Javni poziv na silovanje predsjednika

Gospodine Dežuloviću – započeo je zastupnik optužbe – je li istina da ste u Novostima broj 1104 od petka, 12. veljače 2021. pod svojim imenom i prezimenom objavili “Javni poziv na silovanje predsjednika”?

– Istina je, to je moja autorska kolumna – odgovorio sam kratko.

– Vrlo dobro. Je li u njoj bio izrijekom spomenut gospodin Zoran Milanović?

– Jest, gospodin Milanović pojavio se nedugo nakon naslova, u jedanaestom retku, u pitanju zastupnika optužbe.

– Možete li nam opisati što se potom dogodilo?

– Vrlo brzo u kolumnu je iznenada upalo dvadesetak nekih aktivistica, navodno želeći razgovarati s predsjednikom u vezi nekih njegovih izjava o seksualnom nasilju. Zamolile su me da napustim tekst i ostavim ih nasamo.

– Što je onda bilo?… Gospodine Dežuloviću, što je onda bilo? – osvrtao se odvjetnik po tekstu. – Gdje je sad nestao?

– Molim vas – ustao je moj odvjetnik, jedan zajeban, malo korpulentniji tip. – Moj branjenik je već objasnio da je izbačen iz teksta.

– U redu, ako njega više nema, možemo prijeći na ispitivanje oštećenog – mirno je konstatirala predsjednica suda, pa se okrenula Zoranu Milanoviću. – Izvolite prići.

– Ja nemam pitanja – kratko je rekao zastupnik optužbe. – Mislim da gospodina predsjednika ne treba dodatno traumatizirati svjedočenjem, tim više što je ionako sve detaljno opisano u inkriminirajućem tekstu u Novostima.

Ako je seksualno nasilje, kako nadmeno baljezga predsjednik, “uvijek bilo i ostat će klasno-statusno uvjetovano, odozgo prema dolje, nikada obratno“, onda je u suprotnom pravcu, odozdo prema gore, iz niže klase ili statusa prema višem, po definiciji nemoguće. Ili, da citiram samog predsjednika, “nikad obratno“

– Ja imam nekoliko pitanja! – opet je ustao moj odvjetnik. – Gospodine predsjedniče, možete li nam ipak opisati što se poslije dogodilo u tom strašnom tekstu?

– Ako baš moram… – nesigurno je predsjednik pogledavao prema sutkinji. – Dobro… Ovako. Nakon što su te žena upale i izbacile Dežulovića iz teksta, omamile su me nekakvim sprejom i savladale. Kad sam došao svijesti, ležao sam usred teksta, ovako, ruku vezanih iza leđa, skinutih… hlača.

– Što se onda događalo?

– Jedna od njih… oprostite… – uzdahnuo je predsjednik.

– Samo polako – sućutnim glasom rekla je sutkinja.

– Hvala. Jedna od njih… uzela je nekakav ljubičasti partfiš koji je gospođa Zdenka iz službe održavanja, očito u dogovoru s njima, ostavila u tekstu, pri kraju prvog stupca. Onda je skinula onaj dugački držak, ostale su me držale za ruke i raširile mi noge, a ona je… ona je uzela taj štap i onda… oprostite…

– Što onda? – hladno je muk u sudnici prekinuo moj advokat.

– Gospodine zastupniče, hajde da ipak preskočimo ove mučne detalje, u redu? – sažalila se na koncu sutkinja. – Kako je već rečeno, sve već imamo opisano u Dežulovićevom tekstu.

– U redu, u redu – digao je ruke moj advokat. – Gospodine Milanoviću, možete li onda objasniti sudu zašto ste silovanje prijavili tek sad, nakon što je taj tekst objavljen u Novostima?

– Kako zašto… ne razumijem, kad sam uopće… – zbunio se predsjednik. – Kako sam mogao ranije, pa ja sam u istom tom tekstu…

– “Kako zašto, kad sam, kako sam, ja sam…” – podrugljivim ga je kmečavim glasom prekinuo moj advokat. – Zašto bi nas to uopće zanimalo?

– Prigovor! – skočio je predsjednikov advokat.

– Gospodine odvjetniče – okrenula se sutkinja prema mom zastupniku. – Možete li objasniti svoju strategiju, sad već i mene zanima?

