Drago Pilsel
Premda je najveći postkoncilski (a možda i najveći uopće hrvatski) teolog, dr. fra Tomislav Janko Šagi-Bunić, preminuo 21. srpnja 1999., želio bih ponuditi jedno teološko promišljanje u čast mog pokojnog i časnog profesora Šagi-Bunića, ali u povodu jedne navodno male, ali, po mom mišljenju, ogromne geste humanosti patrijarha Porfirija učinjene tijekom boravka u Sarajevu ove subote i nedjelje.
Ta ga gesta, barem u mojim očima, ekskulpira od spornih lauda na račun Milorada Vučelića koji jest zadužio Srpsku Pravoslavnu Crkvu svojedobnim emitiranjem televizijskog serijala ”Bukvar pravoslavlja”, ali nije zaslužio da ga se veliča ni kao šefa televizije ni kao urednika ni kao novinara. Mi koji pamtimo devedesete i ulogu toga ”Miloševićeva megafona” znamo o čemu je riječ.
Elem, hajmo mi na priču koja je povod ove kolumne.
Jedan moj poznanik, pravoslavni sveštenik, na službi u Sarajevu, doživio je prije nekoliko godina težak moždani udar. Prognoza je bila loša, ali angažmanom doktora i posebice uz pomoć izuzetne mu supruge, također pravoslavne teologinje, V.J. je ostao na životu, u Sarajevu, u sredini koja, budimo sažeti i iskreni, nije poticajna za njegov daljnji oporavak, između ostalog, zbog neadekvatnog ponašanja njegovih kolega u Crkvi.
Moj poznanik prati svetu liturgiju preko televizije. Tako je bilo i ove nedjelje kada je liturgiju u Sarajevu služio patrijarh koji je prvotno namjeravao da ga obiđe, ali je protokol bio toliko zgusnut da mu je to ispalo nemoguće učiniti.
Porfirije je mnogo puta rekao da Crkva ne može biti indiferentna kada je u pitanje čovjek i njegovo vječno spasenje te da ona proročkim glasom prokazuje nepravde, nasilja, zloupotrebe, egoizam, indiferentnost prema patnji i druga zla ljudi
Porfirije, moj brat u Kristu, čini ono što jest suština kršćanstva, onako kako je o kršćanstvu i njegovoj teologiji govorio i pisao Šagi-Bunić, i u jednom trenutku liturgije, kada je to patrijarhu bilo izvedivo i moguće, bolesnog brata u svećenstvu naziva telefonom da ga ohrabri, osokoli i obeća mu skoru pastirsku brigu, onu koja možda mom poznaniku nedostaje.
Moj poznanik, ponavljam, pravoslavni sveštenik, koji je bolestan ali traži da mu se kod zvonjave zvona, bilo pravoslavnog sabornog hrama, bilo katoličke katedrale, otvore prozori da ih bolje čuje jer je tako bliže oltaru kojem ne može pristupiti zbog zdravstvenoga stanja, doživljava da ga patrijarh, s liturgije, nazove telefonom i, na vrlo poseban način, učini prezentnim u toj posebno svečanoj molitvi koju patrijarh predvodi. Moj poznanik sluša patrijarhov glas i suze mu klize niz obraze.
Što se mene tiče, patrijarh je s V.J.-om u tom trenutku mistično koncelebrirao i, opet, što se mene tiče, V.J. je ponovo bio među sabraćom za oltarom, njemu toliko važnim oltarom nad kojim dolaze svete tajne Gospodnje.
Stanimo sada.
