Je li Operacija Trajna sloboda uopće mogla osloboditi žene?

Amerika i NATO otišli su iz Afganistana. Biden je rekao da je misija bila uspješna jer su u nju krenuli osiguravajući svoju sigurnost nakon terorističkih napada 11. rujna i u tome su uspjeli.

Mnogi su se zapitali, je li to bio jedini cilj misije u koju se krenulo prije dvadeset godina? Što je sa slobodom afganistanskog naroda? Što je s oslobođenjem i emancipacijom žena od najmizoginijeg režima na svijetu? Pa zar se nije akcija zvala ”Operacija Trajna sloboda”?

Možda zato što je rat na drugom kraju svijeta prije izgledao kao osvetnički čin protiv režima koji štiti Bina Ladena nego kao nužna samoobrana, SAD je požurio predstaviti rat kao humanitarnu intervenciju s ciljem oslobađanja afganistanskog naroda od brutalnog talibanskog režima.

Američka filozofkinja Iris Marion Young predstavit će to kao ”logiku maskulinističke zaštite” gdje maskulinizam više nije u odnosu dominacije već u odnosu zaštite. To je u stvari viteški čin gdje smo spremni žrtvovati živote svojih momaka da bismo oslobodili potlačene. SAD braneći sebe brani slobodu u cijelom svijetu.

Kako će Young istaknuti, ta vrsta viteške zaštite onih na drugom kraju svijeta imala je i funkciju da i američki građani lakše podnesu restrikcije svojih prava i sloboda u borbi protiv terorizma – sve je to žrtva važna za zaštitu sebe, ali i za zaštitu onih potlačenih kojima je gore nego nama.

Naravno, ultimativne žrtve talibana su žene. Rat protiv talibana predstavljen je kao rat za oslobođenje žena.

Vrijeme je da žene prestanu biti simbol borbe već da postanu napokon cilj i da se Zapad prestane postavljati kao vitez zaštitnik žena, kad mu to odgovara, već kao suradnik i oslonac u njihovoj borbi

Laura Bush je u svom govoru u UN-u jasno rekla da se rat protiv terorizma vodi za prava žena; George W. Bush je istaknuo 2002. da su nakon svrgavanja talibana žene u Afganistanu napokon slobodne i da su dio afganistanske vlade. Rat protiv terorizma je predstavljen kao rat za zaštitu i emancipaciju žena.

I u zapadnim medijima predstavljeno je da je dovoljno srušiti talibanski režim da bi se oslobodile žene. Bombardiranja i borbe s talibanima trajat će neko vrijeme, ali odmah nakon njihovog pada skinut će se okovi, burke i otključati vrata i škole za žene. Takvo pogrešno gledanje na stanje u Afganistanu za mnoge je žene imalo tragične posljedice.

U isto vrijeme dok je bračni par Bush veličao pad talibana i s time oslobođenje žena osnovna prava tih žena masovno su kršili upravo mudžahedini (Sjeverni savez) koji su bili saveznici SAD-a protiv talibana. Sinovi istih onih koji su puno prije pojave talibana digli ustanak protiv komunističke vlade 1978. jer je donijela odluku da se žene moraju školovati.

Vrijeme mudžahedina nakon odlaska sovjetske vojske 1989. bilo je pravi početak državne represije protiv žena. Tadašnji predsjednik Burhanuddin Rabbani suspendirao je ustav i izdao dekret koji je zabranio ženama poslove u vlasti i u medijima.

Kako navodi novinarka Kathy Gannon mnogi od tih mudžahedina su nakon američke intervencije došli na političke položaje i održavali talibanski poredak temeljen na mizoginiji. Mnoge su feminističke organizacije ukazivale na problem masovnog kršenja temeljnih prava žena godinama prije 2001., ali ti su problemi postali bitni upravo nakon terorističkog napada na SAD.

Retorika koja je pratila invaziju na Afganistan pokazala je da u stvari nije postojalo pravo razumijevanje situacije u toj zemlji.

Lina Abi Rafeh s Arapskog ženskog instituta ističe koliko je problematično prikazivanje patrijarhata u kontekstu islama, a ne u kontekstu plemenskog poretka. Prema njenim riječima mnogi su tradicionalni plemenski uzroci mizoginije potpuno zanemareni jer je sav fokus bio na islamskom fundamentalizmu talibana.

Za emancipiranje žena u takvom društvu potrebno je razumjeti socio-kulturne obrasce plemenskog patrijarhata što je nemoguće svrgavanjem vlasti i uvođenjem liberalnih zakona iz Kabula.

Put emancipacije treba ići odozdo, nastavljajući se na prethodne borbe žena u Afganistanu i slušajući njihove potrebe. Ideja zamotane žene koju treba osloboditi okova vjerskog fundamentalizma vrlo je površna i ne može postići cilj emancipacije. Takve ideje mogu čak izazvati velike štete.

