Entoni Šeperić
Suvremeni stil života nabacuje čovjeku veoma različite životne scenarije, ali sram i posramljenost svakako nisu među poželjnijima. Naime, rijetko što je među nama današnjima dospjelo na tako zao glas kao što je to sposobnost i osjećaj za sram.
Oćutjeti sram, ne predbacivati ga sebi i poštivati ga kod drugih – još do jučer je to smatrano osobitom ljudskom vrlinom, ali danas se doživljava još samo kao poteškoća i smetnja, štoviše i kao zaostatak neprosvijećene, odviše katekizamske i popovske etike, koja suvremenom čovjeku (i ne bez razloga!) tako neodgodivo zaudara na crkveni tamjan i suspektno ćudoređe, a vjerojatno i na izostanak svakoga smisla za osjećaj i dostojanstvo ljudske autonomije.
Suvremeni čovjek sasvim sigurno više ne povezuje osjećaj vlastitoga postignuća s osjećajima srama i iskustvom posramljenosti; u sramu, naime, nema za čovjeka više ništa zaslužnog i velikog, već vrijedi upravo suprotno: čovjek je velik i zaslužan samo u mjeri u kojoj uspijeva oduprijeti se osjećajima srama, iskustvu posramljenosti, stigmatizacije i isključenosti.
To još nikako ne znači da su ljudi zbog toga postali ”besramnima”, odnosno da su bez ikakva osjetila i mjere za sram, već su postali daleko svjesnijima nedopustivih, po čovjeka nedostojnih i ponižavajućih odnosa u koje ih se nastoji postaviti i u kojima ih se želi zadržati izazivanjem i održavanjem srama i posramljenosti.
Pa ipak, upravo je prostor čovjekove religioznosti, odnosno prostor – reći ću to ovdje bez primjesa bogoslovne udivljenosti – najizvrsnijeg i najintimnijeg očitovanja čovjekove veličine i dostojanstva, pod trajnom opsadom onih kod kojih je želja za manipulacijom i zloporabom srama i posramljenosti već odavno prešla točku bezočnosti.
Ni u čemu nije čovjeku dano osjetiti toliku nasuprotnu tragičnost vlastite veličine i bijede kao u iskustvu srama i posramljenosti
To u kolikoj mjeri je osjećaj srama kod naših suvremenika povezan i kontaminiran upravo predodžbama o religiji kao ropskoj svijesti, odnosno u kolikoj mjeri je podržan iskustvom čovjekove podjarmljenosti nazovireligijom i njezinim opsjenarstvom, možda najslikovitije dočarava informacija, da je čak i veliki Immanuel Kant, kojega s pravom smatramo jednim od ishodišta naših suvremenih senzibiliteta, upravo u spoznaji da je oćutio sram kada je bio zatečen u molitvi vidio glavni argument ”protiv” molitve uopće.
Manipulacije i zloporabe srama u području ljudske religioznosti – poznato nam je to iz opće naobrazbe – kao da su uvijek bile skrojene eda bi čovjeka utjerale u ćorsokak vlastite nedostatnosti i nedospjelosti, pa čak i do osjećaja potpune promašenosti i izgubljenosti.
Počevši od razumijevanja čovjekova grešnoga pada i izvornoga grijeha, preko različitih teorija opravdanja kao nadoknade za taj grijeh, pa sve do krajnje problematičnih stavova u području ljudske spolnosti i seksualnosti, čini se kao da je ama baš sve u religiji i s njom na tako odsudan način određeno upravo perspektivom srama, pa očekivati od religije i njezinih službenika pomoć pri izbavljenju od srama i posramljenosti najčešće nalikuje očekivanju da će kurje oko – ”progledati”.
No ako je takav pokušaj nadziranja i uvjetovanja čovjeka sramom i posramljenošću – s pravom će ovdje dometnuti kritičari religije i na religiju nakalemljenih oblika kulturoloških prinudnosti – nesumnjivo jedna od najpogubnijih i najrasprostranjenijih strategija za porobljavanje ljudske svijesti i savjesti, ne bismo li se onda tome trebali bez ustezanja i odlučno oprijeti i suprotstaviti?
Ako je i utoliko što je slobodna volja upravo sposobnost racionalnog bića da ”samostalno” predočuje moralni zakon i da autonomno djeluje prema njemu, čemu onda takvo protežiranje srama i posramljenosti, čemu insistiranje na dostojanstvu ljudske autonomije, ako ćemo je potom ismijavati pozivanjem na dostojanstvo srama?
Jer ako sram doista unižava čovjekovu samosvojnost i samodostatnost, je li on za nas još uopće upotrebljiv? No ako već nije upotrebljiv, znači li to i da je – ”suvišan”? Štoviše, može li se iz srama i posramljenosti izvući još išta pozitivno i za čovjeka smisleno?