Za neupućene kažimo da je prof. dr. Tomislav Janko Šagi-Bunić bio franjevac kapucin, doktor teologije, profesor patrologije i dogmatike na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te je postao središnja ličnost hrvatske znanstvene teologije. Bio je osobni teolog zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Šepera na Drugom vatikanskom koncilu, supokretač i prvi glavni urednik teološkoga časopisa Svesci – Kršćanska sadašnjost, konzultor Tajništva za one koji ne vjeruju u Rimu, prvi tajnik Ekumenskoga vijeća Biskupske konferencije Jugoslavije, konzultor Tajništva za jedinstvo kršćana u Rimu, član Međunarodne teološke komisije pri Kongregaciji za nauk vjere u Rimu, suosnivač i prvi predsjednik Teološkoga kršćanskoga društva Kršćanska sadašnjost.
Makar na glasu kao najizvrsniji teolog, bio je moj kolega jer je često pisao kolumne, članke i knjige za široko čitateljstvo, uvijek pazeći na visoku kvalitetu sadržaja. Povrh svega, bio je kršćanin koji nije samo nosio majicu s natpisom ”Mt 25,40”, već je živio što je propovijedao: ”Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (rečeni biblijski stih).
Teološki rad profesora Šagi-Bunića odgovarao je na sedam stvari koje sam do sada shvatio u svome životu (pa i zahvaljujući predavanjima Šagi-Bunića), a tiču se moga teološkog i publicističkog angažmana: a) moramo se utjeloviti u pravoj stvarnosti, u svijet žrtava i boriti se protiv tendencije, jako prisutne u našim crkvama, da napustimo povijest, da od nje pobjegnemo, manje ili više suptilno; b) moramo održavati nadu u budućnost bez obzira na križni put kakav nam se čini da je naša povijest; c) trebamo djelovati pravedno, a ne samo govoriti o mogućnostima Kraljevstva Božjeg; d) moramo prozivati ugnjetavače pravde i razbijati robovlasničke strukture, strukture grijeha; e) moramo se prepustiti Duhu Svetomu; f) moramo izgrađivati krotkosti našega duha, siromaštvo i bratstvo svega stvorenog i g) moramo ustrajati u hodu bez obzira na sve moguće prepreke.
Riječ ”teologija” dolazi od grčkih riječi (θεος – Bog i λογος – logos riječ, govor) i znači ”govor o Bogu”. U teologiji, prema tom tumačenju, Bog zapravo dolazi do riječi. Stoga se onome koji se bavi teologijom postavlja dvostruko pitanje: a) Što to znači da Bog ”dolazi do riječi”, odnosno, kako čovjek dolazi do toga da govori o Bogu? i b) Tko je i što je Bog, odnosno, što misli čovjek kada kaže Bog?
Ova pitanja nisu postavljena samo da na njih odgovorimo (a odgovoriti treba tako da kao subjekt teologije postavimo i Boga i čovjeka), nego da pokažemo kako odnos Bog – čovjek doživljavamo kao odnos napetosti.
Kada je određena kao govor o Bogu, kršćanska teologija polazi odatle da je sam Bog najprije progovorio i tijelom postao (Iv 1,14). Utjelovljenje Riječi, koja je sam Bog, povlači za sobom stalno novo prevođenje te Riječi u riječi govora ljudi. Ali, kako je mislio Karl Rahner, teologija mora uvoditi u misterij Boga da se dogodi istinsko približavanje i otvaranje čovjeka. Dakle, pri prelasku od Božjeg govora na govor o Bogu obavezna je stalna povratna veza govora o Bogu na Božji govor.
Bog nam se objavio u Isusu Kristu. Ova rečenica izražava ono što je svojstveno kršćanskom govoru o Bogu. Temeljno načelo kršćanske teologije jest da ona mora govoriti o:
- Bogu: jer je On djelatni subjekt koji ima inicijativu u svojoj samo-objavi.
- Isusu Kristu (Isusu vjere): a ne samo o Isusu iz Nazaretha (povijesnom Isusu), jer kršćani dolaze do potpunog shvaćanja što znači Božja samo-objava kada se Isus kao Krist očituje kao uskrsli Spasitelj svijeta.
- Nama: jer se Bog očitovao svakome ponaosob, ali i zajednici svih ljudi i trajno je prisutan u ”nama” kao mjestu djelovanja Duha Svetoga.
