Je li za ružno lice pravosuđa krivo ogledalo, ne pravosuđe?

Vidović Krišto vs. Macan

Mediji su upravo izvijestili kako je tekla sudska rasprava povodom tužbe zastupnice Karoline Vidović Krišto protiv Krešimira Macana kojom ona od tuženika traži 50.000 kuna na ime navodne štete koju je pretrpjela jer je Macan u emisiji ”Otvoreno”, napuštajući studio zbog ponašanja Vidović Krišto rekao: ”S ovom spodobom ne želim sjediti u studiju.”

Inače, emisija je bila posvećena stvaranju parlamentarne većine, a Vidović Krišto je stalno temu izvrtala i držala monologe o povijesnim temama iz vremena od preko 60 godina na temu ustaša i partizana, navijajući znamo za koga.

Što će sud presuditi, ne znam, a ono kako bih ja sudio, potpuno je nerelevantno. Hoće li sud smatrati da su izgovorene riječi u okviru onoga što javne osobe u sklopu kritike svoga rada moraju moći otrpjeti, tim prije što se i riječi koje je Vidović Krišto uputila Macanu mogu smatrati uvredom, tek ćemo saznati.

O politici koju zastupa Vidović Krišto također neću. O njoj mislim sve najgore. Ustašofilstvo koje zastupa sramota su za Hrvatsku.

Neću ni o samoj emisiji koja je bila, osim skandalčića koji je predmet tužbe, standardno nezanimljiva.

Zanimljiva je bila sudska rasprava kako je opisuju mediji. Naime, sud je na ročište pozvao dvoje svjedoka, Arsena Bauka zastupnika koji je također bio sudionik emisije ”Otvoreno” te glavnu urednicu digitalnih platformi HRT-a gđu Andreju Arežina Grgičević.

Ako je zvan Bauk, za očekivati je da će kao svjedoci biti pozvani i drugi sudionici ”Otvorenog”. O čemu je svjedočio Bauk, o čemu bi mogli svjedočiti ostali sudionici navedene emisije? Jedino relevantno o čemu mogu svjedočiti jest sama emisija i to onaj njen relevantni dio kada je došlo do verbalnog sukoba i to o onome što je Macan izgovorio i koje su bile okolnosti pod kojima je to učinio.

Pravosuđe očito treba drastičnu reformu, onu koja će zaoštriti pitanje odgovornosti pravosuđa, uvesti rigoroznu periodičnu sigurnosnu provjeru pravosudnih djelatnika i uvesti obavezu stručnog usavršavanja bez koje se neće moći ostati u pravosuđu te generirati ozbiljne promjene i u samoj okoštaloj sudskoj praksi koja je dijelom odgovorna za neefikasnost pravosuđa

Postavlja se vrlo jednostavno pitanje: Zašto sud zove svjedoke da mu prepričaju kako je tekla emisija kada je sve to puno detaljnije i preciznije mogao saznati pregledom desetak minuta, ako treba i cijele emisije čiji zapis postoji?

Dakle, sud je protratio svoje vrijeme, a i vrijeme zastupnika Bauka i drugih sudionika u postupku da bi temeljem nesavršenog ljudskog sjećanja saznao ono što je mogao saznati neposredno, pregledom same emisije.

I hoće li sud zaista protratiti i vrijeme ostalih sudionika emisije da bi saznao isto: Što je rekao Macan i pod kojim okolnostima? Ili će ipak zaključiti da je bolji izvor saznanja snimka same emisije, stručnim jezikom tehnička snimka?

Naravno, možemo se upitati i je li iskaz glavne urednice Arežina Grgičević o minulom radu Vidović Krišto uopće pravno relevantan, bez obzira na to kako ga ocjenjivali.

Zapravo, riječ je o vrlo jednostavnom predmetu koji je mogao biti dovršen na jednom ročištu. Zašto?