– Vrlo rado – lagano je kimnuo ovaj. – Vidite, kad o silovanju zapomaže čovjek koji iz kreveta ne izlazi ako nema zakazan summit u Bruxellesu, radni sastanak s predsjednikom Albanije ili partiju bele u onom Kovačevićevom privatnom muškom klubu, to baš ne vidim kao nešto što bi nas trebalo zanimati. Nije isto ako je netko razmažena politička zvijezda pa se sjetio nekih stvari tek nakon što je u nekom tekstu u Novostima prsnuo kao jodna voda u Sisku.

– Prigovor! Ovo je strašno! – opet je skočio zastupnik obrane.

– Još jednom ću ponoviti ono što velika većina zna, vidi i osjeća – povisio je sad glas i advokat obrane. – Žrtve seksualnog nasilja uopće nisu sve jednake i iste. Dapače, često nisu niti približno iste. Razlike znaju biti ogromne. Od užasa do krajnjeg neukusa. Pitanje spolnog zlostavljanja uvijek je bilo i ostat će klasno-statusno uvjetovano. Odozgo prema dolje, nikada obratno.

– Gospodine odvjetniče – iznervirala se malo i sutkinja – što želite reći?

– Želim reći da se seksualno nasilje odnosi na takozvani normalan, običan svijet – strpljivo je objašnjavao moj advokat. – A Pantovčak nije normalan, odnosno stvaran svijet, i boli nas uho za predsjednikove probleme i “žrtve” na grčevitom putu do Kovačevićevog kluba i predsjedničke penzije. On posve legitimno trguje svojom mačističkom arogancijom i političkom moći, a to ima svoju cijenu i svoju premiju. Nije za svakoga. Sve je jasno. Bavimo se radije sobom i svojim problemima, ne predsjednikovim.

– Ovo je nečuveno! – urlao je odvjetnik predsjednika Republike. – Želite reći da je predsjednik sam izazvao silovanje? Odakle vam te gluposti?

– Ne, već samo to da uopće nije bilo silovanja! – trijumfalno je završio moj advokat, pokazujući prema sucu nekakve papire, ovako iz trećeg reda sudnice izgledali su kao printevi s Facebooka. – Sve što sam rekao riječi su Zorana Milanovića, od prve do posljednje. Evo, pogledajte.

I zaista, sve što je moj odvjetnik rekao, i ja sam bio iznenađen – od “zapomaganja o silovanju glumica koje iz kreveta ne izlaze za manje od pet milijuna dolara”, koje “ne vidi kao nešto što bi ga trebalo zanimati”, i onoga kako “nije isto ako je netko razmažena zvijezda pa se nakon trideset godina sjetio nekih stvari nakon što mu je bankovni račun prsnuo kao jodna voda u Sisku”, preko toga kako “žrtve seksualnog nasilja uopće nisu sve jednake i iste”, kako “dapače, često nisu niti približno iste” i kako “razlike znaju biti ogromne, od užasa do krajnjeg neukusa”, pa sve do slavnog “pitanja spolnog zlostavljanja koje je uvijek bilo i ostat će klasno-statusno uvjetovano, odozgo prema dolje, nikada obratno”, i toga kako “Hollywood nije onaj normalan, odnosno stvaran svijet”, zbog čega ga “boli uho za njihove probleme i ‘žrtve’ na grčevitom putu do gaže od sedam milijuna dolara za sat”, jer “one posve legitimno trguju svojim talentom, seksepilom i privlačnošću, što ima svoju cijenu i svoju premiju” i “nije za svakoga”, te da se “bavimo radije sobom i svojim problemima, ne tuđim” – sve to, od riječi do riječi, u svojim je poslanicama na Facebooku vlastoručno napisao sam predsjednik Milanović.

Sutkinji pred kojom bi se vodio ovaj senzacionalni proces preostalo bi tako samo da isprazni sudnicu i kazni predsjednika Republike s pet hiljada kuna zbog zajebavanja suda, te mu naloži da se javno ispriča optuženim aktivisticama. I, jasno, da kupi novi partfiš za gospođu Zdenku.

Ako je, naime, seksualno nasilje, kako nadmeno baljezga predsjednik Republike, “uvijek bilo i ostat će klasno-statusno uvjetovano, odozgo prema dolje, nikada obratno”, onda je u suprotnom pravcu, odozdo prema gore, iz niže klase ili statusa prema višem, po definiciji nemoguće. Ili, da citiram samog predsjednika, “nikad obratno”.

