Jergović nasred mosta

Zadnjih se godina nekoliko autora pozabavilo svojim obiteljskim korijenima, odnosom s roditeljima, smještanjem vlastite egzistencije u takozvani obiteljski pakao. James Joyce svojedobno je napisao kako je obitelj “nužno zlo” a ovoj paklenskoj neophodnosti Miljenko Jergović posvetio je zadnjih godina čak dvije knjige: kratki ispovijedni roman “Otac” i žanrovski polivalentni i opsežni “Rod”.

 

Naravno, potraga za ćaćom u samim je temeljima europskoga pisanog kruga, sve tamo od poznatog tragača Telemaha koji je obijao pragove po “Odiseji” ne bi li nekako saznao nešto o svome ocu skitnici. Pronalaženje oca u inicijacijskome smislu nekoć davno označavalo je ucjelovljivanje ličnosti, i najpoznatija kršćanska molitva, jedina za koju Evanđelja tvrde kako je potekla iz Kristovih usta, obraća se upravo ocu. Paganska okrutna figura neprijepornog autoriteta kod Isusa pojavljuje se u toploj hraniteljskoj intonaciji, uz bok kruhu i to je bilo to.

Jergovićev pristup poetičko opravdanje ima u konceptu – koji na jednome mjestu “Roda” jasno ističe – pričanja priča kao iz “Tisuću i jedne noći”, nešto slično kao u Rushdiea ili nešto starijeg Márqueza, koji je, opet, podosta svojih spisateljskih alata dugovao Faulkneru

 

Nakon Isusove molitve ispunjene duhom zahvalnosti prvi veliki autobiograf svjetske književnosti Aurelije Augustin demonstrira pravo značenje Pada o kojemu naučavaju svjetske religije: roditelji su bića kojima se lagalo, lakonski zapisuje Augustin, veći značaj dajući ljudima koji su ga približavali kršćanstvu – stjecajem okolnosti jedno od njih bila je njegova rođena majka – nego li biološkom okruženju.

 

To je ono što je najteže priznati: naši bližnji spavaju i sve što čine posljedica je njihove neusklađenosti sa zvučnim i drugim intonacijama svijeta. Bruno Schulz je, opisujući oca, zaronio u arhetipski svijet – a svaki korak među arhetipovima već je na izvjestan način literatura.

 

Thomas Wolfe u literaturu na velika vrata vraća starozavjetne figure: njegov je otac na čelu plejade likova kakvi su danas izumrli čak i u nas, na Balkanu, kutka svijeta koji nije imun na čuda.

 

Jergovićev pristup poetičko opravdanje ima u konceptu – koji na jednome mjestu “Roda” jasno ističe – pričanja priča kao iz “Tisuću i jedne noći”, nešto slično kao u Rushdiea ili nešto starijeg Márqueza, koji je, opet, podosta svojih spisateljskih alata dugovao Faulkneru. Višestruka račvanja, digresije, raznorodni izvori i metode, gdje je jednako inspirativno novinsko žutilo kao i vrhunski literarni izvori i filozofski doživljaj svijeta koji svoje utemeljenje nema u klasičnoj filozofskoj misli nego u djelima pisaca sklonima difamiranju historije kao velike klaonice ideja i ljudi.

Imamo posla s memorijom Metuzalema kombiniranom s energijom pisca u naponu snage, koje ponekad i zamijene mjesta, pa se pripovijedač pohvali kako ima stotinu godina. Nema, bijesan je on kao ulični razbijač, uvijek spreman zadati udarac, ali ih ima njegova priča, ima točka u vremenu s koje se hvata zalet. A zalet je povijest, zalet su, kako sam kaže, male historije, dobra štiva kojima se može vjerovati jer su zapisana, kako je rečeno, pouzdanom rukom na osnovu svjedočanstava ljudi kojima se može vjerovati

 

Najpoznatiji je primjer Faulkner i njegov odnos spram Shakespearea, iz kojega je crpio potvrde za svoj nihilistički svjetonazor: sve što ljudi rade kod njega je, kao i kod Márqueza, besmisleno, i svjedoči samo o beskonačnosti ljudske taštine. Jergović je tako u “Rodu” nešto kao onaj stari pripovijedač koji vam priče priča pored logorske vatre – to je baza unutarnjeg ambijenta iz kojeg se događaju događaji u “Rodu”, a njih je podosta i smješteni su u okviru stotinjak godina propadanja jedne velike obitelji na potezu od Rumunjske, Beča, Dubrovnika, Sarajeva pa sve do metropolitanskog Zagreba.

 

Znači imamo posla s memorijom Metuzalema kombiniranom s energijom pisca u naponu snage, koje ponekad i zamijene mjesta, pa se pripovijedač pohvali kako ima stotinu godina. Nema, bijesan je on kao ulični razbijač, uvijek spreman zadati udarac, ali ih ima njegova priča, ima točka u vremenu s koje se hvata zalet. A zalet je povijest, zalet su, kako sam kaže, male historije, dobra štiva kojima se može vjerovati jer su zapisana, kako je rečeno, pouzdanom rukom na osnovu svjedočanstava ljudi kojima se može vjerovati.

 

“Rod” je sastavljen iz sedam dijelova: Tamo gdje žive ljudi; Stubleri, jedan porodični roman; Rudari, kovači, pijanci i njihove žene; Mama Ionesco; Inventarna knjiga; Kalendar svakodnevnih događaja i Povijest, fotografije.

 

“Rod” počinje već poznatom pričom o djedu konstruktoru reda vožnje ovaj puta situiranom u vremenske i životne okolonosti prve polovine 20. stoljeća, problemima koje je ova obitelj imala poradi svojih uvjerenja i držanja: nadareni ujak koji gine u njemačkoj uniformi, otata Karlo, Nijemac koji se odupire pokušajima ustaša da odvode njegove srpske susjede, dakle jedan inventar, jedan rasuti obiteljski namještaj kojega je po mjestu proizvodnje bilo gotovo nemoguće uklopiti u Sarajevo, unatoč njegovoj multinacionalnosti, i gdje se nije bilo slijepo ni gluho za takozvani zov krvi.

“Mama Ionesco” jedan je od vrhunaca Jergovićeva opusa, i ovdje u “Rodu” izvrsno djeluje u paru sa “Sarajevskim psima”. Radi se o dva oveća dijela “Roda” (“Sarajevski psi” su dio “Kalendara svakodnevnih događaja”) gdje se pisac sreće s demonima prošlosti i sadašnjosti. Beskompromisno pisanje o odrastanju s depresivnom majkom ukomponirano je u kontekst u kojemu piščeva pojava po kulturnoj sceni izaziva uglavnom depresiju i nezadovoljstvo

 

No nešto od toga već smo vidjeli u Jergovićevoj knjizi “Mama Leone”, tako da ovi momenti nisu novost piščeva svijeta, nego možda prije povod za uokvirivanje obiteljske zajedničke fotografije. Dio “Rudari, kovači, pijanci i njihove žene” pisan je drugačijim stilom od uobičajena Jergovićeva naglašena oslanjanja na digresiju i emocionalnost, i to prije zvuči kao dječijom rukom risani pejzaži po sjećanju, nego ona tipična ekstenzivna uronjenost u detalj s pomacima prema osjećajnim registrima.

 

“Mama Ionesco” jedan je od vrhunaca Jergovićeva opusa, i ovdje u “Rodu” izvrsno djeluje u paru sa “Sarajevskim psima”. Radi se o dva oveća dijela “Roda” (“Sarajevski psi” su dio “Kalendara svakodnevnih događaja”) gdje se pisac sreće s demonima prošlosti i sadašnjosti. Beskompromisno pisanje o odrastanju s depresivnom majkom ukomponirano je u kontekst u kojemu piščeva pojava po kulturnoj sceni izaziva uglavnom depresiju i nezadovoljstvo.

 

Jergović se s ovim temama sreće nasred mosta, uopće se ne uklanjajući tuđim i svojim destruktivnim mislima i motivima. Majka je opisana kranje oštro, a blaže nije prošao ni sam pisac, koji je ovu katanu ili skalpel okretao i lijevo i desno, počesto ironizirajući vlastitu životnu situaciju, imaginizirajući čak i svoju smrt, koja, ipak, izazove komešanje.

 

Pisac priča priču o okolnostima vlastita umiranja tijekom boravka u Sarajevu. Umire presavijen na prozoru, tako da mrtvozornici imaju ozbiljnih problema smjestiti ga na nosila, a iz hrvatskog konzulata vrlo brzo stiže obavijest kako nisu zadovoljni sarajevskom obdukcijom i kako iz ovih stopa šalju svoje stručnjake. I onda stižu dvije perece, dvije čudne karikature iz Zagreba kakve pod imenom stručnjaka možemo na svakodnevnoj bazi vidjeti u novinama i na televiziji. Jergović ovdje staje, podvukavši kako ima treniranu imaginaciju i kako bi mogao nastaviti pisati o ovom fikcionalnom događaju, ali da neće.

