Zdravka Govedarica
Ja sam jedna od onih koji gotovo da ne spavaju i tako već dva desetljeća. U početku sam samu sebe prisiljavala na buđenje kako bih pokušala riješiti problematiku vezanu uz poslovanje tvrtke za koju sam radila.
Tih nekoliko godina moja me budilica, nakon dva, tri sata sna, budila u gluho doba noći i ja bih provlačila kroz um razne algoritme kako bih poslovanje dovela do zadovoljavajućeg nivoa. Kad je cilj postignut i kad sam se htjela vratiti spavanju, više nije išlo.
Organizam pamti i sve ono što um zaboravi ili bi želio zaboraviti. Prošle su silne godine od toga, ali moja noćna bdijenja su ostala sa mnom. U tim satima razmišljam, radim, čitam, slušam…
Slušam ptice u ranu zoru i s tugom primjećujem kako je taj pjev sve rjeđi. Nekad se puno više čulo zborno cvrkutanje, sad se češće čuje usamljeni zvuk vrana. Baš kako je Bob Dylan otpjevao u svojim pjesmama ”The Times They Are A-Changin” i ”Things Have Changed”, svijet se mijenja.
Uz ptice, slušam svoje omiljene pjesme, puštam ih ovisno o raspoloženju, u noćnim satima je to najčešće blues. Uz njih, u to gluho doba noći, volim pogledati i izvođače iz raznih zemalja u showu ”Got Talent”, za kojeg manje-više svi znaju.
Mnogi će reći to je samo ”jeftin” show. Naravno da je sve, samo ne jeftin, ali znate što sam htjela reći pod tim pojmom. Meni nije.
Ja u tim trenucima vidim godine i godine anonimnosti u kojima su ti ljudi izgrađivali svoj talent i nadali se uspjehu. Vidim kako se sve to pretoči u nekoliko minuta njihovog nastupa pred brojnom publikom i vidim, ako uspiju zadobiti njihov pljesak, njihove ovacije, eksploziju svih mogućih emocija u njima i njihovim najbližima.
Rijetko se pitamo što će se dalje odvijati u njihovim životima, potencijalnim karijerama, ali je vrijedilo doživjeti taj trenutak sreće i radosti.
Među mnogima koji su došli na taj stage došla je i ona. Mršava djevojka, kratke kose, jednostavno odjevena u bijele hlače i crnu majicu. Između inih uvodnih pitanja, kakva uobičajeno članovi žirija pitaju izvođače, pitali su je što radi u životu. Odgovorila je kako u zadnjih nekoliko godina ne radi ništa jer se bori za život. Naime, imala je karcinom.
Mi koje smo ga prošle, znamo kako s nelagodom, kao da se opravdavamo, izgovaramo kako tih nekoliko godina nismo radile ništa jer smo se borile za život. Tek na njenom nastupu sam shvatila apsurdnost te izjave, a odnosi se na sve koje je bilo koja bolest zaustavila u koraku. Ne raditi ništa, osim boriti se za život! To ništa je u biti sve!
Nadalje se mlada izvođačica predstavila kao autorica pjesme koju je i izvela. Godinama je negdje u osami svoje sobe pisala stihove i vjerujem pjevušila, onako što bi se reklo ”za sebe” u nadi da će jednog dana to biti njen životni poziv.
Kad su je tik prije nastupa pitali kako je trenutno vezano uz bolest, brzo je odgovorila, kao da ne želi kvariti atmosferu tog trenutka, da se karcinom proširio na razne organe.
Nastao je neugodan tajac u dvorani, a ona je samo mahnula rukom i rekla: It’s ok! To je bio i naziv njene pjesme. Njeno je lice bilo preplavljeno sjajem i osmijehom, i to je komentirao jedan član žirija na što mu je uzvratila kako to i jest bitnije od onog što joj se dogodilo.
Otpjevala je svoju pjesmu. Otpjevala ju je s takvom ljepotom i jednostavnošću, i da, završila je svoj nastup s predivnim osmijehom na licu. Bila je to kratka pjesma, nekako kao da je zaustavljena, kao da nije otpjevana do kraja, baš kao i njen život.
Publika je prvo bila nijema nekoliko sekundi, a onda su nastupile ovacije. Lavina emocija je preplavila dvoranu. To je bio njen trenutak sjaja i sreće. To je bio i njen zadnji nastup pred tolikom publikom. Možda i pred bilo kojom publikom, otišla je među Anđele.
Njeno ime je Jane Kristen Marczewski, umjetnički Nightbirde, a njenu izvedbu možete pogledati na mnogo stranica interneta vezanih uz ”America’s Got Talent”.
Samo ona zna koliko joj je značila ta noć. Noć koja je ispunila njene snove.
Kćerka i ja smo imale ekstremno teško ljeto i period prije njega. Iscrpljivale smo se do krajnosti kako bi jedan san uspio. Njen san, ali zato i moj.
Zašto i moj najbolje opisuje rečenica iz podužeg pisma kojeg sam joj uputila tijekom njenog ranog puberteta, nakon jednog našeg konflikta, a glasi: ”Pokušaj se riječima i mislima ne boriti protiv mene jer mi smo obje na istoj strani, dušo moja, i mi ćemo uvijek biti na toj jednoj strani – NA TVOJOJ!”.
Uspjela je zahvaljujući svojim kvalitetama i radom postići iznimne rezultate na prijemnom i unatoč što je zahvaljujući tome dobila velike financijske benefite, nije bilo dovoljno za upis. Pored očeve financijske podrške, bio je nužan još priličan iznos.
Sjećam se kako sam još dok sam bila bez kose putovala u Osijek da bih se izborila za jedan projekt. I ne samo u Osijek. A nakon borbe za projekte, usle smo u centrifugu, čitavo ljeto radeći do iznemoglostii kako bi našim gostima ponudile što kvalitetniju uslugu u našoj kući na moru i kako bi uspjele zatvoriti konstrukciju za kćerkino studiranje. I uspjele smo.
Otišla je studirati u inozemstvo, upisala je prestižni fakultet prava i ostvarila cilj kojeg tisuće i tisuće mladih nisu uspjeli. Njima želim da se ne predaju, da pokušaju ponovo sljedeće godine ili nađu sreću na nekom novom putu.
Svojoj kćerki želim da ostvari ovaj san do kraja. Da bude sretna tijekom i u njegovom ostvarenju. I da je nikada neka bolest ne zaustavi u daljnjim koracima.
Sanjajte svim srcem i borite se za svoj život i za svoje snove, jer ŠTO SMO MI BEZ SNOVA?!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Turizam naš (ne)svagdašnji
- Ogromna je ljubav što nam Zemlja i Nebo daju
- U potrazi za srećom
- Otac drži ruku svoje voljene kćeri
- Što je to u ljudskom biću da odluči odustati od života
- I s teškom dijagnozom višestruko živite život, a ne bolest
- U inat ratovima ( i rakovima)
- Bez obzira na bolest, vjerujem u dobro za sebe i druge
- Od sudbe jača
- Jesam li sreća ili tuga