Je li Plenković Sanader koji ne krade?

Sredinom sedamdesetih godina britanski je dramatičar Tom Stoppard napisao i producirao komad pod naslovom “15 Minute Hamlet”. Unatoč naslovu, Stoppardov “Hamlet” nije trajao 15, nego 13 minuta, a tijekom tih trinaest minuta Stoppardu je uspjelo, kao u nekom filmskom traileru, protrčati kroz čitav zaplet klasične Shakespeareove drame.

Pred gledateljem, apsurdno natrpane, promicale su klasične linije dijaloga i scene, no efekt je – umjesto da bude klasičan – bio suprotan: ostavljao je dojam farse.

Hrvatska politička povijest u posljednje dvije godine pomalo nalikuje remakeu same sebe, da bi taj remake napisao Stoppard. U posljednje dvije godine prošli smo briketiranu, trailersku verziju svojih prethodnih dviju dekada: nanovo smo prošli kasne osamdesete, čitave devedesete, da bismo se sada – ispada – probudili u 2004.

Ta stoppardovska “15 Minutes Croatia” počela je negdje 2012. ili 2013., kad se na ulicama stala valjati nova verzija “antibirokratske revolucije”, pokret uličnog, masovnog nacionalizma koji je čekićima i plinskim bocama nasrnuo na “novovjeki SKH”, kolebljivo reformsku i idejno dezorijentiranu vlast.

U posljednje dvije godine prošli smo briketiranu, trailersku verziju svojih prethodnih dviju dekada: nanovo smo prošli kasne osamdesete, čitave devedesete, da bismo se sada – ispada – probudili u 2004

Potom je uslijedila “nova 1990.”, odnosno ponovna pobjeda gromkog nacionalizma koji je tu pobjedu dočekao kao drugi, i ovaj put trajni povratak u Obećanu Zemlju.

Potom je uslijedilo razdoblje od osam mjeseci koje bi se s dosta razloga moglo opisati kao stoppardovske “15 Minutes devedesete”. Još jednom se vratilo sve što smo pamtili. I Sedlarovi filmovi i neoustaški revizionizam, i groteskne političke masovke i medijski izljevi mržnje.

HTV-ov program opet je postao smjesa koncelebrirane mise i sovjetskog žurnala iz 1953., a iz podruma su na površni isklijali svi antitalenti, neznalice i neobrazovani hejteri koji su devedesetih dominirali kulturnim, medijskim i društvenim životom.

U “15 Minutes Croatia” – međutim – devedesete su umjesto deset godina trajale niti deset mjeseci. I eto nas sada – konačno – u berićetnim i sretnim dvijetisućitima. Preciznije, u 2004.

Na vlast je opet došao umjereni HDZ-ovac europskog profila. Bruxelles je opet s nama zadovoljan. Čekići i kaiši spremaju se o pas, ćirilične table nekim čudom nikome više neće smetati, a vjerojatno će uskoro na red doći i Hristos se rodi.

Novom – apaurinski mirnom, komunikacijski vrlo ugodnom – šefu HDZ-a mediji jedu iz ruke, svi ga vole, trenutačno je svačija draga, baš kao što je prije deset godina bio i Ivo Sanader.

I mi novinari, baš kao i građani, skloni smo onom što Anglosaksonci zovu “wishful thinking”: mislimo da je istina da je ono što želimo istina.

Jesmo li nakon dvije burne godine koje su u sebi briketirale dekadu konačno dobili ono što je dubinska fantazija šutljive većine, dakle – krotke, mirne, domobranske Hrvatske? Jesmo li dočekali ono što je najdublja konzervativna i kolonijalna fantazija Hrvata – Sanadera koji ne krade?

Odgovor na to pitanje zahtijeva dva dodatna, analitička potpitanja. Prvo od njih je – bi li sanaderovski HDZ uopće bio moguć da se istodobno nije ni kralo? I – drugo – živimo li danas u istom svijetu u kojem smo živjeli 2005. ili 2006.?

Razdoblje između 2004. i 2010. razdoblje je ono u kojem je Hrvatska prvi i jedini put iskusila ono što Andrej Plenković najavljuje kao “europsku Hrvatsku”, “desnog centra bez ekstrema”.

