Radenko Vadanjel
Rat se prelio svojom tjeskobom u naše svakodnevne živote.
U jalovoj, žalosnoj i postiđenoj nemogućnosti da utječemo na njegovo okončanje, sučeljeni s fotografskim snimcima, prikazima izobličenih lica stradalnika, jezovitih krajolika bezumnog razaranja, bijeg katkada tražimo u nečem iracionalnom, metafizičkom, neprimjerenom zastrašujućem trenutku koji nam se svakodnevno servira kao neizbježno zlo.
Otud i ova crtica iz klasične glazbe, koja mi se nametnula nenadano, dok sam u kuhinji, perući suđe, slušao klasičnu glazbu, prepušten tražilici svemogućeg YouTubea…
Odmarajući se od bombardiranja dnevnim vijestima, slušajući, uronjen u misli i pogrbljen za sudoperom, ”Adagio za gudače”, suvremenog američkog kompozitora Samuela Barbera (1910.-1981.), bio sam uvjeren da zapravo slušam ”Adagietto” iz Simfonije broj 5, Gustava Mahlera (1860.-1911.), još poznatijeg kao glazbena kulisa filma ”Smrt u Veneciji”, Luchina Viscontija, rađenog prema književnom predlošku, istoimenoj noveli Thomasa Manna.
Što je najneobičnije, uopće nisam posumnjao u to da slušam Mahlerov ”Adagetto”. Sve je bilo u najboljem redu. Iscjeliteljska glazba ispunila je prostor minijaturne kuhinje, na kraju čije se pripadajuće blagovaonice kroz prozor pružao pogled na napušteno brodogradilište, na dizalice i morsku pučinu iza lukobrana.
Lažni Mahlerov ”Adagetto za stotinu gudača” bio je sugestivan i ekspresivan kao i uvijek, sve do trenutka kada mi je pogled skrenuo s posuđa u sudoperu na ekran kompjutera i otvoreni YouTube, i zaustavio se na velikoj crno-bijeloj profilnoj fotografiji Samuela Barbera, na natpisu ispod fotografije: ”Adagio za gudače”.
Dakako, smjesta sam provjerio ovu informaciju, ustanovivši kako je to uistinu bila Barberova kompozicija, a ne ona ”moja”, poznatija, s venecijanskog Lida i Viscontijevog filma, djelo austrijskog židova Gustava Mahlera, kako mi se u prvi mah učinilo.
Još jednom sam pustio Barberovu kompoziciju, pa onda Mahlerovu. Sličnost je i dalje bila prisutna. Nije se izgubila, nije se čak ni djelomično umanjila.
Sličnost tih dviju kompozicija, skladanih po istome ”ključu”, sličnoga ritma i glazbenih minijatura nijansiranih s puno malih fragmenata, na moje dodatno iznenađenje, pretražujući kasnije po internetu, nigdje se nije spominjala, a ponajmanje u nekakvim relevantnijim, znanstvenim studijama analize Barberovog ”Adagia za gudače”, već su se te dvije kompozicije, ona starija Mahlerova i mlađa Berberova, postavljale uvijek ravnopravno, al pari, jedna pored druge, kao zasebna djela, originalna i samosvojna, pa se još u anglosaksonskom glazbenom prostoru Barberov ”Adagio” u instrumentalnoj ili zborskoj verziji kao ”Agnus Dei”, favorizirao kao ”najtužnija glazba ikad napisana”, ”najdramatičnija glazba”, ”ikona američke nacionalne duše”, uglavnom kompozicija superiornija od daleko poznatijeg i starijeg Mahlerova ”Adagietta”, ili isto tako planetarno poznatog Albinonijevog (1671.-1751.) ”Adagia”.
Kako to da nitko, osim zalutalih, sramežljivih Facebook komentatora, koji se mogu nabrojati na prste jedne ruke, koji poput onog nevinog djeteta iz ”Carevog novog ruha uzvikuju”: ”Car je gol!”, ne uviđa naglašenu sličnost ovih dviju kompozicija? Sličnost je previše očita, a da bi se mogla zanemariti.
Mahler je svoj ”Adagietto” u sklopu Pete simfonije skladao 1902. godine kada je imao 42 godine. Trideset i četiri godine nakon Mahlera, Barberi, u svojoj dvadeset i osmoj godini sklada ”Adagio za gudače”.
Barberi, očito, ne samo da je bio pod velikim utjecajem Mahlera, već je, usudio bih se primijetiti, na jedan način preuzeo ”ključ” Mahlerova ”Adagietta”, njegovu atmosferu, sve ono što Mahlerovu kompoziciju čini jedinstvenom, savršenom i bezvremenskom. I o tome nigdje ništa, čak niti neka benigna opaska o ranom utjecaju Mahlera na američkog kompozitora.
Znakovito je i da je Barber (američki skladatelj), svoj čuveni ”Adagio za gudače” skladao, doputovavši iz Amerike u Austriju, u jednoj iznajmljenoj kućici u Austriji, dok je Mahler, četrdesetak godina ranije, kao rođeni Austrijanac, skladao svoje glasovite kompozicije u takozvanoj ”kućici za skladanje”, na obali jezera Atter, u svojoj domovini, ondašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji.
Međutim, glavna poveznica ovih dviju kompozicija, ipak je, da ne završimo u zavjereničkom tonu, prvenstveno u njihovoj atmosferi, ekspresivnosti i dubokoj duhovnosti. Glazbeno su neobično slične, sa sličnom glazbenom temom i nevjerojatno podudarnom atmosferom, koja je kod Barbera ipak nešto sumornija.
Stoga, s pravom se postavlja pitanje, je li Barberov ”Adagio za gudače” u potpunosti inovativno djelo, kako se desetljećima neupitno smatra i govori o ovom popularnom, jednom od najizvođenijih djela američke klasične glazbe, ili je ipak riječ o naglašenom, ili možda čak prenaglašenom utjecaju Mahlerova genija na Barbera skladatelja?
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- U odnosu na hrvatsko svećenstvo, papa Franjo je avangarda
- Vrijeme na čekanju – jedna od naših deviza
- Ovakvi smo najbolji našoj vlasti
- Četiri jahača apokalipse u nemirnim snovima vladajućih
- Opaka hrvatsko-schengenska pravila igre
- Penzioneri znaju: kuna je velika ”zvijer” u malom tijelu
- Zašto ću navijati za Brazil
- Zaustaviti vlak u Hrvatskoj ili Njemačkoj nije isto?
- Album Arsena Dedića ”Ministarstvo straha” u nemilosti RH
- Nemoć, strah. Što ako hazarderi odlučuju o propasti svijeta?
