Je li lakše biti Argentinac ili Hrvat?

Začudili su se neki moji poznanici jer sam na Facebooku napisao (a onda neoustaški portali od toga napravili svoj klasični mržnjokaz) da ne mogu i ne želim navijati za momke u crnom, premda sam čestitao hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji jer je zasluženo dobila argentinsku, za koju sam do tada navijao. Kao: nedosljedan sam. I, pobogu, zašto mi se stalno pričinjavaju ”ustaše”?

Nekako to ide uz moju reakciju da ugasim Hrvatski radio kad puštaju Thompsonovo ustašovanje. Ta je priča završena: Herceg-Bosna je zločinački, promašen i pravomoćno osuđeni projekt Franje Tuđmana i Gojka Šuška koji bi završili u Haagu da su ostali na životu, pa je ”umjesto njih”, simbolički rečeno, otrov popio Slobodan Praljak. Dakle, završena priča. Osim za fašiste na HRT-u i u Šukerovom, odnosno Mamićevom HNS-u.

Tko stavlja crne majice hrvatskim igračima (zašto momci na klupi mogu imati baš lijepe svijetloplave dresove, a ovi na terenu crne?) i zagrijava im mozak u svlačionici uz ”Bojnu Čavoglave” taj ne može imati moju podršku, pa makar u tome ostao sam na svijetu. Dixit.

Osim toga, masa ljudi se pitala za koga zapravo navijamo Davor Ivo Stier i ja? Ne znam za Davora. Odnosno pretpostavljam, ali reći ću za sebe kako stvar ide.

Tako sam se opredijelio da i suštinski, isključivo svojom odlukom, zavičajno, egzistencijalno ako baš želite, postanem Hrvatom, a ne samo zato jer su to od mene tražili tata i mama, odnosno djedovi. Ali – ovo želim jako istaknuti – to ne znači da sam ikada prestao biti i Argentincem. Naime, ja savršeno dobro funkcioniram kao osoba podvojenog  ili višestrukog identiteta, što je meni jako milo i komotno, ali što mi stvara poteškoće, jer me mnogi ljudi ne razumiju smatrajući da sam ekscentrik, svojeglav, štoviše, da sam kontroverzna ili konfliktna osoba. Ne, ne i ne, ja sam Hrvat, ali na argentinski način. I ne samo to, ja sam zadržao opredjeljenje za siromašne i stanovitu unutarnju franjevačku dinamiku

Sinoć je hrvatska nogometna reprezentacija lako mogla izgubiti, ne samo zbog Modrićeva promašenog jedanaesterca unutar drugog produžetka. Penali jesu važan dio nogometa, ali teško je reći da je tu bilo pravde. Čak je i nacionalistički agitator i propagandist Drago Ćosić morao priznati da je Danska na terenu stajala bolje od Hrvatske.

Osim igre ja u nogometu tražim ono nešto više. Trenutno nam to daje fantastični napadač Francuske koji je razbio Argentinu. Mbappé, koji je srušio Peleov rekord iz 1958. u Švedskoj i koji postaje prava senzacija Mundijala, sve što zaradi igrajući za reprezentaciju donira za pomoć djeci s posebnim potrebama. Dakle, nakon svake utakmice donira minimalno 20 tisuća eura, dok bi nakon eventualnog naslova donirao i dodatnih 300 tisuća eura.

Sve me to navodi na sljedeće razmišljanje: je li lakše ili bolje biti Argentincem ili biti Hrvatom? Krivo, mora se znati biti jedno i drugo istodobno.

Ili ovako: ponuđeno mi je bilo položiti prve redovničke zavjete te odmah nastaviti studij filozofije i teologije u Argentini (početkom 1989.) ili ih dati tako da mi redovnički poglavar bude onaj iz zadarsko-dalmatinske provincije Svetog Jeronima pa, kako se i dogodilo, studij nastaviti u Hrvatskoj (kamo sam se preselio u svibnju 1989.).

