Prije tri mjeseca, kad je pretkampanja Kolinde Grabar Kitarović još bila u povojima, prigovorila sam joj da, kao ni Ivo Josipović, kojeg namjerava detronizirati, nema stav ni o jednom pitanju bitnom za Hrvatsku. Sustavno bježanje od izricanja stavova proizvelo je podrugljiv slogan ”Kolinda zvana teško pitanje” i stagnaciju popularnosti, pa se ona, kako možemo vidjeti i čuti zadnjih dana, odlučila na promjenu strategije i počela, naizgled, izricati jasnije stavove. Problem je, međutim, što se ti stavovi o istoj stvari mijenjaju ovisno o publici kojoj se obraća.
Tako, na primjer, u intervjuu riječkom Novom listu Kolinda Grabar Kitarović 25. listopada izjavljuje kako je ”Tito osoba koja je umrla prije 34 godine i koja sigurno neće riješiti naše današnje probleme. Reći ću samo ovo: poštujem konvenciju Vijeća Europe o totalitarnim režimima i osuđujem sve totalitarne režime. Cijenim antifašizam koji se ne smije izjednačavati s komunizmom. Antifašisti u našem kraju borili su se za pripajanje Istre i Dalmacije Hrvatskoj, a svaki je zločin individualan i mora se procesuirati.”
Pozove protukandidate da objave svoje imovinske kartice i onda bude jedina koja svoju skriva od javnosti. Nariče nad sudbinom hrvatske djece koja se zbog nemogućnosti preživljavanja i(li) pronalaska posla u domovini moraju odseljavati ili sudbinom siromašnih kojima ostavlja kruh u vrećicama pored smeća, a istovremeno sebi čuva čak dva radna mjesta – u Bruxellesu i Zagrebu
Međutim, u intervjuu za Novu TV već 3. studenog zaboravlja da je Tito oslobodio njezin rodni kraj i on za nju postaje komunistički diktator: ”Ja sam moderna konzervativka, članica stranke koja pripada narodnjačkom spektru, ali sam vrlo uključiva u ovoj kampanji i ne dijelim ljude ni na ljevicu ni na desnicu. Tito je za mene komunistički diktator, kao što je i za ostatak Europe. I to je to.”
Isto se zbiva i s definicijom onog što je ključno za današnju Hrvatsku. Prije desetak dana tvrdi da ideološke teme smatra sekundarnima, otkriva kako je u školi imala marksizam, od čega je zapamtila kako je ”baza – dakle ekonomija, najbitnija, a sve drugo je nadgradnja”.
No odjednom to prestaje biti primarno pitanje njezine kampanje i slušamo kako gorljivo slijedi nacionalističku retoriku stranačkog šefa Tomislava Karamarka pa je najvažnije zaštititi dignitet Domovinskog rata i vratiti u politički život generale pobjedničke vojske (koji su pokušali vojni udar i zato bili umirovljeni).
Da stvar bude gora po nju, neki od tih generala već su u izbornom timu Milana Kujundžića, njezinog ljutog suparnika s desnice, a neki poručuju da je neće podržati jer kod nje ne prepoznaju ”vrlinu domoljublja”.
Karamarko je odvuče kod pobunjenih branitelja u Savsku da iskaže podršku njihovom prosvjedu, a kad je pitaju podržava li donošenje ustavnog zakona o braniteljima, ona ne zna što bi odgovorila.
I tu nije kraj – zbilja o mnogim stvarima priča potpune besmislice. Nedavno je ”provalila” da je kad je bila mala u ponoć ustajala i stavljala ruku na srce dok je svirala hrvatska himna na TV-u Zagreb, a TV Zagreb nikad nije emitirao himnu na svom programu. Himna se na TV-u počela emitirati tek 1990, a tada HDZ-ova predsjednička kandidatkinja više nije bila mala nego je imala 22 godine. Radio Zagreb je od 1974. u ponoć emitirao himnu.
Karamarko misli da je za pobjedu dovoljno zaoštravati nacionalističku retoriku i raspirivati stare ideološke ratove, a koji više ne zanimaju nikog osim parazitskih političkih uhljeba? Je li za to kriva ona sama ili sve to skupa? Odgovor postaje nevažan jer je već jasno kako je pred nama još jedna kampanja u kojoj na poziciji desnog centra nema suvislih kandidata
Sadašnju vlast optužuje da joj smeta NATO (Hrvatska je uredna članica ove organizacije) i da im je u glavama Varšavski pakt, premda je jedina osoba na političkoj sceni koja uopće razgovara u terminima hladnoratovskih podjela upravo predsjednik njezine stranke Tomislav Karamarko, a on NATO i dan danas naziva NATO paktom.
Pričom da će ona sazivati sjednice Vlade i u Banskim dvorima ”lupati šakom o stol” pokazuje da uopće nije pročitala Ustav države koju želi voditi. Predsjednik države, naime, ne može sazivati sjednice Vlade RH, može samo predložiti održavanje tematske sjednice na kojoj se ništa ne odlučuje, a premijer može prijedlog o sazivanju i odbiti.
Pozove protukandidate da objave svoje imovinske kartice i onda bude jedina koja svoju skriva od javnosti. Nariče nad sudbinom hrvatske djece koja se zbog nemogućnosti preživljavanja i(li) pronalaska posla u domovini moraju odseljavati ili sudbinom siromašnih kojima ostavlja kruh u vrećicama pored smeća, a istovremeno sebi čuva čak dva radna mjesta – u Bruxellesu i Zagrebu.
Predsjednička kampanja službeno nije ni počela, a Kolinda Grabar Kitarović, od koje su mnogi očekivali mnogo, već je izgubila vjerodostojnost i zabija samo autogolove. Čini mi se da je ona, zapravo, već izgubila ove izbore. Naravno, to još uvijek ne znači i da je na njima pobijedio Ivo Josipović.
Jesu li za to krivi ”genijalci” iz HDZ-ovog stožera, Karamarko koji misli da je za pobjedu dovoljno zaoštravati nacionalističku retoriku i raspirivati stare ideološke ratove, a koji više ne zanimaju nikog osim parazitskih političkih uhljeba? Je li za to kriva ona sama ili sve to skupa?
Odgovor postaje nevažan jer je već jasno kako je pred nama još jedna kampanja u kojoj na poziciji desnog centra nema suvislih kandidata.
(Prenosimo s tportala).
Još tekstova ovog autora:
- Je li Plenković vjerodostojan kad skriva podatke o imovini?
- Karamarku je odzvonilo, ali kako opozvati ovakvu opoziciju
- Klemm i Glogoški nisu izborili baš ništa
- Vuk Brkić bi Karamarka mogao pojesti za doručak
- Karamarka samo mostić priječi od preuzimanja apsolutne vlasti
- Imenovanje Hasanbegovića i Crnoje gura nas u kaos
- Glasnogovornik predsjednice Republike mora otići
- Goranka Lalić Novak: ”RH mora poštivati međunarodne obaveze”
- Veliki Hrvati ne vjeruju u Hrvatsku
- Milanovićev put u nepoznato
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.