Kontroverzni sporazum koji su u rujnu u Pekingu potpisale Sveta Stolica i Narodna Republika Kina nije doveo do najavljivanog pomirenja, nego do još dubljih razdora i nepovjerenja unutar zajednice katoličkih vjernika u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta.
Oko 12 milijuna kineskih katolika je već desetljećima podijeljeno na pripadnike ”podzemne” Crkve koju vlasti ne priznaju jer njezine biskupe imenuje Vatikan i na one koji su članovi ”državne” Crkve, to jest Katoličkog patriotskog udruženja koje je pod nadzorom države i čije biskupe postavlja vlast.
Slična podjela na priznate (privilegirane) i nepriznate (progonjene) postoji i među protestantskim kršćanima u Kini, koji su višestruko brojniji i rastu brže od katolika.
Kada je proslavljeni novinar i povjesničar David Aikman prije petnaestak godina objavio svoj bestseller ”Jesus in Bejing” (”Isus u Pekingu”), o fenomenu kristijanizacije Kine se počelo ozbiljno raspravljati na najvišim političkim i religijskim forumima koji se bave budućnošću svijeta.
Sam proces, u kojem vlada predlaže biskupe, a Vatikan ih odobrava, je zapravo velik udarac na autonomiju Crkve, te stoga kritičari unutar Crkve upozoravaju da se radi samo o kozmetičkim promjenama zbog kojih se previše žrtvuje, a ponajviše kredibilitet Crkve
Aikmanova istraživanja su pokazala da je tada u Kini živjelo oko 12 milijuna katolika i nešto više od 70 milijuna protestantskih kršćana. Najnovije studije govore o otprilike istom broju katolika danas i naglom porastu protestanata, čiji se broj sada kreće između 95 i 115 milijuna vjernika.
Kineski komunisti su dolaskom na vlast pokrenuli antireligioznu kampanju koja je bila rigoroznija od sovjetske. Godine 1949. su svi inozemni misionari bili izbačeni iz zemlje, a domaći vjernici podvrgnuti progonima do istrebljenja.
Početkom ”kulturne revolucije” 1966. godine Maovi su crveni gardisti dobili u zadatak da potpuno unište ostatke kršćanstva i drugih religija. Preostale su crkve zatvorene, Biblija i ostala literatura spaljeni, a svećenici i pastori poslani na prisilni rad i preodgoj u logore iz kojih se mnogi se nisu vratili živi.
Tri godine nakon Maove smrti (1976.) dopušteno je da se otvori prva crkva, a 1981. godine Kina mijenja svoj ustav te službeno dopušta slobodu vjeroispovijesti. Pet godina kasnije u Kini je otvoreno desetak teoloških škola i prva kršćanska tiskara, koja već u prvoj godini tiska milijune Biblija.
Slično kao u Koreji dolazi do duhovnog buđenja, osnivanja velikog broja crkava; neke država priznaje, a još su brojnije ”podzemne” crkve. Službene statistike su u to vrijeme izvještavale o tome da se više od 30 tisuća Kineza svakodnevno obraća na kršćanstvo.
Povremena progonstva nisu uspjela zaustaviti rast kršćanstva, pa su mnogi državni funkcioneri pomirljivo zaključili da kršćanstvo ne može naškoditi Kini. Na jednom od mojih službenih putovanja i posjeta Pekinškom sveučilištu 1996. godine tamošnji je prorektor našoj delegaciji objašnjavao kako ”kristijanizacija i modernizacija Kine idu ruku pod ruku”.
Posljednjih desetak godina progonstva kršćana i drugih religijskih pokreta su opet sve učestalija. Skidani su križevi sa sakralnih objekata i kuća u kojima su održavana bogoslužja. U nekim provincijama je došlo i do rušenja vjerskih objekata i zatvaranja svećenika i propovjednika.
Naročito je snažan pritisak na ”podzemne” crkve kako bi ih se dovelo pod nadzor državnih vlasti i ograničilo njihov rast. Sada doživotni predsjednik Xi Jinping inzistira na ”sinizaciji” svih vjerskih udruga i njihovih obreda i manifestacija, to jest njihovoj ciljanoj prilagodbi kineskom usmjerenju i socijalističkom društvu.
Kontroverzni sporazum koji su u rujnu u Pekingu potpisale Sveta Stolica i Narodna Republika Kina nije doveo do najavljivanog pomirenja, nego do još dubljih razdora i nepovjerenja unutar zajednice katoličkih vjernika u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta
Vatikanu je, s druge strane, stalo da svoje ”podzemne” vjernike zaštiti od daljnjih progona, a one priznate u Patriotskom udruženju od dodatnih kompromisa s totalitarnim sekularnim vlastima. Stoga se već od vremena kada je papa Benedikt 2007. uputio poznato pismo kineskim kršćanima vode pregovori između Svete Stolice i kineskih vlasti o modelu pomirenja i suradnje.