Još od polovice devedesetih kada je svoju zbirku priča naslovio sa “Sarajevski Marlboro”, sa svim pozitivnim i negativnim konotacijama takvih odluka. S druge strane “Rod” kao da se više ni ne obraća domaćim književnim motriteljima nego ozbiljno računa na strano tržište – njegova literatura nema samo lokalni kolorit nego se ovdje radi i o svjetskoj produkciji

 

“Rod” je vrlo osobna vrsta književnosti, ona je popis rodnih mjesta piščeve imaginacije kao i svega što je mrzio, a čemu se danas čudi. Osim stvarnih likova koje je nadopunjavao fikcionalnim procjenama tijeka događaja, kao npr. pogibiju ujaka Mladena, ovdje se pojavljuju i neki akteri književne i kulturne scene prema kojima pisac osjeća antipatiju. Iako će se ovi dijelovi literarnog teksta mnogima, s manje ili više prava, učiniti grubima, s možda dobro postavljenim pitanjem je li novinskom događaju (kao ipak nečemu prolaznom) mjesto u literarnom tekstu, radi se o piščevu osjećaju za senzacionalizam: marketinški nijedan domaći pisac nije tako dobro orijentiran kao Jergović, on jednostavno ima sad već prirodni osjećaj za izazivanje konfuzije čiji je cilj brkanje protivničke percepcije.

 

Još od polovice devedesetih kada je svoju zbirku priča naslovio sa “Sarajevski Marlboro”, sa svim pozitivnim i negativnim konotacijama takvih odluka. S druge strane “Rod” kao da se više ni ne obraća domaćim književnim motriteljima nego ozbiljno računa na strano tržište – njegova literatura nema samo lokalni kolorit nego se ovdje radi i o svjetskoj produkciji.

 

On je, čini se, domaću scenu u svojoj glavi prelomio i sada ide dalje, prema nekom toplijem mjestu. Ovakve napomene kada je “Rod” u pitanju nisu nevažne jer se radi o naglašeno osobnoj knjizi, knjizi koja se obraća osobnosti, koja je protiv uniformnosti, čak i kada su u pitanju plemeniti osjećaji.

“Rod” je autobiografski roman u kojemu se na jedan drevni način rekla pokoja o vojničkim i punkerskim čizmama koje su protutnjale Balkanom, knjiga čije su brojne rečenice prije ukomponirane nego napisane i koja će jednoga dana biti lijep podsjetnik na dane kada smo bili mladi

 

Lako je reći kako je svaka velika literatura i osobna, problem je u pisanju velike literature. Individualni stav otate Karla jednako kao i individualni piščev stav određuju vrijednost i poziciju figura na šahovskome polju. Posebna je priča Jergovićev jezik, koji je ovdje pročišćeniji nego u radovima što ih je potpisivao zadnjih desetak godina, možda zapravo još od romana “Gloria in Excelsis”. Urednička ruka ili piščeva sigurnost, nevažno je, no “Rod” se, unatoč opsegu, doimlje kao pažljivije slagana struktura. Sve je ovdje kao u jedne od opisanih tetaka, izgovarano poprilično sigurno, kao da je stiglo poštom, a ne kao da je smišljeno na licu mjesta.

 

Jergovićev narator orijentiran je prema knjigama, za istaknuti je recimo Nadaseve “Paralelne pripovijesti” ili historiografskog Dedijera i njegovo “Sarajevo 1914″. “Rod” se kreće sličnim meridijanima kao spomenute knjige, golom povijesnom kontekstu dodaje imaginiranje na poznate teme i osobe, tako da se knjigom šeću Ivo Andrić i Silvije Strahimir Kranjčević, svaki s primjetnom dozom dobrodošlog humora kakav omekšava monolitnost povijesnih veličina. Za nešto smo i sami krivi: dvije spomen ploče na Kranjčevićevoj kući samo su nasumično odabran uzorak do koje mjere svakodnevne političke potrebe od ljudi mogu praviti političke mediokritete.

 

A “Rod” je autobiografski roman u kojemu se na jedan drevni način rekla pokoja o vojničkim i punkerskim čizmama koje su protutnjale Balkanom, knjiga čije su brojne rečenice prije ukomponirane nego napisane i koja će jednoga dana biti lijep podsjetnik na dane kada smo bili mladi. Doduše, ne svi.

 

(Objavljeno u emisiji Bibliovizor Trećeg programa Hrvatskog radija).