Jedan moj poznanik, pravoslavni sveštenik, na službi u Sarajevu, doživio je prije nekoliko godina težak moždani udar. Prognoza je bila loša, ali angažmanom doktora i posebice uz pomoć izuzetne mu supruge, također pravoslavne teologinje, V.J. je ostao na životu, u Sarajevu, u sredini koja, budimo sažeti i iskreni, nije poticajna za njegov daljnji oporavak, između ostalog, zbog neadekvatnog ponašanja njegovih kolega u Crkvi
Dakle, bavimo se teologijom (Porfirije, V.J., njegova supruga, moja malenkost i mnogi drugi) zato što je to moj/naš način da upoznam/o Boga, da ga priopćim/o drugima, da u tom priopćavanju na djelu bude osloboditeljska uloga Boga te da, poslušan/ni Bogu, On bude prepoznat kao onaj koji sjedinjava, okuplja, sabire, ujedinjuje.
Kada se već želim/o baviti teologijom, postavljaju mi/nam se sljedeća pitanja:
a) Koja je teologija danas poželjna?
b) S kojom se teologijom trebamo baviti kako bismo znali što bolje osluškivati i čitati znakove vremena?
Prof. Hans Küng, jedan od onih stupova na kojima leži moje teologiziranje, govorio je da se na ova pitanja odgovara s tri motrišta: on govori o etičkoj svijesti, o stilu i o programu teologije.
Najprije, etička svijest teologije: Teologija mora biti autentična, a ne oportunistička ili konformistička. Dakle, ona mora biti spekulacija o vjeri koja traži i lojalno priopćava kršćansku istinu.
Teologija mora biti slobodna, a ne autoritativna. To mora biti aktivnost koja neće biti ometana administrativnim mjerama ili sankcijama onih koji vladaju crkvama jer joj je cilj priopćiti ono u što je uvjerena.
Teologija mora biti kritična, a ne tradicionalistička, jer to mora biti znanost koja, budući poštuje metodologiju, trpi svako kritično provjeravanje postulata, metoda i rezultata.
Teologija mora biti ekumenska, a ne sektaška ili usko konfesionalna jer u drugoj teologiji mora vidjeti sugovornika, a ne neprijatelja, kako ad intra, unutar kršćanstva, tako ad extra, u susretu s drugim religijama (i svjetonazorima).
Zatim, teološki stil: Hans Küng predlaže deset zapovijedi teološkog rada:
- Teologija ne smije biti tajna aktivnost (samo za one koji vjeruju), nego mora biti dostupna i onima koji ne vjeruju.
- Teologija ne smije nagrađivati vjernike niti braniti klerikalni sistem, već tražiti istinu.
- Ideološki oponenti ne smiju biti ignorirani ili tretirani kao krivovjernici, nego se prema njima treba uspostaviti odnos kritične solidarnosti, uspostavljajući što objektivniju diskusiju.
- Teologija mora biti interdisciplinarna aktivnost.
- Teologija i filozofija moraju biti, kao što su teologija i prirodne ili društvene znanosti, u kritičko-dijaloškome odnosu.
- Problemi prošlosti ne smiju imati prioritet pred problemima današnjice.
- Norma ne smije biti tradicija, bilo koja, nego primarna poruka Evanđelja, a da Evanđelje bude proučavano kritično-povijesnom metodom.
- Koristiti treba jednostavan jezik, a ne skup biblijskih arhaizama ili helenističko-skolastičkih dogmatizama.
- Tražiti treba teoriju koju je moguće vjerovati i praksu koju je moguće živjeti, i dogmatsku, i etičku, kako u smislu osobne duhovnosti tako u pogledu obnove dotrajalih institucija, posve tražeći slobodu pojedinca i oslobođenje u Crkvama.
- Gajiti treba najveću moguću toleranciju i tražiti jedinstvo kršćanskog i ljudskog.
