Nekad davno, početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme velike svjetske energetske krize, koje se svi najbolje sjećamo po dva detalja – kad se vozilo par-nepar i kad nije bilo kave, u jednom je malom provincijskom mjestu u Bosni, u jednoj od dvije ulice koliko ih to mjesto ima, zatvorena jedina knjižara. A zamalo da bude ukinuta i knjižnica. Tada se to zvalo biblioteka.
Velika sarajevska izdavačka kuća pošto-poto je htjela u svakom mjestu imati svoju knjižaru i imala ju je. Ali čim bi prošlo kupovanje knjiga i drugih potrepština za školu, a to je bilo vrijeme od 15. kolovoza do 15. rujna, knjižara bi postajala avetinjski prazna, čak i kad bi dvoje prodavača proširilo asortiman ponude s televizorima, frižiderima i veš-mašinama, ili, činilo se, tako neophodnim toaletnim papirom…
Netko provincijski domišljat napravio je dosjetku i odmah je postala općeprihvaćena, pa je i kavana koja se zvala beznačajno i nepamtljivo, kao i mnoge druge uostalom, postala poznata kao ”Hajmo na turu za kulturu‘‘. Kad već nije imalo svoga pisca, glumca ili pjevača u Sarajevu, time je, zdravicom, to mjesto postalo poznato i širom Bosne. Kao danas npr. Vlasenica, blizu koje se nalazi neponovljiv jumbo-plakat s porukom: Teško Bogu s nama, kakvi smo!
Ali badava, ne može knjižara zaraditi ni za grijanje zimi, a kamoli za plaće i sve ostalo što ide, govorilo se. I tako, zatvori se knjižara. No, nije dugo taj ‘‘poslovni prostor“ ostao prazan. I pored desetak kavana i pokojeg kafića, na jednom od najboljih mjesta u malom provincijskom gradiću, u bivšoj knjižari, otvori se još jedna kavana.
Kažu da je prvih nekoliko mjeseci to bilo elitno mjesto za izaći iz kuće u gradić koji je, kao i toliki drugi po Bosni u to doba, i ne samo zbog gospodarske krize, živio u sivilu i polumraku. Jedina svjetla, osim opskurne gradske rasvjete u mjestu, bila su ona koja su dopirala iz kavana i kafića. Doduše, ta je svjetlost imala maglenu aureolu zbog količine duhanskoga dima i alkoholnih isparenja, ali svijetlila je.
I nikad i ničim ovo ne bi postalo vrijedno sjećanja i priče, da to mjesto, zbog svoje nove kavane otvorene u prostoru bivše knjižare nije postalo poznato po narudžbama gostiju: Daj jednu turu za kulturu. Pa: Daj još jednu turu za kulturu…
Netko provincijski domišljat napravio je dosjetku i odmah je postala općeprihvaćena, pa je i kavana koja se zvala beznačajno i nepamtljivo, kao i mnoge druge uostalom, postala poznata kao ‘‘Hajmo na turu za kulturu“. Kad već nije imalo svoga pisca, glumca ili pjevača u Sarajevu, time je, zdravicom, to mjesto postalo poznato i širom Bosne. Kao danas npr. Vlasenica, blizu koje se nalazi neponovljiv jumbo-plakat s porukom: Teško Bogu s nama, kakvi smo!
Razumljivo, dakle. I neka je, jer ono što nisu mogle knjige i kultura, uradila je kavana – okupljala ljude i činila ih vedrim i raspoloženim u sumorne jesenje i zimske provincijske večeri. Tu se, doduše, sad već samo u šali, rodila ideja i da se knjižnica, tj. biblioteka pretvori u slično mjesto. Jer, kao, to bi možda u kavane privuklo i nekoliko lokanih intelektualaca, koji su dotada s prezirom gledali na zatvaranje jedine knjižare.
No, eto, netko se ipak sjetio spomenuti bibliotečku štetu u Maglaju. Pa i da nitko neće sljedećih deset godina ući u maglajsku knjižnicu i zatražiti nijednu knjigu, a kamoli je još čitati, vrijedi se odazvati pozivu. Ne samo zato što smo nekad u tom Maglaju gostovali kao pisci i bili ljubazno primljeni nego da bismo lokalnim, maglajskim knjižničarkama pružili priliku da rade svoj posao. A ne mogu ga raditi bez knjiga, zar ne?! Eto, rekoh i ja sebi, prilike da u ovom vremenu ‘‘okrenemo jednu turu za kulturu“. Jer, ako nećemo mi, tko će?
A s njima možda i dvije novopridošle mlađahne nastavnice, koje nikad nitko nije vidio u domaćim kavanama i kafićima, a za koje se pričalo da poslije nastave idu u susjedno, ipak veće mjesto. Takvo što je u malom bosanskom provincijskom mjestu, razumjet ćete, shvaćeno kao izraz prezira prema njihovu mjestu, prema sredini u kojoj su zarađivale svoj kruh.