Da sam rekao: ne, hvala, želim biti član te i te franjevačke provincije u Argentini, tko zna, možda bih danas ipak bio svećenik, zaposlen među Indijancima i argentinskom sirotinjom, povremeno angažiran i među tamošnjim Hrvatima, ne samo koncentriranima u Buenos Airesu već i razbacanima po cijeloj Argentini. Ali sam rekao: u redu, riješio sam, idem u Europu, u Jugoslaviju, odnosno u Hrvatsku.

Tako sam se opredijelio da i suštinski, isključivo svojom odlukom, zavičajno, egzistencijalno ako baš želite, postanem Hrvatom, a ne samo zato jer su to od mene tražili tata i mama, odnosno djedovi.

Ali – ovo želim jako istaknuti – to ne znači da sam ikada prestao biti i Argentincem. Naime, ja savršeno dobro funkcioniram kao osoba podvojenog ili višestrukog identiteta, što je meni jako milo i komotno, ali što mi stvara poteškoće, jer me mnogi ljudi ne razumiju smatrajući da sam ekscentrik, svojeglav, štoviše, da sam kontroverzna ili konfliktna osoba. Ne, ne i ne, ja sam Hrvat, ali na argentinski način. I ne samo to, ja sam zadržao opredjeljenje za siromašne i stanovitu unutarnju franjevačku dinamiku.

Što to znači? To znači da imam drugačije prioritete. To znači da me nerviraju bahatost i galama, sebičnost i okrutnost tako svojstveni ovome našem prostoru. Odvratni su mi ovdašnji nacionalizam i etnički ekskluzivizam.

I tako sam se, 29 godina nakon što sam stigao iz Argentine i nakon što pokušavam biti Hrvatom na argentinski način, konačno našao u prilici da odigram jednu jako dugo pripremanu ulogu.

U pjesmi ”Život na licu mjesta” poljska dobitnica Nobelove nagrade za književnost Wisława Szymborska napisala je da se život odvija na licu mjesta, da je predstava bez probe, tijelo bez mjere, glava bez razmišljanja, spoticanje na svakom koraku s nepoznatim stvarima, amaterski instinkt, sretne okolnosti koje osjećamo kao okrutne, žalosne posljedice naših naglosti, trema koja nas, objašnjavajući nas, još više ponižava, teško podnošljiv nametnut tempo akcije, redoslijed nepovratnih riječi i pokreta, improviziranje.

Danas, zapravo i sutra i svaki čas kada se odvažimo, imamo premijeru i varljiva je misao da je svaki tekst samo površan ispit naše autentičnosti održan u nekakvoj provizornosti, u neznanju o kojem svjedoči pitanje: Koliko ćemo trajati? Hoće li nas prepoznati drugi? To je nebitno. Teme kojima sam se ovdje bavio najavljene su već davno i što god da učinimo, kako god da ga ispunimo, on će se pretvoriti zauvijek u ono što smo učinili, jesmo i što ćemo biti. Pišem, dakle, kolumnu koja želi otkriti smisao, koja kao vjetar mora otjerati svaku sumnju da smo promašili. Da sam promašio

Pred vama je pokušaj da pišem o sebi, ali i o fragmentima najuzvišenijeg poziva koji prepoznajem: poziva na jedinstvo koje uopće nije tako teško postići kako bi se moglo činiti. Ova moja uloga je i to – poziv na jedinstvo, počevši od mojega vlastitog: Argentinca i Hrvata.

Kakva šteta – reći ćete možda – ako ste očekivali da ću se i ovdje razbacivati nadmenošću, inače raširenoj u Hrvatskoj, te pričati o tajanstvenosti autora koja zapravo otkriva njegovu bijedu. Ne, nisam želio biti tajanstven.

Ove kolumne traže iskrenost, razgolićavanje, provjeru naših (navodno) nezamjenjivih uloga loše pripremljenih za počast životu. Identitet pretpostavlja da možda ne znamo koju ulogu igramo, da tek otkrivamo o čemu govori kazališni komad i da ćemo to odgonetnuti tek na sceni. Ova je kolumna, naime, moja scena.