Tijekom tog razdoblja, HDZ je uspješno i (bar za sebe) lukrativno uščuvao netaknutom stranački impregniranu partitokratsku državu Tuđmanove ere, ali je to napravio tako što frontove s Drugima nije zaoštravao, nego zaglađivao.

Manjine su bile dio izvršne vlasti, na pravoslavni se Badnjak jeo kruh i sol, mediji su se gladili, bučnim se kulturnjacima puštalo da se igraju na svojoj livadi i da na njoj uređuju pravila i rade što hoće.

Jesmo li nakon dvije burne godine koje su u sebi briketirale dekadu konačno dobili ono što je dubinska fantazija šutljive većine, dakle – krotke, mirne, domobranske Hrvatske? Jesmo li dočekali ono što je najdublja konzervativna i kolonijalna fantazija Hrvata – Sanadera koji ne krade?

Baš poput Bandića danas, i Sanader je razumio da se protivnik lako pretvori u saveznika ako se ispiše dovoljno nula.

Rezultat je bila klima društvenog detanta, bez oštrih konflikta, bez “podjela”, ali i klima u kojoj stvarna ili simbolička korupcija nije bila isključiva pošast društvene elite. Golemi dijelovi društva, od javnog sektora do krupnog biznisa, pojeli su dio torte koja se dijelila u to doba.

Taj model počivao je – međutim – na nekoliko vrlo važnih kontekstualnih pretpostavki.

Prva od njih je bila ta da je Hrvatska još bila zemlja kandidat za ulazak u EU. Ta je kandidatura Hrvatsku tjerala da radi stvari koje sama po sebi – pokazalo se kasnije – nikad ne bi radila, recimo sudi svojim ratnim zločincima, donese Ustavni zakon o manjinama ili hvata Gotovinu.

Cijeli je društveni život bio stratificiran poglavljima i “benchmarcima”, a politički su odnosi funkcionirali na način koji je Hrvatskoj kao bivšoj koloniji prirodan: “cesar” bi poslao “befel”, a mi bismo ga izvršili.

Europska unija u tom je trenutku za Hrvate još imala atrakcijski potencijal. Bila je to jedna drukčija, uspješnija Europska unija, EU u kojoj je još bila Britanija, u kojoj nije bilo grčke krize, niti su se počele nazirati pukotine eurizacije.

Bila je to EU u kojoj su već bili nama bliski K. und K. narodi, a u toj niski srednjoeuropskih, katoličkih republika vladali su umiveni, koncilijantni konzervativci, a ne kao danas, skupina Borata na buniki.

Osim što je vanjski kontekst bio prikladan, i ekonomske su okolnosti bile pogodne za sanaderovski desno-centristički detant.

Stope rasta su bile velike, a te stope rasta u dobroj su mjeri počivale na građevinskoj ognjici koja je opet sama počivala na nekretninskoj bonaci.

Bila je to i doslovno i metaforički era “Republike Hypo” u kojoj imamo dva glavna grada – Zagreb i Klagenfurt – a zemlja se financira transsupstancijom rogača i smokvi u zlato.

Mjehur je rastao, imalo se. A to “imalo se” nije samo plodotvorno utjecalo na političku kastu koja u to doba grabi. Taj grabež obilja spustio se u razizemlje i inficirao cijelo društvo, kroz zapošljavanja, osnivanja agencija i fakulteta, kroz kulturnu i sportsku infrastrukturu, pa sve do građana koji u to doba kupuju telekom dionice, aute, stanove u švicarcima.

I tako je to išlo sve dok mjehur nije pukao, dok se nismo probudili u svijetu u kojem su kamenjar i smrča opet bili ono što jesu.

Mjehur je rastao, imalo se. A to “imalo se” nije samo plodotvorno utjecalo na političku kastu koja u to doba grabi. Taj grabež obilja spustio se u razizemlje i inficirao cijelo društvo, kroz zapošljavanja, osnivanja agencija i fakulteta, kroz kulturnu i sportsku infrastrukturu, pa sve do građana koji u to doba kupuju telekom dionice, aute, stanove u švicarcima

To lažno obilje financiralo je Sanaderov ideološki detant. I u to doba moralo je biti, i bilo je, mnogih u HDZ-u kojima se bezbojno ideološki smjer nije sviđao.