I čemu sva ova priča sad i ovdje? Nećete vjerovati, ali čudni su putovi Gospodnji, a od njih su samo čudniji putovi asocijacija. Naime, nakon svih ovih dana s vijestima o poplavama i enormnim štetama, putem Društva pisaca i PEN-centra BiH do nas članova tih asocijacija došao je tiho, skromno, gotovo skrivećki (da nas tkogod ne ismije?) poziv da darujemo knjige za biblioteku u Maglaju.
Čekaj, rekoh sebi, pa još nitko i nigdje nije spomenuo da je u ovim silnim poplavama uopće bilo štete u kulturi, na objektima kulture, spomenicima… Doduše, nije baš BiH bogata spomenicima kulture, muzejima i galerijama, a one koje i ima zatvorene su, pa čovjek s pravom posumnja da ni poplavi nisu zanimljive…
No, eto, netko se ipak sjetio spomenuti bibliotečku štetu u Maglaju. Pa i da nitko neće sljedećih deset godina ući u maglajsku knjižnicu i zatražiti nijednu knjigu, a kamoli je još čitati, vrijedi se odazvati pozivu. Ne samo zato što smo nekad u tom Maglaju gostovali kao pisci i bili ljubazno primljeni nego da bismo lokalnim, maglajskim knjižničarkama pružili priliku da rade svoj posao. A ne mogu ga raditi bez knjiga, zar ne?! Eto, rekoh i ja sebi, prilike da u ovom vremenu ‘‘okrenemo jednu turu za kulturu“. Jer, ako nećemo mi, tko će?
Gledam i slušam putem elektronskih medija one najpozvanije kako je novac za infrastrukturu prenamijenjen za neke druge svrhe, novac za uređivanje vodotoka isto, novac za poljoprivredne poticaje isto, novac za kulturu isto… Sve je negdje i nekako prenamjenjivano, tako da gdje god dirneš – nema novaca. Mi iz kulture znamo odavno da ih nema, jer se od svih silnih ministarstava za kulturu ne može dobiti novac ni za najtanju knjižicu pjesama uglednoga pisca, a kamoli za nešto ozbiljnije.
A znanost, obrazovanje i kultura u ovoj zemlji ionako nikad nisu bili nimalo važni, a kamoli – najvažniji. Baza i nadgradnja još uvijek zveči u nenaseljenim glavama bivših komunističkih (a sad svejedno čijih i kojih) aparatčika. Ne sjećam se da sam iz usta nekog ministra kulture čuo riječ kultura. Obrazovanje – pred prijetnjom štrajka – da; sport – kad se treba slikati s Džekom – da… A kultura?
A nekoć je BiH, u doba te najveće krize, čak i kad su zatvarane male provincijske knjižare, objavljivana respektabilna djela iz školske lektire, filozofije, kulturnoga nasljeđa, djela suvremenih autora, izabrana i sabrana djela bh. pisaca… A danas? Danas ministarstvo nije platilo izdavačima ni beznačajno male dugove ni iz 2012., a da o otkupu knjiga za knjižnice i ne govorimo. Izgleda da ministarstvo kulture služi samo zato da se ne financiraju knjige, kulturni programi, institucije kulture i da se pazi da se to dosljedno provodi…
I onda, najednom, na RTV Srbije vidim da je i u Obrenovcu poplavljena biblioteka i da je uništeno, uz sve ostalo u knjižnici, i više od 22.000 knjiga. Tako doznajemo da je poplava uništavala i neka kulturna dobra… Ali, koga briga za to? Pa odavno je znano da je i najlošija kobasica važnija i vrijednija i od najboljeg Shakespearea.
Ama, ne pišem ja ovo zbog sitnice da su pisci ti koji su, premda i sami socijalno krajnje deklasirani u ovom društvu, prvi ukazali na problem maglajske knjižnice i pritrčali joj upomoć, nego da ponovo ministarstvo kulture nije ništa učinilo, niti će… Jer, sad svi gledaju kako da se novac prebaci s jednog na drugi račun i da se dade tamo gdje je ‘‘najpotrebnije“, jer najesen su izbori… A znanost, obrazovanje i kultura u ovoj zemlji ionako nikad nisu bili nimalo važni, a kamoli – najvažniji. Baza i nadgradnja još uvijek zveči u nenaseljenim glavama bivših komunističkih (a sad svejedno čijih i kojih) aparatčika.
Ne sjećam se da sam iz usta nekog ministra kulture čuo riječ kultura. Obrazovanje – pred prijetnjom štrajka – da; sport – kad se treba slikati s Džekom – da… A kultura? Ma, dobro, ako se baš mora – Daj jednu turu za kulturu…
Razumljivo, jasno, budući da znanost, obrazovanje i, osobito kultura, nisu strateški interes zemlje. Oni su nadgradnja, ma što to značilo. Valjda zato i jesmo na samom europskom dnu, ako je ovo još uvijek Europa.
Još tekstova ovog autora:
- Sveznalice nečitanja
- Vjernici u hramu diktature
- Visoki predstavnik – čuvar političkog gradilišta
- ”Akobogda” politika
- Rusofobija, islamofobija…
- Grijeh religijskih struktura
- Vareška franjevačka kronika
- Histerični patriotizam
- Nova Grigorijeva knjiga, nova pitanja
- Priziv savjesti na kriminal?
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.