Danas, zapravo i sutra i svaki čas kada se odvažimo, imamo premijeru i varljiva je misao da je svaki tekst samo površan ispit naše autentičnosti održan u nekakvoj provizornosti, u neznanju o kojem svjedoči pitanje: Koliko ćemo trajati? Hoće li nas prepoznati drugi? To je nebitno. Teme kojima sam se ovdje bavio najavljene su već davno i što god da učinimo, kako god da ga ispunimo, on će se pretvoriti zauvijek u ono što smo učinili, jesmo i što ćemo biti.

Pišem, dakle, kolumnu koja želi otkriti smisao, koja kao vjetar mora otjerati svaku sumnju da smo promašili. Da sam promašio.

Zadivljujuće je i tako jednostavno da nema drugih putova osim putova dolaska, tu gdje se prepoznajemo i odakle krećemo u pučinu jedinstva. Kao da smo oduvijek samo odlazili na taj otok na kome se sve razjašnjava i na kojem je moguće stajati na temeljima dokaza o nama samima.

Naš svijet nije siromašan u detaljima, a znamo biti tako dosadni, tako nenadahnuti, tako predvidljivi.

Možda stoga što sebi i drugima ne priznajemo pravo na različitost, što je preduvjet za utvrđivanje identiteta.

Idemo, dakle, k tomu. Dok nam glave nisu odrubljene, jer neki opet stadoše oštriti sjekire kojima će osigurati opstojnost monizma u kojem se kao prasci veselo valjaju. Idemo dok nas nisu ušutkali oni koji govore ”mržnja”, ”mržnja”, iako su im lica iskrivljena u grimasama ljubavne ekstaze.

Religija ili ne religija, samo kleknimo jedni pred drugima i hajdemo. Domovina ili ne domovina, samo okusimo zemlju pod nogama i dajmo se u trk. Ulovimo li dobro i pravednost na početku, jurit ćemo neuhvatljivi u bratstvo. Jer vjerujem da se i u gomili možemo prepoznati i držati za riječ.

Pred nama uglavnom stoje rupe. A i mi smo za njih praznine koje treba ispuniti. Ali različitostima, jezikom opažanja, strategijom antistereotipa

Kakav je to način? Kakve to sitnice pisac ovdje razbacuje po tekstu i kako ih kani spojiti? Svaki je uvod sitnica i svaka je sitnica uvod – tako je rekao filozof Branko Despot govoreći o filozofiranju. A radi se uostalom i o tome. Jer, zapravo, filozofiranje i jest ili ono jedno jedino bitno, neizbježno, samo istini, slobodi i ljubavi nužno ili je najizlišnije od svih mogućih izlišnosti.

Živimo, vjerujem, u stanovitom vremenu apsurda, jer koliko se god tvrdilo da znamo tko smo, toliko osjećamo da te tvrdnje predstavljaju punjenje rupa i pukotina, mnogo njih.

Primjerice, tko se uvodi u građansko društvo, taj se prethodno mora reducirati na radnu snagu, na volju učenja, na dugo pripravljanje i pripremanje zrelog čovjeka osposobljenog da stvara i zagovara opće dobro, čega nema bez poštivanje autonomije drugoga.

A znamo li ga? Ne. Pred nama uglavnom stoje rupe. A i mi smo za njih praznine koje treba ispuniti. Ali različitostima, jezikom opažanja, strategijom antistereotipa.

Tko to ne shvaća, ne može dokučiti zašto sam Hrvat na argentinski način, koliko toga argentinskog ima u meni ili zašto sam se uopće i kako uspio usuglasiti i dostići harmoniju mojih identiteta.

Jer ono najvažnije je da sam želio postati slobodan čovjek. Slobodan od svake mržnje i od te silne povijesti kojom su me opteretili. Otvoren prema drugima baš kao i papa Franjo.

Mislim da sam u tomu uspio.

A koja je to, pitate se, dugo pripremljena uloga? Ona u kojoj se moram razgolititi do kraja i u kojoj ću pisanjem romana popuniti, odnosno zaokružiti sliku jedne izuzetno komplicirane obiteljske sage koja želi i mora govoriti o ispravnom načinu življenja identiteta.