Ali – kvragu – izbori su se dobivali, zašto ne zaposliti rođaka ili uzeti 500 eura? To je bio i ostao razlog zašto desnica danas Sanadera mrzi kao grešnu dušu: mrzi ga jer ih je pretvorio u eskort damu.

Danas – dvanaest godina kasnije – dio javnosti i mnogi moji kolege maštaju o tome da bi sad moglo uspjeti ono što onda nije, i da bi Plenković mogao obnoviti sanaderizam bez lopovluka. Ali, lako je uočiti da su kontekstualne okolnosti – nažalost – podosta drukčije.

Za početak, Hrvatska je u EU, ne pregovara i ne svladava poglavlja, što – kako nas poljsko i mađarsko iskustvo uči – znači da sad može raditi nekažnjeno što hoće.

Nadalje, europska fantazija u deset je godina izgubila puno od svog atrakcijskog potencijala. To je danas EU bez Britanaca, EU koja za sobom šlepa grčki problem, koja je paralizirana odnosom sjevera i juga.

Pred deset godina, jasno su se mogle razdvojiti uzorne demokracije unutar EU te boratovski autokrate izvan nje.

Danas, oni koji su unutra nerijetko su gori od onih izvana, a poljske i mađarske vlasti ponašaju se točno onako kako se ponašao Tuđman u doba dok je imao status okuženog političkog gubavca.

Ako danas tražite borate, ne trebate ići do Kazahstana. Naći ćete ih usred Mitteleurope, točno ispred opernih zgrada i baroknih jezuitskih crkvi. Plenković će – dakako – u EU imati i naći saveznike. Ali, bez problema će ih naći i Zlatko Hasanbegović.

Postoji i posljednja velika razlika između 2004. i 2016. Naime, nema više para.

A pošto nema više para, država demokršćanskog detanta ne može kupovati suprotstavljene neistomišljeničke skupine onako kako je kupovala onda: tako da ispiše ček.

Prije deset godina, centristički bi HDZ to riješio tako da bi dao neke pare šatorašima, pa neke Prosvjeti, pa talijanskom EDIT-u, pa konceptualnim umjetnicima, pa sveučilišnim profesorima, pa Crkvi.

Perje je – kako uči priča – lakše raspršiti nego vratiti u jastučnicu. Onaj tko bi to želio učiniti, čak i ako bi želio, mora imati viška novca i puno koncentrirane moći. Danas u hrvatskoj politici nema nikoga tko posjeduje te dvije stvari

“Dokidanje podjela” o kojima u posljednjim intervjuima fantazira predsjednica postojalo je u vrijeme kad se temeljilo na novcu. Tog novca više nema. Niti ga ima za uzajamno posvađane i konfliktne društvene grupe, niti ga ima za stranačku pješadiju koja pristanak na “ideološko skretanje” kani naplatiti, jer joj je to navika, jer je to uvijek i činila.

Karamarkovska kulturna revolucija rasparala je jastučnicu. Iz te je jastučnice mnogo perja odletjelo niz vjetar. To perje sad je kojekuda uokolo, kao ekološki problem.

Perje je – kako uči priča – lakše raspršiti nego vratiti u jastučnicu. Onaj tko bi to želio učiniti, čak i ako bi želio, mora imati viška novca i puno koncentrirane moći.

Danas u hrvatskoj politici nema nikoga tko posjeduje te dvije stvari.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Još tekstova ovog autora:

• Kako su pastiri rastjerali stado
• Što uspon Dubravke Šuice govori o EU
• Obračun zbog lepinje: Najjasniji portret Hrvatske 2019.
• Novinarstvo u slučajnoj državi
• Shvaćate li da je baš sve u ovoj zemlji otišlo dođavola?
• Jeziv Tuđmanov kip kao spomenik frustriranom i promašenom društvu
• Bio je Corto Maltese koji pjeva, čovjek s rećinom u uhu…
• Lijevima i liberalnima: ponašajte se kao da SDP više ne postoji
• Policajci kao hajduci: pobjeda kršćanskih vrijednosti
• Ne vidim patriotskijeg i zrelijeg političara od Pupovca

» Svi tekstovi ovog autora