Lana Bobić
”Nagnuo se prema njoj, rukom prelazio po lijevoj nozi u predjelu bedra, hvatao je za koljeno… Tražila je da prestane i micala je njegove ruke sa sebe, a on se u jednom trenutku nagnuo prema njoj, rukom je uhvatio u predjelu brade i pokušao okrenuti licem prema sebi kako bi je poljubio.
Ona ga je rukom odgurivala od sebe, govorila da to ne želi i da prestane. Rekao joj je da ima vremena da se predomisli, da je on uporan i da dobije sve što želi, a nakon toga je, i to jer nije znala kako se obraniti, izašla iz auta.
Okrivljenik je onda također izašao i rekao je da se vrati u auto i da je više neće dirati”, prenose mediji sadržaj sudskog spisa, odnosno svjedočenje policajke koja je tužila svog nadređenog zbog spolnog uznemiravanja. Nije ju više dirao ali ju je nastavio nagovarati na seks ”koristeći pri tome vulgaran, odvratan i gnjusan vokabular”. Zanimalo ga je je li p…. uska ili široka i kako bi njene sise stajale u njegovim rukama.
Policajka je reagirala bez greške. Izvijestila je nadređene, a kako je tužiteljstvo odbacilo prijavu (?!), sama je preuzela kazneni progon. Sud je oslobodio okrivljenika jer ”spolno uznemiravanje dogodilo se samo jednom”. Ovo samo jednom odzvanja mi u glavi i desetak dana nakon objave ovog slučaja u medijima
Policajka je reagirala bez greške. Izvijestila je nadređene, a kako je tužiteljstvo odbacilo prijavu (?!), sama je preuzela kazneni progon.
Sud je oslobodio okrivljenika jer ”spolno uznemiravanje dogodilo se samo jednom”.
Ovo samo jednom odzvanja mi u glavi i desetak dana nakon objave ovog slučaja u medijima.
”Samo jednom” ju je spolno uznemiravao.
A što da ju je ”samo jednom” silovao? ”Samo jednom” pretukao? ”Samo jednom” ubio?
Ne razumijem.
Čitam ponovo presudu pa članak 156. Kaznenog zakona i tako u krug.
Ne razumijem.
Presuda kaže kako je nužno da se spolno uznemiravanje ponovi bar jednom i kako je nužno da je proizvelo strah ili neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo okruženje. S obzirom na to da se radi o samo jednom događaju, proizlazi da nisu ostvareni elementi kaznenog djela već eventualno prekršaja.
Ne razumijem.
Čitam opet kazneni zakon u kojem apsolutno nigdje ne piše da kazneno djelo spolnog uznemiravanja treba ponoviti kako bi se tretiralo kao kazneno djelo spolnog uznemiravanja.
”Tko spolno uznemirava drugu osobu kojoj je nadređen (…) kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.”
”Spolno uznemiravanje je svako verbalno, neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.”
Odakle sutkinji ideja o nužnosti ponavljanju djela, posebice ako na umu imamo da smo se obvezali provoditi Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama koja propisuje sankcije za spolno uznemiravanje, a kao otegotnu okolnost za takva djela navodi zloporabu autoriteta počinitelja?
”Spolno uznemiravanje je svako verbalno, neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje”
Kazneno djelo valja počiniti barem dva puta kako bi se tretiralo kao kazneno djelo?
Ako te šef samo jednom zašlata i maltretira vulgarnim nagovaranjem na seks, on nije povrijedio tvoje dostojanstvo i nije stvorio ponižavajuće i uvredljivo okruženje?
To je uvredljivo i ponižavajuće samo ako on to ponovi, ali ne više puta u jednoj večeri nego u više navrata? Je li zakonski propisano u kojem vremenskom periodu i koliko učestalo? Što ako isti muškarac spolno uznemirava više žena, ali svaku ”samo jednom”?
Kasnije čitam pravna tumačenja kako je intencija zakonodavca bila ta da djelo spolnog uznemiravanja bude kažnjivo ako se ponovi bar još jednom i da je to jasno iz trajnog glagola – uznemirava.
I dalje mi ništa nije jasno osim da je sutkinja grdno pogriješila i odaslala duboko zabrinjavajuću poruku.
Poručila nam je da se spolno uznemiravanje neće ni sankcionirati ni prevenirati, ono će se tolerirati. Osim ako napasnik baš pretjera. Ako samo jednom, onda je to kao app, ako prođe, prođe. Ako nas baš stalno uznemirava, onda će se to tretirati kao kazneno djelo.
Jednom k’o ni jednom.
Da priča bude još grotesknija, policajka ne samo da je izgubila spor, već mora platiti troškove suđenja.
Jer nije dovoljno što si žrtva kaznenog djela spolnog uznemiravanja i što su institucije u ovoj priči gadno pogriješile, nakon četiri godine trajanja spora, ostaje ti da platiš. Jer si pokrenula kazneni postupak zbog kaznenog djela koje je nad tobom počinjeno.
Ali samo jednom. Pa ne vrijedi.
Nije se slegla prašina oko ovog duboko zabrinjavajućeg slučaja, zakuhava se nova priča s problemom seksualnog uznemiravanja.
Odakle sutkinji ideja o nužnosti ponavljanju djela, posebice ako na umu imamo da smo se obvezali provoditi Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama koja propisuje sankcije za spolno uznemiravanje, a kao otegotnu okolnost za takva djela navodi zloporabu autoriteta počinitelja?