Zašto vam ovo danas pišem? Zato jer se iza taštine pisca krije urgentnost svjedočanstva nekog dubljeg ”ja” od onog kojeg odavno više ne mogu zadovoljiti pohvale zadovoljnih ili zahvalnih čitatelja. Čak i djela koja su sasvim formalistička, literarna ili estetska govore o strukturama našega jastva i o univerzalizmu.

Želim reći da bivamo nošeni ideologijama koje iščezavaju, ali važna je metafizika, važan je trenutak kada više nema prostora za oslonac na dominantan diskurs partije ili crkve, kada više nisu bitne ni stolica ni stol, već važi samo duša.

Tko to ne shvaća, ne može dokučiti zašto sam Hrvat na argentinski način, koliko toga argentinskog ima u meni ili zašto sam se uopće i kako uspio usuglasiti i dostići harmoniju mojih identiteta. Jer ono najvažnije je da sam želio postati slobodan čovjek. Slobodan od svake mržnje i od te silne povijesti kojom su me opteretili. Otvoren prema drugima baš kao i papa Franjo

Vjera koja ne postaje kultura je vjera koja nije u potpunosti prihvaćena, koja nije cjelovito domišljena i koja nije vjerno življena. A kultura je moć razgovora. Kultura je sve samo ne nešto rubno i sporedno u cjelini života. Ona je skrb za sam temelj smislena života kako svakog pojedinca tako i svake ljudske zajednice.

Pisati, reče Kafka, znači otvarati se preko svake mjere. Nisam siguran da će vas ova kolumna zadovoljiti, ali napisana je iz želje da svjedočim odnos povjerenja. Mene i vas.

Vremena nisu ugodna. Mnogima se opet javljaju strahovi. Mnogima je noć. Osobito onima koji moraju ostavljati sve iza sebe i krenuti u neizvjesnost jer ih ne dotiču laži vladajućih koji tamburaju o blagostanju i prosperitetu dok Slavonija i Lika doslovno umiru.

I nemojmo se zavaravati: dok se nacija klanja milijunašima u dvadesetim godinama, momcima koji trče za loptom i imaju sreće u izvođenju penala, Hrvatima curi mirovinski sustav u kanalizaciju.

Dakle, stanimo na loptu, ovo je samo nogomet. Puno je važnije što će biti sutra sa svima nama.

Argentinci su ušli u prvenstvo na krivoj nozi i zasluženo su otišli doma. Hrvati fanovima pružaju važno veselje. Možda će ono biti i još veće, ali ovo želim reći: sretni su oni koji u tamnoj noći vjeruju u sjaj svjetlosti.

Pošto sam se nekada zaista zanimao za nogomet, za dobar nogomet, ostala je u meni ta sklonost da ponajprije navijam ili pokažem sklonost argentinskoj reprezentaciji. Znači li to da se sada moram zadovoljiti hrvatskom? Ipak i nakon svega? Ne znači. Tražit ću i pozdraviti najbolji nogomet, mimo penala i mimo Kolinde u svlačionici vatrenih (kao, ona nije populistkinja, ama nikako!).

A sada, što god Bog bude dao da se živi.

Još tekstova ovog autora:

• Hrvatska je u neredu, mora se sabrati, preispitati!
• Patagonija me omamila, teška srca se vraćam u Hrvatsku
• Misli o mom bratu Porfiriju iz Patagonije, mjesto spokojstva
• Pismo teologu, prof. Hafizoviću: jao, Mani, mani se Biblije
• U čemu griješe Zoran Pusić i Antifašistička Liga RH
• Razmišljanje o nestalom bratu: Kako se to voli domovina?
• Deset godina borbe protiv mediokretenizma
• Kako govoriti o Izraelu i Palestini? Svakako ne navijački!
• Deset godina Autografa: Mi smo služitelji bolje budućnosti
• Peter Kuzmič – prorok, a ne lik iz Markićkine papazjanije

» Svi tekstovi ovog autora