Imajući u vidu nesumnjivo veliki kulturološki značaj srama, kao i njegove mnogobrojne i veoma očite manipulacije i zloporabe, nikako ne iznenađuje sve veći broj znanstvenika i istraživača koji se nakon početnoga zanemarivanja danas iznova okreću istraživanju fenomena srama i njegova mjesta u veoma širokom rasponu mentalnih i javnozdravstvenih problema, od krize samopoštovanja, depresije, ovisnosti i poremećaja u ishrani, do različitih oblika psihičkog i tjelesnog zlostavljanja, samoubojstava, slučajeva obiteljskog nasilja, femicida, seksualnog uznemiravanja, ali i mnogih drugih pojava koje se drže izravno ili posredno povezanima s tzv. ”kulturom srama”.
Iz svega toga je postalo vidljivije da sram nije tek ”najznačajnija emocija svakodnevnosti” (Thomas J. Scheff), već je to zasigurno i jedan od najznačajnijih uzroka emocionalnog stresa, ali i različitih devijacija na osobnom i društvenom planu.
U društvenim i humanističkim znanostima danas nesumnjivo postoje veoma različiti pristupi i perspektive u proučavanju i istraživanju srama, počevši od onih psihoanalitičkih, bio-psihosocijalnih, socioloških i kombiniranih. Sram je također naširoko tematiziran i u kulturnoj antropologiji, umjetnosti, filmu i književnosti, filozofiji, te na poseban način i u kršćanskoj teologiji.
No budući da nisam stručnjak niti u jednom od navedenih područja – izuzev nešto šireg, ali još uvijek nedostatnog poznavanja filozofije i kršćanske teologije – ja ću ovdje o sramu progovoriti isključivo na temelju vlastitoga iskustva, odnosno na temelju onoga što sam iz vlastite posramljenosti doživio i naučio.
Manipulacije i zloporabe srama u području ljudske religioznosti – poznato nam je to iz opće naobrazbe – kao da su uvijek bile skrojene eda bi čovjeka utjerale u ćorsokak vlastite nedostatnosti i nedospjelosti, pa čak i do osjećaja potpune promašenosti i izgubljenosti
To svakako ne jamči poziciju nezabludivosti i autoritet, ali sposobnost i želja da se o vlastitom sramu govori neuvijeno i bez zadrške – o čemu će još biti riječi naknadno – zasigurno je jedna od najvažnijih strategija za jačanje otpornosti i uspješno nošenje sa sramom i posramljenošću.
Između ostaloga, otvoreni govor o vlastitom sramu može nas k tome poučiti ne samo uvažavanju i prihvaćanju vrlo važne spoznaje o posebnom dostojanstvu i snazi ljudske ranjivosti, već nas ujedno pripravlja i čini prijemčivima za činjenicu, da problemi zbog kojih se često osjećamo usamljenima, pa čak u potpunosti izoliranima i odbačenima, nikako nisu samo naši vlastiti, već da se i drugi ljudi s njima nose i suočavaju s manje-više istovjetnim uspjesima i neuspjesima, odnosno da u pogledu srama i iskustva posramljenosti doista imamo posla s problemom koji je ”univerzalan”, a ne samo naš vlastiti.
Možda će zvučati posve kontradiktorno, ali jedna od mojih najvlastitijih spoznaja povezanih uz iskustvo srama i posramljenosti jest i ta, da čovjek rijetko gdje može biti toliko ”sebičan”, kao što je to u vlastitom osjećaju srama i posramljenosti. Ni u čemu, naime, nije čovjeku dano osjetiti toliku nasuprotnu tragičnost vlastite veličine i bijede kao u iskustvu srama i posramljenosti.
Đavolska zavodljivost, podlost i ireverzibilnost negativnih procesa u koju nas vlastita posramljenost izručuje i gura očituje se u inače teško shvatljivoj, ali ipak prisutnoj svijesti, da smo čak i u najopskurnijim vidovima naših osobnosti tako neodgodivo posebni i svoji, pa makar bili i za sebe i druge tako beznadno izgubljeni.
Nimalo stoga ne iznenađuje, iako nije riječ ni o kakvoj zakonitosti ili pravilnosti, da posramljena osoba lako sklizne u samodopadnost, pa čak da potajice slavi i poetizira vlastiti sram, ako ni zbog čega drugog, a onda upravo zbog povratnog osjećaja vlastite posebnosti i veličine kao kontrapunkta onom slabom i vlastitim stidom prizemljenom sebstvu, zbog kojega druge uvijek promatra i doživljava samo kao nepravedne zlostavljače, a sebe još samo i isključivo kao žrtvu.