Rina Amiri, afgansko-američka profesorica s Harvarda, ističe da se u Afganistanu već desetljećima preko žena kao simbola vodi bitka između prozapadnih modernističkih elita i tradicionalnih tribalista.

Modernizatori su uvijek koristili žene kao simbol promjene poretka ističući skidanje vela i slobodu obrazovanja, a tradicionalisti bi potom uzvratili još ”tradicionalnijim” mjerama zatirući i one mogućnosti stečene prije modernizacije.

To je kao klatno koje ako se na silu nagne na stranu zapadnog poimanja prava žena prvom prilikom će se svom silinom zanjihati u suprotnom smjeru i donijeti još teže uvjete za žene i djevojčice.

Profesorica sa Sveučilišta u Kabulu, Lida Ahmad, provela je niz istraživanja o spolnom i rodnom nasilju u Afganistanu tijekom dvadeset godina ”borbe za oslobođenje žena”. Njeni su nalazi porazni i još jednom pokazuju da rat i nestabilnost koja slijedi iz rata ne može pomoći onima koji su najranjiviji već upravo suprotno.

Mnogi su se zapitali, je li to bio jedini cilj misije u koju se krenulo prije dvadeset godina? Što je sa slobodom afganistanskog naroda? Što je s oslobođenjem i emancipacijom žena od najmizoginijeg režima na svijetu? Pa zar se nije akcija zvala ”Operacija Trajna sloboda”?

Prema istraživanjima spolno i rodno nasilje nije se umanjilo već je dobilo nove oblike. U patrijarhalnom društvu kakvo je Afganistan zaštita muškarca u koje žena ima povjerenje jako puno znači. Ratni sukobi mnoge su žene ostavili bez takve zaštite i mnoge su žene morale pobjeći iz svojih sela. Bile su potpuno ostavljene na milost i nemilost lokalnim ratnim šerifima, bez ikakve ekonomske sigurnosti.

Ahmad navodi da su mnoge žene rekle da im je upravo to uništilo život. Mnogi od tih lokalnih vođa koji su nad tim ženama vršili nasilje bili su saveznici u ratu protiv talibana.

Drugi problem koji se u ovih dvadeset godina pojavio je povećana trgovina opijumom i povećanje ovisnosti. Najveće žrtve toga su opet bile žene. Žrtve očeva, muževa i braće ovisnika.

Treće, doba konflikta, nesigurnosti i siromaštva utjecalo je na povećanje obiteljskog nasilja čak i više nego u doba talibanske vlasti. Prema njenim istraživanjima vrlo je malen broj žena kojima je intervencija uistinu donijela bolji život. Velikom broju žena je život ostao isti jer su mizogini obrasci uspostavljeni za vrijeme talibana ili prije njih ostali isti, dok je drugima život čak postao puno gori.

Ako bi na kraju ostalo mjesta za neki optimizam onda bismo mogli zaključiti da je ova intervencija barem u javnosti stavila fokus na pitanje položaja žena u Afganistanu. Vojna intervencija nije uspjela olakšati položaj mnogima od njih.

Sudeći po komentatoricama koje sam ovdje naveo, rat to nije niti mogao, a u konačnici to nije niti bio cilj. Ostaje nadati se da će zemlje koje su sudjelovale u ovoj misiji, među kojima je i Hrvatska, taj problem ozbiljno shvatiti i pokušati drugim sredstvima promovirati dobrobit žena u Afganistanu, ali i globalno.

Vrijeme je da žene prestanu biti simbol borbe već da postanu napokon cilj i da se Zapad prestane postavljati kao vitez zaštitnik žena, kad mu to odgovara, već kao suradnik i oslonac u njihovoj borbi.

Naravno, nikako ne smijemo smetnuti s uma da se i u mnogim zapadnim zemljama još vodi borba za spolnu i rodnu ravnopravnost i da nikome ne koristi superiorno zgražanje nad mizoginijom negdje drugdje.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

 

Još tekstova ovog autora:

• Ima li veze moj račun za grijanje s agresijom na Ukrajinu?
• Dužnost da se zviždi – Etika Ankice Lepej i Edwarda Snowdena
• Slučaj Dragana Umičevića pokazuje bešćutnost hrvatske države
• Može li nasilje biti opravdano?
• Zlo negiranja genocida
• Ima li ideologije u komunalnim pitanjima?
• Do kada ćemo raditi ono što moramo, a ne što želimo
• Hrvatska nije sposobna građanima garantirati pravo na vodu
• Možemo li izvući neke pouke iz nedostatka cjepiva?
• HDZ-ovci kao u odnosu mafijaša iz Palerma

» Svi tekstovi ovog autora