Magdalena Maršavelski
Tko je pročitao makar nešto od velike literature o kaosu, političkoj represiji i teroru za vrijeme i nakon ruskih revolucija, taj zasigurno teško može izbrisati iz sjećanja strašne stranice o svirepim, neljudskim metodama sustavnog uništenja milijuna života.
A ovih dana svijet je zgrožen. Usred Europe, u 21. stoljeću događa se nešto, od čega se, na ovim prostorima već trideset godina zacjeljuju otvorene rane.
Proteklih godina našoj je pažnji promakla i prošla skoro nezapaženo činjenica, spominjana u nekoliko izvješća: širom Rusije, preko noći, postavljaju se i niču Staljinove biste!
Listajući internetske stranice unatrag nekoliko godina, otkrit ćemo još mnogo toga znakovitog i uznemirujućeg. Spomen-muzej žrtvama Gulaga preuređuje se i namjenjuje drugoj svrsi, a dokumenti o zločinima tog vremena, stavljenih devedesetih godina na uvid javnosti – postali su nedostupni!
U govorima Putina i moskovskog patrijarha Kirilla, Gulag je tema koja se, u prigodi odavanja počasti žrtvama Drugog svjetskog rata, jedva i spominje.
Nedavno je donesena serija amandmana kojima se mijenjaju mnoge odredbe Kaznenog zakona i dodaju posebne ”regulacije” koje se tiču djelatnosti tzv. stranih agenata i bilo kakvih, grupnih ili pojedinačnih uplitanja nevladinih, neprofitnih organizacija u javni prostor.
U svjetlu tih činjenica, invazija na Ukrajinu potvrđuje zle slutnje o mogućoj reprizi strašnog ruskog 20. stoljeća.
”Komunizam je imao lud plan – preraditi ‘starog’ čovjeka. I to se postiglo … možda je to jedino što se postiglo”, stoji u predgovoru ”Rabljenog doba” nobelovke Svetlane Aleksijevič. Puna skepse i gorčine, zaključuje da ”demokracija teško može pustiti korijenje u zemlji straha i terora”.
Prema zvaničnim podacima u razdoblju od 1923. do 1961. kroz logore Gulaga prošlo je osamnaest milijuna zatočenika. Oko milijun i šesto tisuća, u neljudskim uvjetima, na minus 40, od iscrpljenosti, gladi, bolesti i izravnog nasilja, sibirske logore nikada nije napustilo.
Istraživači arhivskog materijala se ne mogu složiti oko broja onih, koji tamo nisu ni dospjeli – koji su uhićeni, suđeni i po kratkom postupku likvidirani.
Golodomor, strašna riječ, za još strašnijeg zločina, koji se 1932.-1933. sručio na ukrajinske seljake. Prema zvaničnom procjeni Ujedinjenih nacija iz 2007. broj žrtava Velike gladi kreće se između sedam i deset milijuna. Broj izravnih smrti od gladi nakon 2010. je ”korigiran”, pa dio zastrašujućeg milijunskog broja žrtvi tretiran je kao posljedica gladi i demografskog pada.
Predmet akademskih debata je i dalje kvalifikacija Golodomora. Genocid ili ”samo” kriminalni akt Staljinovog režima!
Lubyanka – strašna riječ, izgovarana šaptom. Početkom 1920-ih mnogi su uspjeli na vrijeme umaći zloglasnom zatvoru, među njima Kandinski i Rahmanjinov, Stravinski i Maljevič, kojeg hapšenje nije mimoišlo, ali je srećom, egzekuciju preduhitrila, tim okolnostima ubrzana prirodna smrt.
Isaak Babelj je, dospjevši u ruke istražitelja, posebno proslavljenog i ”sposobnog” i po strašnim standardima zloglasnog zatvora, nakon tri dana potpisao priznanje svega što mu je stavljano na teret i spremno odao ”suučesnike”, prijatelje Ejzenštejna i Erenburga. Na suđenju, koje je trajalo petnaestak minuta, opovrgnuo je sve potpisano pod torturom. Strijeljan je sljedećeg dana.
Trebalo se žuriti, jedna od mnogih, dugačkih listi optuženih kao navodne strane agente, protunarodne elemente, državne neprijatelje, trockiste – već je bila odnesena na potpis Staljinu.
Ana Ahmatova ”ostavljena je na miru”, nakon što joj je strijeljan suprug, pjesnik Gumiljov, a sin nestao u Gulagu.
Denunciran od navodnog prijatelja, dvadeset trogodišnji Josif Brodski, budući nobelovac, optužen za ”antisovjetsku djelatnost i društveni parazitizam”, šikaniran je i smješten s dijagnozom progresivne šizofrenije u psihijatrijsku ustanovu, prije nego je osuđen na pet godina prinudnog rada u Sibiru. Pod pritiskom svjetske javnosti, za vrijeme Hruščova, pušten je 1965., a 1971. uspjelo mu je zauvijek napustiti zemlju terora.
Marina Cvetajeva nije izdržala – sama je u Sibiru okončala svoj turbulentni, tragični život.
Samo Velika čistka od 1936. do 1938. odnijela je, po oficijelnim prosudbama, oko 700.000 života, ciljanih i ”slučajnih” žrtava.
Religijski anarhizam i osuda demonstracije državne sile ostarjelog Tolstoja i sumorne slike Dostojevskog kao da su nagoviještali kataklizmu i strašno, dolazeće rusko 20. stoljeće.
Rukopisi i vijesti o teroru stizali su tajnim kanalima do europskih izdavača koncem 1970-ih i tijekom 1980-ih godina.
Strašne ”Priče iz Kolime” Varlama Šalamova, zatočenika koji je kao mlad pisac stigao u gulagov logor, urezuju vam se u sjećanje kao opipljivi opisi samoga dna ljudskog očaja. Suho i bez emocija, u njegovim, velikim dijelom autobiografskim skicama, Šalamov opisuje nešto, što se, navodno, ne može opisati – ljudsku patnju. Kratko pred smrt, kao bezubi izmućeni starac, na slobodi, u psihijatrijskom dispanzeru veselio se šalici toplog mlijeka. Nije ju dočekao. Stigla je prekasno.
Snažna i mudra Nadežda Mandeljštam u tomovima svojih sjećanja, prenosi svakodnevnu borbu s glađu, strahom i poniženjem i provodi svoja progonstva, po zabitim mjestima diljem Rusije, skupljajući i čuvajući od propasti ostavštinu supruga, pjesnika Osipa Mandeljštama.
Štajnerovi zastrašujući ”7000 dana u Sibiru” i Solženjicinov ”Arhipelag Gulag” ostavljaju mučni dojam beznađa i pitanja o samom smislu ljudskog života.
Sibirski logori 20. stoljeća bili su ukleta mjesta na kojima čovjek prestaje biti čovjekom – i mučitelj, koji zatire drugog čovjeka i žrtva, na kojoj se isprobavaju granice izdržljivosti i koja se u nekoj polu-egzistenciji nevidljivim nitima drži života i kada se to čini jedva mogućim.
Danas, kada smo senzibilizirani na bilo kakvo kršenje ljudskih prava i diskriminaciju po svim osnovama, ta dokumentarna štiva, mahom zaboravljena, čitamo s nevjericom, kao nestvarnu, horror literaturu.
Nacističkim režimom i strahotama Holokausta dotaknuto je samo dno povijesti ljudskog roda, ali dok se nakon strašnog desetljeća, svršetkom rata počeo, mučno i postupno, ponovo graditi svijet povjerenja u ljude i čovječnost, u zemlji boljševizma teror je vladao nesmanjenom žestinom i nakon smrti Staljina te je, s nekim kratkim pauzama, obilježio bezmalo, sve do devedesetih godina, cijelo 20. stoljeće.
Bratoubilački, stogodišnji i tridesetogodišnji ratovi, inkvizicije, vjerski i svjetonazorski sukobi, revolucije i prevrati obilježavaju, nažalost, povijest ove civilizacije, ali režim kontinuiranog, desetljećima dugog, sustavnog terora, tiranije i zatiranje vlastitog naroda, zarobljenog i osuđenog na duhovnu i materijalnu bijedu, bez izlaza i izgleda, jedva da ima presedana.
U svjetlu aktualnih događaja, pitanje je li u tim strašnim desetljećima, tom bezumnom režimu uspjelo da, strahom i torturom ”preradi” čovjeka, kako to smatra citirana nobelovka – ostaje neugodnim, otvorenim pitanjem.
Sada, kada se cijeli svijet zgraža i strepi pred nasiljem silnika iz Kremlja, sve je manje mjesta nadi, da će sutrašnji svijet biti bolji.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- ”Kilometar 101” – kardiogram ruskog društva
- Vrhunci u dvorani Lisinski: doživljaji za pamćenje
- Ostaje nam besmrtna, neuništiva nada Krležinih riječi
- Plácido Domingo u Lisinskom. Aplaudirati ili ga bojkotirati?
- Internet naš nasušni: ovisnost je ovisnost
- Klimatske promjene – zločini i odgovornost
- Muratova Nobelova medalja zasjala za ukrajinsku djecu
- Je li Finska – Sibeliusova zemlja čudesa – u opasnosti?
- Bulgakov – Prvi čovjek Kijeva koji pripada cijelom svijetu
- I 700 godina nakon smrti Dante je ostao trajna inspiracija
