U posljednji čas, rano ujutro u petak, lideri Europske unije odahnuli su i objavili, urbi et orbi, da je postignut dogovor, ”uključujući i pitanje u vezi s migracijama”. Ali taj dogovor je zasnovan na klimavim nogama, jer jedinstvo nije postignuto, a problemi su samo odgođeni.
Eurokrati dobro znaju da u sličnim situacijama, kada se dogovor ne može postići i kada neki od sudionika prijete vetom, kao što su to učinili Italija i njoj pridružene zemlje Višegradske skupine, treba pričekati rane jutarnje sate kada pažnja lidera popusti i kada je ”pregovarački stres” na najvišoj razini. Tada se lakše postigne kompromis, pa makar i takav kakav je donesen na ovom samitu.
To i spada u osnove pregovaranja iz klasičnog udžbenika Rogera Fishera i Williama Uryja ”Kako doći do DA”. Novi talijanski premijer Giuseppe Conte držao se, poput poslušnog školarca, šalabahtera što mu ga je pripremio Matteo Salvini, ministar unutarnjih poslova, koji se proslavio zabranom pristajanja brodova humanitarnih organizacija koje spašavaju migrante u talijanske luke.
Eurokrati dobro znaju da u sličnim situacijama kada se dogovor ne može postići i kada neki od sudionika prijete vetom, kao što su to učinili Italija i njoj pridružene zemlje Višegradske skupine, treba pričekati rane jutarnje sate kada pažnja lidera popusti i kada je ”pregovarački stres” na najvišoj razini. Tada se lakše postigne kompromis, pa makar i takav kakav je donesen na ovom samitu o migrantima u Bruxellesu
Pridružili su mu se i drugi lideri koji ne žele obligatorne kvote raspodjele migranata po zemljama – Malte, Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske i Austrije. Conte je s pravom zahtijevao da se teret izbjeglica prenese na cijelu EU, a da od navale migranata Italija, zemlja na prvoj crti bojišnice, Europa reagira solidarnošću – jednim od osnovnih principa na kojemu leži EU.
Ali Salvinijeve odluke da zatvori talijanske luke brodovima humanitarnih organizacija bacaju sasvim drugo svjetlo na talijanske zahtjeve za solidarnošću. On je time pretvorio migrantsku krizu u ono što ona zapravo jest – humanitarna kriza. Za europske lidere migranti i izbjeglice nisu ljudska bića, oni su samo prijetnja i eventualno statistički podatak.
Conte je pokušao opravdati svoju upornu pregovaračku nepopustljivost i prijetnje raznim sredstvima ne bi li uspio nagovoriti europske kolege da se u zaključcima samita nađe obećanje da će Italija ubuduće dobiti znatno veću pomoć.
Da bi podupro svoje pregovaračke izljeve nepopustljivosti, naveo je, ne bez ponosa, ”Ja sam profesor prava!”, na što mu je bugarski premijer Borisov duhovito odvratio: ”Dobro, a ja sam bio vatrogasac”, dok je švedski premijer Stefan Löfven dodao da je on bio zavarivač, ali da se ipak ne slaže s metodom kojom Italija pregovara.
Conte je time sebe učinio smiješnim u očima drugih lidera i pokazao da, iako dolazi iz zemlje koja je dala Machiavellija, ipak ništa od njegovog duha nije naslijedio.
Novi talijanski premijer Giuseppe Conte držao se, poput poslušnog školarca, šalabahtera što mu ga je pripremio Matteo Salvini, ministar unutarnjih poslova, koji se proslavio zabranom pristajanja brodova humanitarnih organizacija koje spašavaju migrante u talijanske luke. Ali Salvinijeve odluke da zatvori talijanske luke brodovima humanitarnih organizacija bacaju sasvim drugo svjetlo na talijanske zahtjeve za solidarnošću. On je time pretvorio migrantsku krizu u ono što ona zapravo jest – humanitarna kriza. Za europske lidere migranti i izbjeglice nisu ljudska bića, oni su samo prijetnja i eventualno statistički podatak
Machiavelli je u pregovorima zagovarao odlučnost, ali tako da pregovarač nikada sebe ne stavlja u prvi plan, već da uvijek ističe zajedničku korist od mogućeg dogovora, što su američki diplomati pretvorili u takozvanu ”win-win formulu” (obje strane pobjeđuju). Koje se, nažalost, najmanje drži čovjek koji u ovom trenutku svojom ličnošću simbolizira Ameriku – Donald Trump. No srećom, Trump će zacijelo biti zapamćen kao neugodna epizoda u povijesti Amerike, koju je još davno najavio genijalni Philip Roth u svojem romanu ”Urota protiv Amerike”.
Na kraju su se sudionici europskog samita dogovorili da će ”brzo” razmotriti koncept regionalne platforme bliske suradnje u sprezi sa zemljama koje nisu članice EU, ali i s agencijom UN-a za izbjeglice i Međunarodnom organizacijom za migracije.