Fokus najnovijih pregovora i potpisanog sporazuma je na regulaciji i priznanju biskupskih ređenja, a konačni mu je cilj ujedinjenje dviju crkvenih realnosti pod Papinim patronatom u dogovoru s kineskim vlastima.
Sporazum su osporavali mnogi kritičari koji strahuju da će ubuduće Komunistička partija birati ideološke poslušnike za biskupe te preko njih vršiti još snažniji nadzor nad svime što se događa unutar Katoličke Crkve.
Sam proces, u kojem vlada predlaže biskupe, a Vatikan ih odobrava, je zapravo velik udarac na autonomiju Crkve, te stoga kritičari unutar Crkve upozoravaju da se radi samo o kozmetičkim promjenama zbog kojih se previše žrtvuje, a ponajviše kredibilitet Crkve.
Papa Franjo je preuzeo punu odgovornost za Sporazum naglasivši da se na njemu brižljivo radilo desetak godina, te stoga nije riječ ni o kakvoj improvizaciji ni opasnom kompromisu, nego na jed(i)nom putu u budućnost boljih odnosa i jamčenih vjerskih sloboda.
Vatikanska diplomacija smatra da je potpisom Sporazuma sa Svetom Stolicom Kina po prvi puta formalno priznala Papu kao poglavara Katoličke Crkve. S druge strane će kontinuirani pritisak na ”podzemne” svećenike da se učlane u Patriotsko udruženje biti podsjetnik da su katolici u Kini još uvijek pod partijskom kontrolom.
Najoštrije kritike čitavog procesa pregovaranja i sporazuma dolaze od kardinala Josepha Zena, umirovljenog nadbiskupa Hong Konga. On upozorava da je sporazum ”veliki korak prema uništenju stvarne Crkve u Kini”.
Kardinal Zen za sporazum najviše okrivljuje kardinala Državnog tajnika Svete Stolice Pietra Parolina. Zen smatra da je Parolin vješt diplomat, ali slab i neduhovan kršćanin, spreman na opasne kompromise s bezbožnicima.
Početkom ”kulturne revolucije” 1966. godine Maovi su crveni gardisti dobili u zadatak da potpuno unište ostatke kršćanstva i drugih religija. Preostale su crkve zatvorene, Biblija i ostala literatura spaljeni, a svećenici i pastori poslani na prisilni rad i preodgoj u logore iz kojih se mnogi se nisu vratili živi
Zen drži da je papa Franjo u cijeloj stvari ispao naivan jer ne shvaća koliko su kineski komunisti opasniji od komunista u njegovoj Južnoj Americi, u koje se moglo imati povjerenja zbog iskrenog zauzimanja za siromašne. Zen neprestance podcrtava kako u Vatikanu ne razumiju kakvi ”progonitelji komunisti postaju kada se domognu vlasti” te da se njihovim riječima i potpisima ne može i ne smije vjerovati.
Kardinalu Zenu je snažnu podršku dao bivši pročelnik Kongregacije za nauk vjere, njemački kardinal Gerhard Müller rekavši da vjeruje kardinalu Zenu jer on ”ima mnogo iskustva s komunistima i s njihovim lažima i progonima koje su činili”. Müller upozorava: ”Moramo odbaciti sva miješanja političkih moći u naš vjerski život”.
Dok kod nekih prevladavaju pozitivna očekivanja u razvoju odnosa Vatikana i Kine i pomirenju duboko podijeljene Crkve unutar države, drugi su skeptični zbog nepovjerenja u vlast te zaključuju da su sporazumnim priznanjem njegova autoriteta kineski komunisti zapravo prevarili papu Franju.
Vrijeme će pokazati.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Odlazak dvojice velikih Osječana individualne superiornosti
- Osijek proslavili međunarodni doktor(ant)i teologije
- Svesrdno preporučam dokumentarnu seriju ”What’s up Israel”
- Osječani se ponose svojim Pravednikom među narodima
- O prolaznosti vremena uz početak nove godine
- Nogometno navijanje i religioznost imaju slične učinke
- Treba moliti za progonjene kršćane
- Otišao je Gordon Fee, velikan duha, riječi i znanosti
- Visoko obrazovanje bez etike i izvrsnosti?
- Jože Pogačnik – jedan od najvećih umova na ovim prostorima
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.