašnji: naše mržnje i šovinizmi
- Cindap, ”kurbetina i ljubavnica”
- Zlo normalnosti
- Sajdžija Kemo
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.