Sofija Kordić
I dok su Česi u studenom 1989. slavili pad rigidnog komunističkog režima, veselili se političkom pluralizmu, slobodnom kretanju i slobodnom tržištu, Slovaci su vrlo brzo počeli razmatrati mogućnosti proširenja svoje autonomije unutar zajedničke države.
Drugoga dana siječnja 1990. predsjednik Václav Havel otišao je na svoj prvi službeni put u ulozi predsjednika. Izabrao je Njemačku. Prema procjenama nekih povjesničara i analitičara već tada je počeo raspad Čehoslovačke jer se očekivalo da će najprije otići u Bratislavu. Mnogi slovački, ali i češki političari su mu taj potez zamjerili.
”Václav Havel je toliko vjerovao u simbole, ali eto, u ovom slučaju nije ništa prepoznao niti naslutio. Put od Hradčana (praški dvorac, sjedište predsjednika, op.a.) do Bratislave, do katedrale sv. Martina gdje je okrunjeno preko dvadesetak ugarskih kraljeva predstavljao bi simbol češkog priznanja Slovaka kao samosvojnog naroda”, izjavio je svojedobno Petr Pithart, češki političar, povjesničar, publicist, koji je od 1990. do 1992. stajao na čelu češke vlade u okviru federalne države.
Samo nekoliko tjedana nakon baršunaste revolucije počeo je između Čeha i Slovaka tzv. rat zbog crtice, (pomlčková válka kako to nazivaju Česi) sukob oko naziva zajedničke države.
Havel se obratio parlamentu i predložio da nova država (stara se zvala Československá socialistická republika) ima crticu u nazivu, tj. Republika česko-slovenská ili bez crtice Československá federativní republika. Federalni parlament nije prihvatio nijedan od dvaju prijedloga.
Slovački političari, lingvisti, heraldičari, povjesničari, obični ljudi koji su pisali peticije, svi su sudjelovali u diskusiji oko naziva dok je u Češkoj prevlađivala ironična distanca oko cijele stvari.
Zanimljivo je da su istraživanja javnog mišljenja u početku ukazivala da ni većina Slovaka ne želi raspad. Sličilo je to na priču o dvoje zaljubljenih koji ne mogu zajedno, a ni jedno bez drugog. Htjeli su biti skupa, ali nisu znali kako
Češki povjesničar Oldřich Tůma nedavno se u razgovoru za Češki radio prisjetio i jednog događaja koji je izgledao poput kazališne predstave.
Havel je pozvao 30 predstavnika Čeha i Slovaka, zatvorio ih u jednu prostoriju u svojoj rezidenciji Lány, i nije ih imao namjeru pustiti sve dok se ne dogovore oko naziva države. Ispred vrata je postavio stražu, dvije žene s pištoljima za pojasom.
Sudionici su mislili da se radi o šali znajući predsjednika kao autora apsurdnih drama, ali Havel se nije šalio. Ugledni Česi i Slovaci se, međutim, nisu dogovorili.
Pojavljivali su se kasnije razni prijedlozi, među njima i dva s famoznom crticom, Česko-Slovensko i Republika Česko-Slovenska.
U aprilu 1990. usvojen je naziv bez crtice: Česká a Slovenská Federativní Republika, kod Slovaka s malom razlikom umjesto federativní federativná. Naziv je izdržao dvije i pol godine, od travnja 1990. do 31. prosinca 1992. kad se zajednička država raspala.
Takozvani rat zbog crtice bio je, po mišljenju mnogih, samo uvertira u raspad federacije. Slovaci su od početka govorili o većim kompetencijama svoje vlade, o potrebi osnivanja vlastite Narodne banke i vojske.
Pojednostavljeno rečeno Slovaci su tvrdili da Česi nikad nisu razumjeli njihov položaj i osjećaj podređenosti dok su Česi Slovake podrazumijevali kao nerazdvojni dio zajedničke države još od 1918.
Većina Čeha iskreno je žalila zbog raspada, jer su se osjećali Čehoslovacima. Gledali su na zajedničku državu kao na produženu češku državu, ne shvaćajući koliko ta pozicija Slovacima ne odgovara.
Nacionalističke strasti su u Slovačkoj bile uveliko razbuktane, žudnja za samostalnošću neutaživa, a dolaskom na vlast nacionalističkog i autoritarnog premijera Vladimira Mečijara sve se samo ubrzalo.
Zanimljivo je da su istraživanja javnog mišljenja u početku ukazivala da ni većina Slovaka ne želi raspad. Sličilo je to na priču o dvoje zaljubljenih koji ne mogu zajedno, a ni jedno bez drugog. Htjeli su biti skupa, ali nisu znali kako.
I međunarodne okolnosti im nisu išle na ruku poput raspada Sovjetskog Saveza, a posebno Jugoslavije.
Bilo je doduše od samih početaka prijedloga i o konfederaciji iz Mečijarove stranke, ali po riječima nekih povjesničara konfederacija nije bila održiv model jer to nije u osnovi zajednička država već spoj samostalnih država. Takva tvorevina nije isplativa kad se sastoji od dvaju članova od koji je jedan faktički slabiji ili se osjeća podređenim na što su Slovaci stalno ukazivali.
Kad se u federalnom parlamentu odvijala diskusija oko naziva zemlje ispred slovačke narodne skupštine u Bratislavi demonstriralo je nekoliko stotina ljudi i otvoreno tražilo samostalnost. Snimak nekolicine koji drže transparent s natpisom ”Želimo samostalnu Slovačku Republiku” objavio je američki tjednik Time u članku o renesansi nacionalizma u postkomunističkoj Europi.
Raspad je u neku ruku traumatizirao Čehe i poljuljao im identitet. Politolog Jíři Pehe je svojedobno napisao da je Slovacima raspad Čehoslovačke značio pozitivni izazov, jer su prvi put u demokratskom okruženju mogli graditi svoju državnost.
U razdoblju od 1939. do 1945. imali su sramotnu tvorevinu, nešto slično hrvatskoj NDH, pod nazivom Slovenský štát, nacistički satelit koji je aktivno sudjelovao u likvidiranju židovskog stanovništva.
Identitet Češke, pak, smatra Pehe jest ”ono što je ostalo od Čehoslovačke”, i zbog toga Česi dan danas imaju problem. I geopolitički značaj Češke je opao nakon raspada federacije, Slovaci su i tom pogledu bili na dobitku.
Pehe podsjeća i na opasku Vaclava Havela o značaju pobune Slovaka protiv režima Vladimira Mečijara 1998. godine. Havel je, naime, smatrao da bivšim komunističkim zemljama trebaju dvije revolucije: jedna protiv komunizma, a druga protiv postkomunizma, a pobuna protiv Mečijara bila je svojevrsna slovačka revolucija protiv postkomunizma.
Da se nije pojavio COVID-19 možda bi masovne demonstracije protiv Andreja Babiša, češkog premijera slovačkog podrijetla, 2018. i 2019. godine mogle prerasti u češku revoluciju protiv postkomunizma. Dodajmo da Česima Babišova slovačka nacionalnost nije smetala da ga izaberu za premijera.
Havel se obratio parlamentu i predložio da nova država (stara se zvala Československá socialistická republika) ima crticu u nazivu, tj. Republika česko-slovenská ili bez crtice Československá federativní republika. Federalni parlament nije prihvatio nijedan od dvaju prijedloga
Spomenuti prosvjedi protiv njega bile su najveći u Češkoj od 1989. od pada rigidnog režima pod sovjetskom čizmom. Strani mediji pisali su ushićeno o masovnim demonstracijama protiv populiste i tajkuna Babiša, kako su djeca baršunaste revolucije odrasla te da su shvatili što im demokracija nudi, ali i što od njih traži. Pisalo se da je češki građanski bunt uzor, i to ne samo za Srednju i Istočnu Europu.
Virus je pokvario bunt. Babiš je pao na izborima, ali ga se društvo još nije riješilo jer će se po svoj prilici kandidirati za predsjednika. Posebno teško će biti riješiti se oligarhizacije koju je nametnuo i populizma i demagogije u tandemu s predsjednikom Zemanom.
I slovačko i češko društvo danas muče slične nedaće, populizam, oligarhija, korupcija, poskupljenja, stambena kriza, sve veća socijalna nejednakost, katastrofalne posljedice epidemije na svim razinama…
No gledajući iz južnoslavenskog konteksta rastaše se ljudi u miru. I u miru surađuju. A bez patosa i pretjerivanja može se reći da se vole. Jedno istraživanje iz 2019. pokazuje da Česi ka Slovačkoj imaju najpozitivniji odnos od svih zemalja svijeta.
Bivši češki premijer, socijaldemokrat Vladimir Špidla svojedobno je izjavio da Čehoslovačka ostaje dio njegovog identiteta i da raspad zajedničke države doživljava kao neuspjeh tadašnjih elita. Havelu zamjera što se nije otvoreno izjasnio za referendum, premda ga je podržavao.
Peticiju za održavanje referenduma o sudbini zajedničke države je za nekoliko tjedana potpisalo milijun Čeha i 300 tisuća Slovaka.
”Ponašanje Vaclava Klausa i Vladimira Mečijara bilo je na granici ustavnosti. Prema mom mišljenju jedina procedura u skladu s ustavom bila je raspisivanje referenduma i postupanje po njegovom ishodu”, izjavio je Špidla.
Oko 200.000 Slovaka danas živi u Češkoj, 46.000 Čeha u Slovačkoj. Pored bivšeg premijera Babiša, Slovaka koji je odavno državljanin Češke, zanimljivo je da je Gustav Slamečka, građanin Slovačke bez češkog državljanstva bio ministar prometa u češkoj vladi od 2009. do 2010. U njegovom uredu se isključivo govorilo slovački i to nikom nije smetalo.
Nakon otkucaja ponoći 31. prosinca 1992. građani Čehoslovačke su se u 1993. probudili u dvije nove države. Nakon 11 godina opet su se spojile u Europskoj uniji, a 2007. u šengenskom prostoru bez granica.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Ministru kršćaninu nije sporno pljuskama odgajati djecu
- Nemojmo pokleknuti pred glupošću, uništit će nas
- Kako naći Boga s pivom u ruci, u rock klubu?
- Kako je ljubav pobijedila birokraciju, ksenofobiju i predrasude
- Treba li demokraciji u sunovratu popravljati fasadu?
- Bolje tragati za identitetom, nego se busati u nacionalna prsa
- Pravo na nasilje kao ustavno pravo
- Migranti, aktivisti i biciklisti: omiljena meta populista i desničara
- Situacija u Amazonu, Uberu… Radnici ili moderni robovi?
- Apsurd: Iz razvijene Češke u siromašnu Srbiju na cijepljenje