Zato jer je iz snimke emisije bilo moguće utvrditi gotovo sve pravno relevantne činjenice, a njihovu pravnu ocjenu, je li zaista riječ o uvredi, i je li činjenica što je Vidović Krišto eksponirana javna osoba koja je dužna trpjeti kritike, pa i one ”paprene” na svoj račun, u tom slučaju ima ekskulpacijsku ulogu, ionako na kraju donosi sam sud uvažavajući sve okolnosti ovog, ipak, i činjenično, i pravno jednostavnog slučaja.

U malome, jer je zaista riječ o bagatelnom slučaju, vidimo jedan od važnih razloga zašto postupci pred hrvatskim sudovima dugo traju. Izvode se nepotrebni dokazi što u složenijim slučajevima rezultira ozbiljnim odugovlačenjem postupaka.

Iako navedena emisija ”Otvoreno” uopće nije za temu imala pravosuđe, svojim je pravosudnim epilogom ipak rekla o njemu puno.

Mrčela&Turudić vs. Đurđević

Sasvim je druge naravi bila nedavna emisija ”Otvoreno” posvećena problemima u pravosuđu.

Uz suce Marina Mrčelu, suca Vrhovnog suda i Ivana Turudića, donedavnog predsjednika Županijskog suda u Zagrebu i izglednog predsjednika novog i moćnog Visokog kaznenog suda, sudjelovala je profesorica Zlata Đurđević, prvorazredna stručnjakinja te ministar pravosuđa i uprave, Ivan Malenica, pristojan gospodin, ipak više sklon upravi nego pravosuđu koji je u emisiji bio više promatrač nego aktivni sudionik.

Profesorica Zlata Đurđević je iznijela pristojno, gotovo blago, više argumentiranih kritika na račun pravosuđa, njegova rada, nepotizma i efikasnosti.

Sudački duo na kritike je odgovorio brutalnim nasrtajima na profesoricu, pomalo iznenađenu njihovom žestinom. Od žestine, ipak je važniji njihov gard, već dobro znano obranaštvo u kojemu su za nerazumno dugo trajanje značajnog broja kaznenih predmeta, ”izbjeglištvo” okrivljenika u susjednu državu, blago rečeno neobične odluke sudova, očiti nepotizam u izborima i odsustvo stručne i etičke odgovornosti sudaca, krivi svi, samo ne suci.

Kriv je zakonodavac koji kreira loše zakone, iako mnogi od njih i nisu toliko loši. Zakoni u čijem pisanju u priličnoj mjeri sudjeluju i sami suci.

Krivi su mediji, senzacionalistički i zlonamjerni.

Krivi su građani koji svi imaju ”zagorski sindrom” pa tužakaju preko mjere i potrebe sve i svakoga.

Krivi su i profesori. Samo kritiziraju i uopće, otkud im pravo da se brecaju na svete pravosudne institucije i njihove prvosvećenike.

I što javnost uopće zna o pravosuđu da bi smjela kritizirati?! Rezultati su mu, suprotno ocjeni velike većine građana vrlo dobri, nema korupcije, svi ili skoro svi rješavaju normu ili je čak nadmašuju.

Jednom riječju, za ružno lice pravosuđa krivo je ogledalo, ne pravosuđe. Tu ne pomažu ni brojke, ni statistika, ni usporedba s drugim europskim državama.

Svakako, vrhunac obranaštva bio je dio rasprave o slučaju Kornati u kojima je nakon silnih godina njegovog trajanja vatrogasni zapovjednik g. Dražen Slavica konačno oslobođen krivnje. Pa za pravomoćnu presudu koja je stigla gotovo čak četrnaest godina nakon tragičnog događaja, kriv svatko, samo ne pravosuđe.

Pa je sudac Mrčela nemilo navalio na profesoricu što krivi pravosuđe jer su jedan čovjek i njegova obitelj toliko neosnovano propatili kroz neoprostivo dug postupak. Krivi su svjedoci, krivi su mediji, krivi su vještaci, samo ne suci.

I sve bi to bilo prihvatljivo da sudac Mrčela nije zatajio u svom nastupu ipak najvažnije razloge tolikog trajanja postupka.