U biti to znači formiranje izbjegličkih centara u zemljama poput Maroka, Alžira, Tunisa, Libije, Egipta i Nigerije. Međutim, ponuđeni sporazum dosad su potpisale samo dvije zemlje.
Problem je u tome što su zemlje Magreba i Mašleka destabilizirane takozvanim arapskim proljećem, koje se brzo pretvorilo u arapsku jesen, a osnovni problem u gotovo svim tim zemljama je stabilnost i governability – upravljivost zemljom.
Sve su te zemlje, sa svega dva izuzetka, izložene masovnoj korupciji, nestabilnosti i fluidnosti institucija, razdirane su unutarnjim sukobima izazvanim naivnim očekivanjima demokratizacije po zapadnom modelu – što se nije dogodilo i neće dogoditi. Jer je demokracija kakvu zagovara Zapad, zapravo sjever hemisfere, rezultat materijalnog, kulturnog i duhovnog razvoja jednog dijela čovječanstva čije se formule ne mogu jednostavno prenijeti u druge civilizacije i druge okolnosti.
Ovo je sada simptom velike humanitarne krize i krize savjesti moderne Europe. Dosada je 12.397 djece, žena, staraca i bespomoćnih ljudskih bića stradalo utapanjem, gušenjem i sličnim oblicima smrti u pokušajima da dostignu ”europski san” koji je, kako je svojevremeno rekao Jeremy Rifkin, zamijenio ”američki san”
Zato će i ovaj samit, koji nije bitno načeo promjenu Dublinskog sporazuma i nije uspio uvesti obligatorne kvote za raspodjelu migranata i azilanata po zemljama EU, ostati u povijesti EU kao jedan od događaja ”ograničenog uspjeha” – što je spasonosna formula izmišljena u okvirima mirovnih operacija UN-a, napose UNPROFOR-a i procesa pristupa Hrvatske Europskoj uniji.
”Limited success”, kako stoji u izvješćima međunarodnih promatrača, često je sinonim za neuspjeh s tek neznatnim olakšavajućim okolnostima kojima je izbjegnuta potpuna katastrofa pothvata.
No ovo je sada simptom velike humanitarne krize i krize savjesti moderne Europe. Dosada je 12.397 djece, žena, staraca i bespomoćnih ljudskih bića stradalo utapanjem, gušenjem i sličnim oblicima smrti u pokušajima da dostignu ”europski san” koji je, kako je svojevremeno rekao Jeremy Rifkin, zamijenio ”američki san”.
No taj i takav ”europski san” koji ima na duši gotovo 13.000 ljudskih života najveća je sramota ove Europe i njezinih lidera.
No taj i takav ”europski san” koji ima na duši gotovo 13.000 ljudskih života najveća je sramota ove Europe i njezinih lidera. Jedini način da se ovaj moderni holokaust spriječi i prekine je da Europska unija definitivno ukine granice među svojim članicama i da počne djelovati kao politička zajednica građana, a ne nacionalnih bunkera, tvrđava i kazamata s bodljikavim žicama
Jedini način da se ovaj moderni holokaust spriječi i prekine je da Europska unija definitivno ukine granice među svojim članicama i da počne djelovati kao politička zajednica građana, a ne nacionalnih bunkera, tvrđava i kazamata s bodljikavim žicama.
Da bi se do toga došlo i porušilo unutarnje granice, treba napraviti odlučni korak kakav su priželjkivali očevi osnivači Europske unije – a to je stvaranje federalne Europe, Europe građana, a ne Europe nacija i naroda u kojoj vladaju populisti, rasisti, ksenofobi i ”ur-fašisti” (vječni fašisti, kako ih naziva Umberto Eco) koji danas harače Europom nacija i skrivaju se iza idejne formule o nacionalnoj suverenosti.
Zaboravljajući pritom da se ideja suverenosti, povijesno gledano, realizira u tri faze: u prvoj kroz poistovjećivanje suvereniteta s vladarom kao njegovim nosiocem, u drugoj kroz poistovjećivanje suvereniteta s nacionalnom državom i u trećoj s ovladavanjem suvereniteta od strane građana, gdje građani prestaju biti podanici ove ili one države i postaju protagonisti političke zajednice pa time i sami suvereni.
Od toga smo još daleko, a današnji europski lideri i dalje će, umorni i sneni, sklapati trule kompromise u cik zore, zadovoljni da su još jednom izbjegli rasap.
Još tekstova ovog autora:
- Pandemija neoliberalnog kapitalizma
- Demokracija i solidarnost na kušnji
- Glavno pitanje: što da se radi?
- Politika u doba koronavirusa
- Posljedice redukcije javnog zdravstva u doba koronavirusa
- Bešćutna Europa, bešćutna Hrvatska
- Banalnost zla u hrvatskoj verziji
- Hrvatski patriotizam Zorana Milanovića
- Revizionizam i negacionizam u Italiji i hrvatski povijesni nehaj
- Imovina kao mjerilo sposobnosti hrvatskih političara
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.