U takvoj Milanovićevoj osebujnoj marksističkoj definiciji seksualnog nasilja njega nikako ne može silovati “sitna falanga” koja je u poziciji moći prilično “odozdo”: teoretski, njega mogu silovati samo Vladimir Putin ili Joe Biden, dobro, i Angela Merkel, ali čak i tada – eto divne Milanovićeve poante – to bi se događalo u svijetu visoke politike i društvene moći, svijetu koji “nije normalan i stvaran”: navodni incident u podrumu Putinove palače na Krimu svakako “ne bi bio nešto što bi nas trebalo zanimati”.

Ukoliko ste pak sve ovo zaista shvatili kao javni poziv na silovanje predsjednika Republike, vi ste, naravno, potpuno u pravu. Jedini problem – ako, kako smo vidjeli, u javnom pozivu na silovanje Zorana Milanovića problema uopće ima – jest to što je taj poziv potpisao sam Milanović.

Gospodine Dežuloviću – započeo je zastupnik optužbe – je li istina da ste u Novostima broj 1104 od petka, 12. veljače 2021. pod svojim imenom i prezimenom objavili “Javni poziv na silovanje predsjednika“? – Istina je, to je moja autorska kolumna – odgovorio sam kratko

Da se mene, recimo, ta stvar pita, da nisam dakle iz teksta izbačen još na početku, ja bih rekao da je analno silovanje dugačkim štapom partfiša bilo koga i u bilo kojim okolnostima nedopustiv zločin za koji jednostavno ne postoji opravdanje: suprotno predsjedniku Republike, naime, meni su žrtve seksualnog nasilja sve jednake i iste, potpuno svejedno je li riječ o onoj “zaposlenici, službenici, majci ili mlađoj kolegici u akademiji” iz predsjednikove poslanice, ili o kakvoj arogantnoj “razmaženoj zvijezdi”, svejedno zove li se ona Sharon Stone, Demi Moore, Mira Sorvino ili Zoran Milanović. Pa čak i kad bi silovanje Zorana Milanovića bilo populistički zavodljivo, odnosno – kako reče predsjednik – “dnevnopolitički isplativo” i opravdano onim “što po takozvanim anketama ‘misli većina'”.

“Predstavnice te ženske udruge zaboraviše kako sam uvijek spreman reći ono u što sam uvjeren”, kaže tako predsjednik u svojoj Facebook poslanici o seksualnom nasilju, “i kako u skoro već dvadesetak godina javnog djelovanja provodim ono o čemu oni uglavnom samo galame, a ne ono što je dnevnopolitički isplativo i što po tzv. anketama ‘misli većina'”. Pa već nakon par dana, u odgovoru na reakciju “ženske falange”, mrtav hladan kaže: “Još jednom ću ponoviti ono što velika većina zna, vidi i osjeća: žrtve seksualnog uznemiravanja uopće nisu sve jednake i iste.”

Kako to, da rezimiramo, Zoran Milanović hrabro, neuvijeno i nepopularno “govori ono u što je uvjeren”, a “ne ono što po takozvanim anketama ‘misli većina'”? Tako što “ponavlja ono što velika većina zna, vidi i osjeća”! Što, međutim, ta Milanovićeva “većina misli”, što “zna, vidi i osjeća”? Dobro, osim o Srbima, Židovima, muslimanima, Ciganima, pederima, lezbijkama i ostalima izvan “većine”, o čemu ćemo drugom jednom zgodnom prilikom.

Kad je pak o seksualnom nasilju riječ, Milanovićeva kafanska “većina” – kako je poznato – “zna, vidi i osjeća” da žene “trguju svojim seksepilom i privlačnošću”.

– Što, jasno, “ima svoju cijenu i svoju premiju” – završio je moj odvjetnik i pomalo teatralno bacio one papire na stol. – I rest my case.

– Prigovor! Ovo je nečuveno! – odozdo, sa samog kraja teksta, skočio je zastupnik optužbe.

– Časna sutkinjo, iz ovog forenzičkog izvještaja potpuno je jasno kako gospodin predsjednik nije silovan, kao što tvrdi – trijumfalno je zaključio moj advokat. – Zoran Milanović sam ga je sebi zabio. Surovo i do balčaka.

(Prenosimo s portala Novosti).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Genocidnost palanke
• Croatian Independent Army
• Čekajući drugi broj
• Nevjerojatna priča gospodične Ane
• Karniše za željeznu zavjesu
• Pet minuta do sudnjeg dana
• Svjetski domovinski rat
• Pad Kijeva i druge priče
• Povratak muzike
• Od jezika, rode, da se bojim

» Svi tekstovi ovog autora