Ponajprije, prvotni postupak koji je završio ukidanjem presude jer je sud sudio u nezakonitom sastavu! Tko je sastavio vijeće? Sud, naravno. Cijeli višegodišnji postupak propao je činjenicom da suci nisu znali pročitati odredbe Zakona o kaznenom postupku o sastavu suda i nekoliko prijelaznih odredbi toga Zakona.

Drugo, Mrčela je prešutio koliko je godina predmet grijao ladicu u njegovom, Vrhovnom sudu prije no što je donesena odluka o žalbi. U svemu tome, manji je problem to što je pravosuđe očito loše radilo svoj posao. Dogodi se.

Problem je potpuno odsustvo samokritičnosti pravosuđa, preciznije, njegovih vodećih sudaca.

Quo vadis, Justitia?

Pravosuđe očito treba drastičnu reformu, onu koja će zaoštriti pitanje odgovornosti pravosuđa, uvesti rigoroznu periodičnu sigurnosnu provjeru pravosudnih djelatnika i uvesti obavezu stručnog usavršavanja bez koje se neće moći ostati u pravosuđu te generirati ozbiljne promjene i u samoj okoštaloj sudskoj praksi koja je dijelom odgovorna za neefikasnost pravosuđa.

Što će sud presuditi, ne znam, a ono kako bih ja sudio, potpuno je nerelevantno. Hoće li sud smatrati da su izgovorene riječi u okviru onoga što javne osobe u sklopu kritike svoga rada moraju moći otrpjeti, tim prije što se i riječi koje je Vidović Krišto uputila Macanu mogu smatrati uvredom, tek ćemo saznati

Naravno, tome treba korespondirati i akcija Vlade i Sabora da osigura dovoljan broj sudaca i djelatnika u pratećim službama, tehnološku podlogu rada te čvrste mehanizme kontrole sukoba interesa. I svakako, promijeniti sastav i način rada Državnog sudbenog vijeća.

Možda Hrvatska ne treba tako drastičnu reformu kakvu su proveli, recimo, u Albaniji i Rumunjskoj. A možda i treba jer je sadašnje stanje na rubu izdržljivog.

Pravosuđe ozbiljno i negativno utječe na osobni i društveni status građana, gospodarstvo i investicije. Nije lako promijeniti pravosuđe s kojim je zadovoljan malo tko, osim sudaca samih.

Do sada ni jedna vlada nije provela ozbiljnu reformu. Ono što se zvalo reformama uglavnom možemo opisati sintagmom ”promijenimo tablu na vratima”. Pa su se, kao ukidali sudovi, a zapravo pretvarali u jednako ili slično funkcionirajuću depandansu nekog većeg suda.

Pa se nije taklo u prilično unikatni model izbora sudaca i sustava njihove odgovornosti koji pravosuđe čini državom u državi.

Pa su promjene postupovnih zakona i nadležnosti sudova uglavnom bile usmjerene na rasterećenje Vrhovnog suda, do mjere da ga je u kaznenim predmetima uvođenje novog, Visokog kaznenog suda učinilo malo važnim sudom, suprotno slovu i duhu Ustava i funkciji koju bi najviši sud u državi trebao imati.

Rekoh u nedavnoj kolumni za Nacional, predsjednik Milanović predlaganjem novog predsjednika ili predsjednice, možda i iz redova stručnjaka izvan samog pravosuđa, može učiniti do sada najvažniji reformski potez. Na čelo pravosuđa konačno dovesti osobu spremnu na ozbiljne reforme.

Naravno, ako predsjedniku parlamentarna većina to dopusti…

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Da sam Predsjednik, odobrio bih obuku ukrajinskih vojnika
• Spomenik legendarnoj hrvatskoj šutnji
• Hrvatska, Alisina zemlja čudesa
• Conflict for Dummies
• Bilješka o nepravdi koju više nije moguće ispraviti
• Pisala mi ustaška zmija
• Tri scene političkog igrokaza zvanog predsjednički izbori
• Esej o svjetskom poretku koji se mijenja
• Pernarov poučak
• Ustavni i Vrhovni sud crtaju opatijski kroki Nečastivog

» Svi tekstovi ovog autora