Posramljeni egocentrik u najmanju je ruku pitijska i moralno dvoznačna osobnost, jer sram ne samo da korodira i unižava osjećaj vlastitoga samopoštovanja, već jednako tako podriva i naše pouzdanje u dobrohotnost i iskrenost drugih, bez čije pomoći i suradnje zacijelo nikada ne možemo napustiti pakleni krug autoreferencijalnosti, kojemu nas vlastiti osjećaj srama neprestano izručuje i vraća.
Ali prije no što u narednim tekstovima pred vama u potpunosti ogolim vlastiti sram i učinim se bestidnim, dopustite mi još ovaj mali ekskurs o ljudskoj autonomiji, koji na posebno slikovit način progovara ne samo o potrebi da se pred druge iznosi i razotkriva vlastita ”nečist”, već se ujedno zastupa i teza, da prag ljudske autonomije i dostojanstva ne započinje nikakvim rajskim stanjem, već upravo razaznavanjem trenutka u kojem vlastitu nečist valja otpustiti, odnosno kada je treba za sebe zadržati.
”Sve ima svoje doba, i svaki posao svoje vrijeme”, stoji u biblijskoj knjizi Propovjednika, pa tako – između ostaloga – postoji i ”vrijeme zadržavanja i vrijeme odbacivanja” (3, 1. 6b).
Naime, još i prije nego što postanemo sposobni razgovijetno govoriti, čovjekov osjećaj autonomije u najranijem djetinjstvu povezan je upravo s umijećem zadržavanja i otpuštanja tjelesne nečisti. Zapravo, prvi čovjekov susret sa samostalnošću i autonomijom na posve je izniman način povezan i obilježen vlastitom nečisti.
Suvremeni stil života nabacuje čovjeku veoma različite životne scenarije, ali sram i posramljenost svakako nisu među poželjnijima. Naime, rijetko što je među nama današnjima dospjelo na tako zao glas kao što je to sposobnost i osjećaj za sram
I kao što djetetovi mišići napreduju i razvijaju se do točke u kojoj vlastiti tjelesni otpad može izbaciti ili zadržati prema volji, dijete upravo eksperimentira i s dvama veoma važnim društvenim modalitetima i umijećima – mogućnošću zadržavanja i otpuštanja.
Djetetovi roditelji, kao što će mi to i samome postati jasno na temelju iskustva s vlastitom djecom, moraju biti i dovoljno odlučni i dovoljno popustljivi, kako bi dijete moglo postupno naučiti i svladati umijeće kontrole crijeva i mokraćnog mjehura, odnosno kako bi iz pelena prokrčilo put do svoje pune autonomije i samostalnosti, stječući pritom umijeće samokontrole bez gubitka samopoštovanja.
Ako put do iskonske veličine nepobitno prolazi kroz vlastitu nečist, neka onda i meni zajedno sa svetim Pavlom bude dopušteno sve smatrati ”sranjem i govnima (σκύβαλα) poradi Krista” (usp. Fil 3, 8).
Ako se, naime, ni Pavao nije ustručavao o sramu govoriti otvoreno i bez uvijanja, odnosno ako je i on o svojem privatnom životu govorio s pripadajućom mjerom gađenja i odvratnosti, u kojoj se osjećaj vlastite bezvrijednosti i promašenosti miješao sa sposobnošću da šokira, zašto bi to meni bilo jednostavnije i lakše?
Sram nije trivijalno, već potencijalno razarajuće i osobito bolno iskustvo. Proces loše internalizacije srama i posramljenosti može imati dalekosežne i vrlo negativne posljedice po čovjeka, jer povratno utječe na oblikovanje krajnje nepovoljnih predodžbi o vlastitom biću, vlastitoj manjkavosti i nedostatnosti, što može nepovratno razoriti osjećaj osobnog integriteta, narušiti moralno zdravlje i vedrinu duha.
U tekstovima koji slijede, pokušat ću – izvan namjere da se ikome svidim ili da kod ikoga izazivam suosjećanje – progovoriti o iskustvu srama iz posve osobnog rakursa, riskirajući pritom izvjesnost da vlastitom otvorenošću i izravnošću povrijedim i pokoji suvremeni senzibilitet.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Savezništvo teologa u papru
- Braćo i sestre Bosanci: Srdite se, ali ne griješite!
- Noć gučogorskog Božića u kojoj se za mene rodio Isus
- Opet ćemo zajedno gledati sunce
- Sram kao tajna razdvojenog čovjeka
- Blokada crne singerice i ustaški feder u madracu
- Svjedočimo fanatizam istinoljubivosti
- Isuse iz Nazareta, jesi li za ili protiv COVID potvrda?
- Krist na dopunskoj nastavi kod kršćanskih fundamentalista
- Priča o prijateljici i sportskom uzoru: trči, a ne mora