Nana Nadarević komentirala je film ”Bombshell” kao važan jer progovara o problematici seksualnog uznemiravanja na što su joj žene zatrpale inbox jezivim svjedočanstvima seksualnog uznemiravanja koje su doživjele od šefova, doktora, instruktora, kolega, prolaznika…
Primila je preko tisuću poruka, a mnoge žene koje su joj se javile dugo nisu bile ni svjesne da je ono što su proživjele seksualno nasilje.
Jer kada kažemo seksualno nasilje, prva asocijacija nam je silovanje, a seksualno uznemiravanje je toliko normalizirano da ga ni ne smatramo nasiljem.
Jer od malih nogu učene smo da se nosimo s verbalnim, neverbalnim i fizičkim neželjenim ponašanjem, komentarima, pogledima, uče nas da je čupanje za kosu iskazivanje simpatije.
Iako nam utroba uvijek nepogrešivo vrišti da nešto ne štima, postane nam s vremenom nekako normalno da se u dijelove našeg tijela bulji, da nas profesor potapše po guzi, da se stranac očeše o nas u tramvaju, da se naše grudi komentiraju kao da su stvar u izlogu, da nam šef nudi seks, da nam doktor zbija seksističke šale usred poroda.
Nekako normalno postane da nam se kaže da bi nas jebali, štoviše, nekako se očekuje da to shvatimo kao kompliment.
Ako nam to nije fora, nismo duhovite, uštogljene smo, ne znamo se zafrkavati. Ako pak dignemo frku, lude smo, histerične, od muhe pravimo slona.
Jer od malih nogu učene smo, odgajane i kaljene da pretrpimo, da prešutimo pa čak da glumimo da nam je to baš fora. Usiljeno se smješkamo. Ha ha.
Usađeno nam je da se sramimo.
A sramota nije na nama.
Sramota je na napasnicima, na onim muškarcima koji misle da smo stvorene kako bi zadovoljavale njihove seksualne potrebe i posebice na onima koji zloupotrebljavaju svoje pozicije moći.
Iako nam utroba uvijek nepogrešivo vrišti da nešto ne štima, postane nam s vremenom nekako normalno da se u dijelove našeg tijela bulji, da nas profesor potapše po guzi, da se stranac očeše o nas u tramvaju, da se naše grudi komentiraju kao da su stvar u izlogu, da nam šef nudi seks, da nam doktor zbija seksističke šale usred poroda
Sramota je na sustavu koji ne štiti žene. Na sutkinji koja ne kažnjava seksualno nasilje jer se dogodilo samo jednom.
Sramota je na osobi koja savršeno ocrtava sveprisutni seksizam sramotnim prijevodom naslova spomenutog filma. Ne, ona nije bomba, ne naslov se ne odnosi na jednu od junakinja koja je prošla seksualno uznemiravanje od strane šefa. Bombshell je imenica koja označava neugodan neočekivani i iznenađujući događaj. Kao primjerice razotkrivanje skandala spolnog uznemiravanja direktora nad zaposlenicama poznate TV kuće.
Sramotna je deklarativna borba protiv seksualnog nasilja koja u praksi to nasilje tolerira, štiti nasilnike, a retraumatizira žrtve. Misliti da ćemo seksualnom nasilju stati na kraj ako ne odlučimo ozbiljno sankcionirati počinitelje. Sve i da nam se kazna čini prestroga, upravo će zbog ozbiljne kazne čovjek promisliti prije nego nam ponudi seks za promaknuće, primi nas za grudi ili nasilno pokuša poljubiti jer eto, može mu se. Jer lakše je tako nešto napraviti kada znaš da nećeš trpjeti ozbiljne posljedice.
Sramota je što više brinemo o tome kako će osuda seksualnog nasilja utjecati na život počinitelja nego na život žrtve tog nasilja.
Sramota je što ne poznajem ženu koja u životu nije proživjela spolno uznemiravanje, što svaka od nas može reći #MeToo
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Osvijestimo svoje strahove i čuvajmo jedni druge
- Solidarno sa ženama koje su pobacile
- #ženeujavnomprostoru
- Ispravljanje povijesnih zabluda o sv. Mariji iz Magdale
- Silovanje je čin pokoravanja, ono je i ratna strategija
- HDZ-ovci prije nego su stručnjaci, stranački su poslušnici
- Bojite li se? Nemojmo se prepustiti strahu!
- Fiksacijom protiv djece
- Imati ili biti
- Salonska desnica
Poštovana gospođo Bobić, o nasilju i uznemiravanju se slažemo, tu nemam što dodati.
Ali zapeo sam na mjestima gdje pišete “…da se u dijelove našeg tijela bulji…” i “…da bi nas jebali…”.
Što nije u redu sa mnom kad ljepota žene neodoljivo privuče moj pogled, ljepota cijele žene, od pete do glave? Moram li uprijeti pogled u pod da mi ne kažu “sram te bilo”? Pogotovo kraj današnje mode odijevanja, ukrašavanja i estetske kirurgije, kojima je cilj upravo da prikuju moj pogled za damu koja se uljepšala? Zar je uvredljivo gledati ljepotu?
Što nije u redu sa mnom kad osjetim snažnu privlačnost šarmantne žene? Kad me privlači ne da pričamo o kulturi nego da vodimo ljubav, učinimo ljubavni ili spolni čin, ili koitus, ili seks, ili da radimo one stvari ili se igramo mame i tate, ili da se jednostavno na lijepom hrvatskom jeziku slatko pojebemo? Smijem li joj to pokazati pa i reći? Jesu li njena privlačnost i moja želja sramota, uvreda? Trebam li se stidjeti biti živ? Gdje je…