autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Jesmo li postali besramni? Osobne crtice i zapisi o sramu

Autor: Entoni Šeperić / 08.12.2021.

Entoni Šeperić

Entoni Šeperić

Suvremeni stil života nabacuje čovjeku veoma različite životne scenarije, ali sram i posramljenost svakako nisu među poželjnijima. Naime, rijetko što je među nama današnjima dospjelo na tako zao glas kao što je to sposobnost i osjećaj za sram.

Oćutjeti sram, ne predbacivati ga sebi i poštivati ga kod drugih – još do jučer je to smatrano osobitom ljudskom vrlinom, ali danas se doživljava još samo kao poteškoća i smetnja, štoviše i kao zaostatak neprosvijećene, odviše katekizamske i popovske etike, koja suvremenom čovjeku (i ne bez razloga!) tako neodgodivo zaudara na crkveni tamjan i suspektno ćudoređe, a vjerojatno i na izostanak svakoga smisla za osjećaj i dostojanstvo ljudske autonomije.

Suvremeni čovjek sasvim sigurno više ne povezuje osjećaj vlastitoga postignuća s osjećajima srama i iskustvom posramljenosti; u sramu, naime, nema za čovjeka više ništa zaslužnog i velikog, već vrijedi upravo suprotno: čovjek je velik i zaslužan samo u mjeri u kojoj uspijeva oduprijeti se osjećajima srama, iskustvu posramljenosti, stigmatizacije i isključenosti.

To još nikako ne znači da su ljudi zbog toga postali ”besramnima”, odnosno da su bez ikakva osjetila i mjere za sram, već su postali daleko svjesnijima nedopustivih, po čovjeka nedostojnih i ponižavajućih odnosa u koje ih se nastoji postaviti i u kojima ih se želi zadržati izazivanjem i održavanjem srama i posramljenosti.

Pa ipak, upravo je prostor čovjekove religioznosti, odnosno prostor – reći ću to ovdje bez primjesa bogoslovne udivljenosti – najizvrsnijeg i najintimnijeg očitovanja čovjekove veličine i dostojanstva, pod trajnom opsadom onih kod kojih je želja za manipulacijom i zloporabom srama i posramljenosti već odavno prešla točku bezočnosti.

Ni u čemu nije čovjeku dano osjetiti toliku nasuprotnu tragičnost vlastite veličine i bijede kao u iskustvu srama i posramljenosti

To u kolikoj mjeri je osjećaj srama kod naših suvremenika povezan i kontaminiran upravo predodžbama o religiji kao ropskoj svijesti, odnosno u kolikoj mjeri je podržan iskustvom čovjekove podjarmljenosti nazovireligijom i njezinim opsjenarstvom, možda najslikovitije dočarava informacija, da je čak i veliki Immanuel Kant, kojega s pravom smatramo jednim od ishodišta naših suvremenih senzibiliteta, upravo u spoznaji da je oćutio sram kada je bio zatečen u molitvi vidio glavni argument ”protiv” molitve uopće.

Manipulacije i zloporabe srama u području ljudske religioznosti – poznato nam je to iz opće naobrazbe – kao da su uvijek bile skrojene eda bi čovjeka utjerale u ćorsokak vlastite nedostatnosti i nedospjelosti, pa čak i do osjećaja potpune promašenosti i izgubljenosti.

Počevši od razumijevanja čovjekova grešnoga pada i izvornoga grijeha, preko različitih teorija opravdanja kao nadoknade za taj grijeh, pa sve do krajnje problematičnih stavova u području ljudske spolnosti i seksualnosti, čini se kao da je ama baš sve u religiji i s njom na tako odsudan način određeno upravo perspektivom srama, pa očekivati od religije i njezinih službenika pomoć pri izbavljenju od srama i posramljenosti najčešće nalikuje očekivanju da će kurje oko – ”progledati”.

No ako je takav pokušaj nadziranja i uvjetovanja čovjeka sramom i posramljenošću – s pravom će ovdje dometnuti kritičari religije i na religiju nakalemljenih oblika kulturoloških prinudnosti – nesumnjivo jedna od najpogubnijih i najrasprostranjenijih strategija za porobljavanje ljudske svijesti i savjesti, ne bismo li se onda tome trebali bez ustezanja i odlučno oprijeti i suprotstaviti?

Ako je i utoliko što je slobodna volja upravo sposobnost racionalnog bića da ”samostalno” predočuje moralni zakon i da autonomno djeluje prema njemu, čemu onda takvo protežiranje srama i posramljenosti, čemu insistiranje na dostojanstvu ljudske autonomije, ako ćemo je potom ismijavati pozivanjem na dostojanstvo srama?

Jer ako sram doista unižava čovjekovu samosvojnost i samodostatnost, je li on za nas još uopće upotrebljiv? No ako već nije upotrebljiv, znači li to i da je – ”suvišan”? Štoviše, može li se iz srama i posramljenosti izvući još išta pozitivno i za čovjeka smisleno?

