Vesna Teršelič
Spavam sa zebnjom. U san mi dolaze ljudi sklupčani na stolicama na stanicama podzemne u Kijevu, a vratio se i zvuk granatiranja iz devedesetih.
Dok se naši prijatelji i prijateljice u Ukrajini sklanjaju ili preuzimaju puške, drugi demonstriraju protiv Putina i rata u različitim ruskim gradovima i širom svijeta. Neizvjesnost koja je od 2014. lebdjela nas stanovništvom Luganska i Donjecka, gdje rane od tadašnjeg rata nisu zacijelile, napadom ruske vojske munjevito se proširila na cijelu Ukrajinu. Prijetnja sada pogađa sve.
I u Zagrebu tražimo zaustavljanje agresije. Prosvjedujemo s tugom i mučninom u želucu jer nema jednostavnih odgovora kako zaustaviti tiranina. Vojno sigurnosno mašinerija koju je pokrenuo Putin svaki sat zadaje udarce. Čak i da rat sutra prestane, posljedice će se dugo liječiti.
Nadmoćna vojna sila nije zastrašila sve, u mjestu Heničesku žena se suprotstavila vojniku rekavši: ”Došao si u moju zemlju. Razumiješ li? Vi ste okupatori. Vi ste neprijatelji”, a snimka se proširila svijetom.
Ukrajinski pacifisti zalažu se za neutralnost. U vijestima spominju sve više zarobljenih ruskih vojnika čije obitelji nisu uopće znale da su poslani u rat. I oni su taoci ruske promašene politike i ovog rata. Zato znam da uz Ukrajinu, ponovo našu solidarnost i podršku trebaju i građani Bjelorusije i Rusije.
Muče me pitanja koja smo godinama otvarali u susretima s mirovnjacima iz Ukrajine i Rusije, dok je još bilo vremena za razgovore i više nade u izgradnju mira. Tijekom posjeta Hrvatskoj i Documenti aktivisti i studenti zainteresirani za dokumentiranje teških povreda humanitarnog prava, tražili su i mogućnost razumijevanja druge strane. Publikaciju o dobrim praksama iz Hrvatske i iskoracima prema pomirenju, koju je uredio Goran Božičević, smo tada i preveli i na ukrajinski.
Nadmoćna vojna sila nije zastrašila sve, u mjestu Heničesku žena se suprotstavila vojniku rekavši: ”Došao si u moju zemlju. Razumiješ li? Vi ste okupatori. Vi ste neprijatelji”, a snimka se proširila svijetom
Sada ukrajinskim ulicama voze tenkovi koje su poslali sljednici ”crvenog čovjeka” kojega tako precizno opisuje nobelovka Svetlana Aleksievič.
U knjizi ”Rabljeno doba” zapisala je sjećanje Olge koja se rodila u Abhaziji iz koje je 1991. morala pobjeći: ”U školi su nas učili voljeti čovjeka s puškom… Branitelja domovine! A ovi… To nisu ti… Ni rat nije onaj… To su sve dječaci, dječaci sa strojnicama. Kao živi su strašni – a kad poginu leže bespomoćno pa mi ih je žao.”
Ponovo ginu ljudi, kao i devedesetih u Hrvatskoj, Bosni i u Gruziji. Posljednjih nekoliko dana u Ukrajini su s jedne i druge strane rata već poginule stotine, možda i tisuće vojnika… Ruskim projektilima pogođeni su i dječja bolnica, dječji vrtić…
Mislim na zemlju u kojoj, nakon kratkog desetljeća promjene započete perestrojkom, tek kozmetički uljuđeni vojno-sigurnosno-policijski aparat tlači prvo vlastite buntovnike, a sada i druge, želeći im oduzeti pravo da sami biraju svoju sudbinu.
U pokušaju razumijevanja neuspjele ruske tranzicije, od manje prema više demokracije, ponovo uzimam tekst Svetlane Aleksievič, ovaj puta čitajući riječi Anne Maje koja je kao djevojčica živjela u logoru Karlag u Kazahstanu, a poslije u progonstvu. U vrijeme predsjedanja Borisa Jeljcina govorila je o objavama svjedočanstava iz Gulaga:
”Vjerovala sam da će se sve promijeniti ako tisuće ljudi pročitaju. Doći će pokajanje kad se proliju suze. A što je došlo? Sve što su pisali i sad su tiskali, sve što su tajno mislili, sad su rekli. I!? Leže te knjige na knjiškim policama, skupljaju prašinu. A ljudi prolaze…”
Koliko vremena i napora treba za promjenu mentaliteta i stvaranje prostora za poštovanje ljudskih prava i slobode izražavanja? Zašto je tako teško osuditi nasilje iz prošlosti i riskirati okretanje slobodi i demokratizaciji?
Nasilju na ulicama ukrajinskih mjesta prethodila je represija prema novinarima, oporbenim političarima i civilnim organizacijama u Rusiji. U prosincu 2021. Vrhovni je sud donio presudu o likvidaciji Memorijala najveće ruske organizacije za ljudska prava koja dokumentira stradanje žrtava staljinističkog terora i Gulaga.
Kako je nedavno za Novosti rekao Robert Latipov iz Perma:
Mislim na zemlju u kojoj, nakon kratkog desetljeća promjene započete perestrojkom, tek kozmetički uljuđeni vojno-sigurnosno-policijski aparat tlači prvo vlastite buntovnike, a sada i druge, želeći im oduzeti pravo da sami biraju svoju sudbinu
”Progon Memorijala dokazuje da naša vlada uništava svaku neovisnu instituciju koja je spremna govoriti neugodnu istinu. Ona se neće zaustaviti na nama već će nastaviti uništavati i druge. Režim će postajati sve represivniji, a pitanje je samo koliko će dugo to trajati jer on time ne uništava samo neovisne glasove već i narušava ravnotežu u društvu, a kada nastupi društvena kriza taj režim nitko neće štititi.”
Nekoliko sati poslije presude o likvidaciji, Evropski sud za ljudska prava zatražio je suspenziju presuda o gašenju Memorijala. Mada je Rusija obavezana međunarodnim ugovorom da poštuje odluke ovog suda, ona je do sada često nalazila načine da ih izigra.
No presuda Vrhovnog suda otežala je rad Memorijala, ali ga nije uspjela uništiti. Memorijal, aktivistice i nezavisni novinari će nastaviti ukazivati na laži režima.
Kao i u prethodnim ratovima u Čečeniji i Gruziji Rusi su izašli na ulice. Policija je uhitila stotine prosvjednika koji traže zaustavljanje rata. No to neće zaustaviti prosvjede.
Izbjeglice koje stižu u Poljsku, Slovačku, Madžarsku, a sad i u Hrvatsku nadaju se da su došli samo na kratko. Volonteri i volonterke pomažu u zbrinjavanju. Uključimo se i mi jasnom osudom napada na Ukrajinu i humanitarnim akcijama.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Poziv Vladi RH na zaštitu Golog otoka i Svetog Grgura
- Biljana Pusić je vjerovala da smo svi jednaki u pravima
- Komemoracija u Glini i zahvala velikom župniku Francu Žužeku
- Ženski pogledi na pobjedu
- Posljednji pozdrav Valeriju Jurešiću (8.2.1971. – 3.2.2022.)
- Pomirenje iziskuje priznanje činjenica o svim zločinima
- Prošlost se ne smije zaboraviti već traži stalan angažman
- U slavu otpora žena Afganistana
- Posljednji pozdrav Zoranu Ercegu (1959. – 2021.)
- Pokažimo pijetet prema svim žrtvama ratova
