Magdalena Maršavelski
U atmosferi straha pred nepredvidivim potezima Kremlja, vijest da su poslovično neutralne nordijske zemlje poduzele korake za priključenje Sjeverno-atlantskom paktu danima je na naslovnicama svjetskih medija, praćena upozorenjima o rizičnosti tog poteza, političkim kalkulacijama i ucjenama.
U sklopu tih događaja, u fokusu svjetske javnosti našla se Finska, uređena skandinavska zemlja s visokim životnim standardom o kojoj rijetko stiže koja vijest, ako se ne računa poneki statistički podatak.
Sada međutim, svima nam je znano, da Finsku od moćnog, neprijateljskog istočnog susjeda dijeli granica duga tisuću i tri stotine kilometara i teška, traumatična povijest.
Prelistamo li koju internetsku stranicu, dopunit ćemo svoje znanje iz školskih klupa mnogim zanimljivim podacima.
Saznat ćemo da je u toj ”zemlji tisuću jezera”, koncentrirano na desetke nacionalnih parkova, da su prirodne ljepote većinom pod zaštitom UNESCO-a, da raskošne šume – staništa jelena i sobova – zapremaju skoro polovicu njena teritorija.
Otkrit ćemo i da je Finska, prema izvješćima Transparency International, zemlja u kojoj jedva da ima korupcije, da se alkohol s puno promila prodaje samo u određenim državnim dućanima, da su Finci najveći potrošači mlijeka na svijetu te da imaju najbolji obrazovni sustav.
Tu je i informacija da se za desetak sati vožnje automobilom od Helsinkija i okružja najmodernije tehnologije stiže u finski dio Laponije gdje, odolijevajući svim pokušajima integracije u tekovine moderne civilizacije, živi po svojim pravilima i govori svojim jezikom nekoliko tisuća starosjedioca – Laponaca.
Saznat ćemo također, da je Finska sa svim svojim kontrastima i prirodnim fenomenima prvorazredna turistička destinacija za bogate turiste, kojima se ekskluzivna večera servira u replikama laponskih iglua, organizira posjet farmi sobova, priređuju posebni doživljaji polarnih noći te gostoljubivo nudi posjet rezidenciji Djed Mraza, kojeg se za ciglo 30 eura može osobno upoznati.
Sve te poznate i manje poznate činjenice, od kojih se neke doimaju kao bajke za djecu predškolske uzrasti, u izravnom su kontrapunktu sa silnim obavijestima, predviđanjima i prognozama kojekakvih scenarija razvoja ratnog sukoba te informacijama i nagađanjima o vrsti, kapacitetu, dometu i mogućim ciljevima najnovijih nuklearnih projektila.
Sve to – uz povremene izravne prijetnje Kremlja.
U manje dramatičnim okolnostima, prva asocijacija na spomen Finske, barem za ljubitelje klasične glazbe, bilo bi ime Jeana Sibeliusa, jednog od najvećih simfoničara 20. stoljeća, čija je glazba nerazdvojivo vezana s kompozitorovom domovinom, njenom egzotičnom prirodom, mitovima i poviješću.
U razdoblju s konca 19. i prvih desetljeća 20. stoljeća, razdoblju kidanja veza s tradicijom i pojave novih inovativnih glazbenih stilova Gustava Mahlera i Béle Bartóka, Igora Stravinskog, Richarda Straussa i Claudea Debussyja, Sibelius je ostao svoj, originalan i nimalo impresioniran avangardnim muzičkim izražajima.
Čitajući Sibeliusovu biografiju, otkrivamo njegovu opčinjenost Richardom Wagnerom, prijateljstvo s Mahlerom i Ferrucciom Busonijem, s kojima je vodio duge razgovore o shvaćanju glazbe i stavu prema avangardnim stilovima.
Gorljivi protivnik atonalosti Arnolda Schoenberga (”tonalnost postoji kao prirodni zakon”) Sibelius je glazbu poimao kao kozmičku datost i dio božanstvene galaksijske harmonije.
Njegovih sedam simfonija i dvostruko veći broj simfonijskih poema – redovito prisutnih na repertoaru Herberta von Karajana, Leonarda Bernsteina, Vladimira Ashkenazyja i modernih dirigentskih zvijezda – dio muzičkih teoretičara svrstava tik uz simfonijski opus Ludwiga van Beethovena.
Sibeliusov violinski koncert bio je i ostao redovitom sastavnicom repertoara vrhunskih interpreta, nekoliko od stotinjak klavirskih minijatura česti su encore na klavirskim recitalima, a znameniti Valse Triste u samo jednoj izvedbi Karajana na YouTubeu potražilo je skoro tri milijuna slušatelja.
Ipak, njegovo najpoznatije djelo je simfonijska poema ”Finlandija”, premijerno izvedena na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. godine, smatrana neoficijelnom himnom i simbolom nacionalnog identiteta kompozitorove domovine – stisnute između moćnih susjeda, nepriznavane, negirane, dijeljene i svojatane, koja je teško izborenu neovisnost stekla uoči Prvog, ali se već nakon Drugog svjetskog rata morala pomiriti s nametnutom, ”kontroliranom” neovisnošću.
U domovini Sibelius ima status nacionalne ikone. Godine 1977. Sibeliusovim violinskim koncertom u izvedbi Isaaca Sterna, svečano je otvorena helsinška Kongresna dvorana, a prije desetak godina, u srcu Helsinkija izgrađen je, po najvišim modernim standardima akustike, velebni Muzički centar u kojem je smještena Sibeliusova akademija i na čijem se koncertnom podiju, ”koji kao da je iz neke budućnosti”, održavaju koncerti vrhunskih interpreta.
U svom osvrtu na niz koncerata Sibeliusovih simfonija u izvedbi Bostonske filharmonije, održanih u Lincoln centru u New Yorku 2019. godine, netom prije pandemijske pauze, jedan je kritičar Sibeliusovu glazbu, povremeno kritiziranu kao konzervativnu, a njegov stil kao kasno romantični nacionalizam, nazvao ”glazbom, koja kao da dolazi s drugog svijeta” i koja je i danas svježa, moderna i – vizionarska!
Konačno, Sibeliusa prepustimo muzikolozima i ljubiteljima glazbe, a odgovor na pitanje koliko je priključenje Finske i Švedske NATO paktu rizičan potez – političkim analitičarima.
Ipak i unatoč svemu, inicijativa Finske visoko je moralni čin solidarnosti u trenucima kada je mnogo toga na kocki. Dapače, u svijetu podijeljenom nepomirljivim razlikama odškrinuta vrata uzajamnom razumijevanju imaju nemjerljivu vrijednost. Jer, svi smo odgovorni i dijelimo istu sudbinu kada je u pitanju ova zajednička prekrasna planeta.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Bulgakov – Prvi čovjek Kijeva koji pripada cijelom svijetu
- Je li bezumni ruski režim strahom i torturom preradio čovjeka
- I 700 godina nakon smrti Dante je ostao trajna inspiracija
- Čudo u Varšavi učinio je svijet boljim i humanijim