Imajući u vidu nesumnjivo veliki kulturološki značaj srama, kao i njegove mnogobrojne i veoma očite manipulacije i zloporabe, nikako ne iznenađuje sve veći broj znanstvenika i istraživača koji se nakon početnoga zanemarivanja danas iznova okreću istraživanju fenomena srama i njegova mjesta u veoma širokom rasponu mentalnih i javnozdravstvenih problema, od krize samopoštovanja, depresije, ovisnosti i poremećaja u ishrani, do različitih oblika psihičkog i tjelesnog zlostavljanja, samoubojstava, slučajeva obiteljskog nasilja, femicida, seksualnog uznemiravanja, ali i mnogih drugih pojava koje se drže izravno ili posredno povezanima s tzv. ”kulturom srama”.

Iz svega toga je postalo vidljivije da sram nije tek ”najznačajnija emocija svakodnevnosti” (Thomas J. Scheff), već je to zasigurno i jedan od najznačajnijih uzroka emocionalnog stresa, ali i različitih devijacija na osobnom i društvenom planu.

U društvenim i humanističkim znanostima danas nesumnjivo postoje veoma različiti pristupi i perspektive u proučavanju i istraživanju srama, počevši od onih psihoanalitičkih, bio-psihosocijalnih, socioloških i kombiniranih. Sram je također naširoko tematiziran i u kulturnoj antropologiji, umjetnosti, filmu i književnosti, filozofiji, te na poseban način i u kršćanskoj teologiji.

No budući da nisam stručnjak niti u jednom od navedenih područja – izuzev nešto šireg, ali još uvijek nedostatnog poznavanja filozofije i kršćanske teologije – ja ću ovdje o sramu progovoriti isključivo na temelju vlastitoga iskustva, odnosno na temelju onoga što sam iz vlastite posramljenosti doživio i naučio.

Manipulacije i zloporabe srama u području ljudske religioznosti – poznato nam je to iz opće naobrazbe – kao da su uvijek bile skrojene eda bi čovjeka utjerale u ćorsokak vlastite nedostatnosti i nedospjelosti, pa čak i do osjećaja potpune promašenosti i izgubljenosti

To svakako ne jamči poziciju nezabludivosti i autoritet, ali sposobnost i želja da se o vlastitom sramu govori neuvijeno i bez zadrške – o čemu će još biti riječi naknadno – zasigurno je jedna od najvažnijih strategija za jačanje otpornosti i uspješno nošenje sa sramom i posramljenošću.

Između ostaloga, otvoreni govor o vlastitom sramu može nas k tome poučiti ne samo uvažavanju i prihvaćanju vrlo važne spoznaje o posebnom dostojanstvu i snazi ljudske ranjivosti, već nas ujedno pripravlja i čini prijemčivima za činjenicu, da problemi zbog kojih se često osjećamo usamljenima, pa čak u potpunosti izoliranima i odbačenima, nikako nisu samo naši vlastiti, već da se i drugi ljudi s njima nose i suočavaju s manje-više istovjetnim uspjesima i neuspjesima, odnosno da u pogledu srama i iskustva posramljenosti doista imamo posla s problemom koji je ”univerzalan”, a ne samo naš vlastiti.

Možda će zvučati posve kontradiktorno, ali jedna od mojih najvlastitijih spoznaja povezanih uz iskustvo srama i posramljenosti jest i ta, da čovjek rijetko gdje može biti toliko ”sebičan”, kao što je to u vlastitom osjećaju srama i posramljenosti. Ni u čemu, naime, nije čovjeku dano osjetiti toliku nasuprotnu tragičnost vlastite veličine i bijede kao u iskustvu srama i posramljenosti.

Đavolska zavodljivost, podlost i ireverzibilnost negativnih procesa u koju nas vlastita posramljenost izručuje i gura očituje se u inače teško shvatljivoj, ali ipak prisutnoj svijesti, da smo čak i u najopskurnijim vidovima naših osobnosti tako neodgodivo posebni i svoji, pa makar bili i za sebe i druge tako beznadno izgubljeni.

Nimalo stoga ne iznenađuje, iako nije riječ ni o kakvoj zakonitosti ili pravilnosti, da posramljena osoba lako sklizne u samodopadnost, pa čak da potajice slavi i poetizira vlastiti sram, ako ni zbog čega drugog, a onda upravo zbog povratnog osjećaja vlastite posebnosti i veličine kao kontrapunkta onom slabom i vlastitim stidom prizemljenom sebstvu, zbog kojega druge uvijek promatra i doživljava samo kao nepravedne zlostavljače, a sebe još samo i isključivo kao žrtvu.