Izazvavši suze na licu sveštenika V.J.-a, njegove supruge i sinova (koji su ipak uspjeli makar kratko dobiti lični blagoslov patrijarha nakon liturgije), moj brat u Kristu Porfirije je pokazao da je i sam čovjek od krvi i mesa. Čovjek koji može pogriješiti, ali koji se u činima ljubavi prema drugima uzdiže i biva prepoznat kao onaj koji se s drugima voli javno
Konačno, teološki program: Teologija mora nastojati obuhvatiti cijelu Kristovu Crkvu i vezati se za Evanđelje. Ona mora imati odgovornost prema povijesti, ali biti suvremena zato što vlastitima čini sve zahtjeve sadašnjice. Teologija treba biti Kristocentrična. Napokon, teologija treba biti doktrinarna, ali i pastoralna jer se bavi istinom, ali i životom.
Porfirije je mnogo puta rekao da Crkva ne može biti indiferentna kada je u pitanje čovjek i njegovo vječno spasenje te da ona proročkim glasom prokazuje nepravde, nasilja, zloupotrebe, egoizam, indiferentnost prema patnji i druga zla ljudi.
Ovom sarajevskom gestom i cjelokupnom porukom, svim besedama tijekom liturgija od ustoličenja u Sabornom hramu u Zagrebu preko ustoličenja u Sabornom hramu u Beogradu na ovamo, patrijarh Porfirije, po meni, pokazuje da bi se sasvim solidno mogao voditi razgovor između njega i mog pokojnog profesora Šagi-Bunića. Naime, da patrijarh razumije što je osloboditeljska snaga Evanđelja kada se priopćava onim izrazima sućuti i empatije koje prepoznajemo kod Isusa.
Zato, i nikako slučajno, izgovaram i ponavljam riječi koje je fra Tomislav Janko Šagi-Bunić pokušao urezati u crkvenom govoru i u teološkom diskursu: ”Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste”. Porfirije Perić je, rečenom sarajevskom gestom, potpuno sam uvjeren u to, progovorio kao Šagi-Bunić (Mt 25,40).
Izazvavši suze na licu sveštenika V.J.-a, njegove supruge i sinova (koji su ipak uspjeli makar kratko dobiti lični blagoslov patrijarha nakon liturgije), moj brat u Kristu Porfirije je pokazao da je i sam čovjek od krvi i mesa. Čovjek koji može pogriješiti, ali koji se u činima ljubavi prema drugima uzdiže i biva prepoznat kao onaj koji se s drugima voli javno. Tako je, naime, govorio da voli Zagreb, i ponovio je to u Sarajevu, gradu koji mora ostati otvoren prema ”sve četiri strane svijeta, u kojega su dolazili ljudi iz različitih krajeva i s različitim iskustvima donosili darove u njega, a isto tako obogaćeni iz njega odlazili” (što se i meni osobno dogodilo živeći i radeći u Sarajevu od jeseni 1996. do jeseni 1999.).
Dragi druže Porfirije: obogatio si jednu pravoslavnu sarajevsku obitelj (i mnoge druge, vjerujem). Svjedočim ti da si i ti obogaćen njihovom ljubavlju.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Hrvatske biskupe zanima Stepinac? Kada će otvoriti arhive?
- Imamo pravo vitlati šakom prema nebu, ali ljubav obvezuje
- 40 je godina prošlo: pljunite na mene ako sam loš novinar
- Jesam li za ili protiv Tita? I zašto se nisam živ zapalio
- Porfirije Crkvu čini relevantnom. Nije ciničan ni licemjeran
- Braći i sestrama u Knežici i cijeloj BiH
- Što bi Konstrakta rekla Tuđmanu osim ”šta ćemo sad”?
- Što bih, da mogu, rekao neoustašama u lice?
- Sedlar vam neće kazati o čemu su razgovarali Tito i Stepinac
- Vaskrs je. Želim svjedočiti o Porfiriju, vjesniku smisla