Posramljeni egocentrik u najmanju je ruku pitijska i moralno dvoznačna osobnost, jer sram ne samo da korodira i unižava osjećaj vlastitoga samopoštovanja, već jednako tako podriva i naše pouzdanje u dobrohotnost i iskrenost drugih, bez čije pomoći i suradnje zacijelo nikada ne možemo napustiti pakleni krug autoreferencijalnosti, kojemu nas vlastiti osjećaj srama neprestano izručuje i vraća.

Ali prije no što u narednim tekstovima pred vama u potpunosti ogolim vlastiti sram i učinim se bestidnim, dopustite mi još ovaj mali ekskurs o ljudskoj autonomiji, koji na posebno slikovit način progovara ne samo o potrebi da se pred druge iznosi i razotkriva vlastita ”nečist”, već se ujedno zastupa i teza, da prag ljudske autonomije i dostojanstva ne započinje nikakvim rajskim stanjem, već upravo razaznavanjem trenutka u kojem vlastitu nečist valja otpustiti, odnosno kada je treba za sebe zadržati.

”Sve ima svoje doba, i svaki posao svoje vrijeme”, stoji u biblijskoj knjizi Propovjednika, pa tako – između ostaloga – postoji i ”vrijeme zadržavanja i vrijeme odbacivanja” (3, 1. 6b).

Naime, još i prije nego što postanemo sposobni razgovijetno govoriti, čovjekov osjećaj autonomije u najranijem djetinjstvu povezan je upravo s umijećem zadržavanja i otpuštanja tjelesne nečisti. Zapravo, prvi čovjekov susret sa samostalnošću i autonomijom na posve je izniman način povezan i obilježen vlastitom nečisti.

Suvremeni stil života nabacuje čovjeku veoma različite životne scenarije, ali sram i posramljenost svakako nisu među poželjnijima. Naime, rijetko što je među nama današnjima dospjelo na tako zao glas kao što je to sposobnost i osjećaj za sram

I kao što djetetovi mišići napreduju i razvijaju se do točke u kojoj vlastiti tjelesni otpad može izbaciti ili zadržati prema volji, dijete upravo eksperimentira i s dvama veoma važnim društvenim modalitetima i umijećima – mogućnošću zadržavanja i otpuštanja.

Djetetovi roditelji, kao što će mi to i samome postati jasno na temelju iskustva s vlastitom djecom, moraju biti i dovoljno odlučni i dovoljno popustljivi, kako bi dijete moglo postupno naučiti i svladati umijeće kontrole crijeva i mokraćnog mjehura, odnosno kako bi iz pelena prokrčilo put do svoje pune autonomije i samostalnosti, stječući pritom umijeće samokontrole bez gubitka samopoštovanja.

Ako put do iskonske veličine nepobitno prolazi kroz vlastitu nečist, neka onda i meni zajedno sa svetim Pavlom bude dopušteno sve smatrati ”sranjem i govnima (σκύβαλα) poradi Krista” (usp. Fil 3, 8).

Ako se, naime, ni Pavao nije ustručavao o sramu govoriti otvoreno i bez uvijanja, odnosno ako je i on o svojem privatnom životu govorio s pripadajućom mjerom gađenja i odvratnosti, u kojoj se osjećaj vlastite bezvrijednosti i promašenosti miješao sa sposobnošću da šokira, zašto bi to meni bilo jednostavnije i lakše?

Sram nije trivijalno, već potencijalno razarajuće i osobito bolno iskustvo. Proces loše internalizacije srama i posramljenosti može imati dalekosežne i vrlo negativne posljedice po čovjeka, jer povratno utječe na oblikovanje krajnje nepovoljnih predodžbi o vlastitom biću, vlastitoj manjkavosti i nedostatnosti, što može nepovratno razoriti osjećaj osobnog integriteta, narušiti moralno zdravlje i vedrinu duha.

U tekstovima koji slijede, pokušat ću – izvan namjere da se ikome svidim ili da kod ikoga izazivam suosjećanje – progovoriti o iskustvu srama iz posve osobnog rakursa, riskirajući pritom izvjesnost da vlastitom otvorenošću i izravnošću povrijedim i pokoji suvremeni senzibilitet.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

  • Savezništvo teologa u papru
  • Braćo i sestre Bosanci: Srdite se, ali ne griješite!
  • Noć gučogorskog Božića u kojoj se za mene rodio Isus
  • Opet ćemo zajedno gledati sunce
  • Sram kao tajna razdvojenog čovjeka
  • Blokada crne singerice i ustaški feder u madracu
  • Svjedočimo fanatizam istinoljubivosti
  • Isuse iz Nazareta, jesi li za ili protiv COVID potvrda?
  • Krist na dopunskoj nastavi kod kršćanskih fundamentalista
  • Priča o prijateljici i sportskom uzoru: trči, a ne mora

» Svi tekstovi ovog autora

Share this:

  • LinkedIn
  • Facebook
  • Twitter
  • Print

Filed Under: INTER(N)ALIA Tagged With: Entoni Šeperić, Immanuel Kant, Inter(n)alia, sram

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT