Prva televizijska slika koju pamtim je spuštanje i hodanje prvih ljudi po Mjesecu prije točno pola stoljeća. Imao sam tada samo četiri i pol godine i zato je prilično nejasno moje crno-bijelo sjećanje na dva čovječuljka koji u glomaznim svemirskim odijelima smiješno skakuću po nekoj prašnjavoj svemirskoj visoravni, a lica Neila Armstronga i Edwina “Buzza” Aldrina u svakom slučaju nismo ni vidjeli ispod skafandera čiji su viziri odražavali samo tamu svemira.
Međutim, sasvim pouzdano znam tko je bio prvi čovjek kojeg je u moje sjećanje utisnula televizija. Bio je to Josip Kotnik, naočit sijed čovjek vrlo ugodnoga glasa koji je tih godina suvereno iz studija Televizije Zagreb komentirao sve što je imalo veze sa osvajanjem svemira, o čemu je on već 1968. objavio popularno-znanstvenu knjigu “Čovjek u svemiru”.
On ni trenutka ne sumnja u ispravnost vlastite odluke da ode u partizane niti njihove borbe, što bi mu željeli pripisati desničarski portali na kojima se jedino mogu pronaći citirani ulomci iz njegove knjige. Ali, on jasno govori o prožetosti te borbe i njenog vodstva staljinističkom ideologijom i metodama
Televizijski nastupi i komentari Josipa Kotnika bili su toliko ugodni i uvjerljivi da mi se danas čini, naravno krivo, da sam već tada razumio ama baš sve tehničke detalje i važnost pothvata koji su se događali na nebu iznad naših glava.
Ako se Josip Kotnik možda i pojavio ovih dana barem u nekom TV kalendaru, ja sam to propustio, ali zato sam krenuo u osobnu potragu za naslijeđem Josipa Kotnika, čovjeka čiji me je glas otpratio u svemir.
Njegova kći, umirovljena sveučilišna profesorica Dubravka Kotnik Karuza, doktorica astrofizike, upriličila je na godišnjicu osvajanja Mjeseca mali prijem u kući koju je njen otac izgradio u Novom Vinodolskom, o čemu je u Novom listu izvijestio Franjo Deranja, umirovljeni dugogodišnji novinar Hrvatskog radija Rijeka.
Oboje su sa mnom u telefonskim razgovorima podijelili dio svojih uspomena na Josipa Kotnika čije je ime lani dobila i mala ulica u Zagrebu, na vrlo prikladnom mjestu na Prisavlju, uz Sveučilišni računski centar (SRCE), a na poticaj Slovenskog doma, udruge slovenske manjine u Hrvatskoj. Naime, Josip Kotnik je rođen 1923. u ličko-goranskom mjestu Plaški gdje je njegov otac, Slovenac, tada bio na službi kao željezničar. U Sloveniji mu je i grob.
Tako sam u katalogu Knjižnica grada Zagreba pronašao i posljednje djelo Josipa Kotnika, knjigu “Svi umiru jednako”, objavljenu 1990. u nakladi Globusa.
Kotnikova kći mi je ispričala da je na njoj radio godinama, ali prije 1990. ona nije mogla biti objavljena. Izašla je u ljetu 1990., a autor ju je dobio u ruke na svojoj bolesničkoj postelji u Novom Vinodolskom, tjedan-dva prije svoje smrti 20. kolovoza 1990.
Zašto ta duboko humanistička knjiga nije mogla biti objavljena ranije?
Prva televizijska slika koju pamtim je spuštanje i hodanje prvih ljudi po Mjesecu prije točno pola stoljeća. Imao sam tada samo četiri i pol godine i zato je prilično nejasno moje crno-bijelo sjećanje na dva čovječuljka koji u glomaznim svemirskim odijelima smiješno skakuću po nekoj prašnjavoj svemirskoj visoravni, a lica Neila Armstronga i Edwina “Buzza” Aldrina u svakom slučaju nismo ni vidjeli ispod skafandera čiji su viziri odražavali samo tamu svemira
Zato što govori o Drugom svjetskom ratu i partizanskoj Narodnooslobodilačkoj borbi na način na koji se pola stoljeća o njoj nije smjelo govoriti. Okrutnost i nemilosrdnost koju je Josip Kotnik vidio i doživio tijekom svoje četiri godine u partizanima, bila je skrivena poput tamne strane Mjeseca.
Naravno, Kotnikova sjećanja su osobna, pa većim dijelom i neprovjerljiva, ali pisana vrlo izravno, bez ikakve tendencioznosti, bez naknadne pameti i zakašnjelih moraliziranja, vrlo točnim i njegovanim hrvatskim jezikom koji se mjestimice uzdiže i do visoke literarne vrijednosti.
On ni trenutka ne sumnja u ispravnost vlastite odluke da ode u partizane niti njihove borbe, što bi mu željeli pripisati desničarski portali na kojima se jedino mogu pronaći citirani ulomci iz njegove knjige. Ali, on jasno govori o prožetosti te borbe i njenog vodstva staljinističkom ideologijom i metodama.
On imenuje slovensku partizanku i komunistkinju o čijim je monstruoznim koljačkim zločinima čuo svjedočanstva od neposrednih svjedoka. On donosi grozomorne epizode svojih suboraca i piše i o svojim kasnijim susretima s tim zauvijek slomljenim i progonjenim dušama – poput čovjeka koji je kao četrnaestogodišnji partizanski kurir morao izvršiti naređenje da zbog optužbe za špijunašu strelja petnaestogodišnju djevojčicu u koju je bio zaljubljen, ili borca kojem su na ranjeničkoj postelji dali pušku da ubije njemačkog vojnika zarobljenog zato što je u borbi zastao nad njim i svojom mu košuljom povio rane.
Sin velikog hrvatskog umjetnika Ede Murtića nije mi mogao potvrditi, jer nikada od svog oca nije čuo u knjizi iznesenu priču kako ga je Josip Kotnik spasio od streljanja.
Uz partizansku netrpeljivost prema intelektualnim mekušcima, Kotnikov školski drug Edo, zaključio je štab Druge moslavačke brigade, dodatno je rušio moral borcima svojim zanovijetanjem i prigovaranjem zbog teških uvjeta života i borbe u šumi, a nitko nije ni znao tko je on zapravo, stigavši nenadano iz Zagreba bez ikakvih pratećih pisanih “karakteristika” i preporuke. Poštedili su ga zbog Kotnikova svjedočanstva, a kad su papiri napokon stigli Edo je odmah prebačen u Vrhovni štab. Vrlo uvjerljivo i moguće.
Kotnikova knjiga “Svi umiru jednako” izašla je malo prije njegove smrti 1990. (…) Televizijski nastupi i komentari Josipa Kotnika bili su toliko ugodni i uvjerljivi da mi se danas čini, naravno krivo, da sam već tada razumio ama baš sve tehničke detalje i važnost pothvata koji su se događali na nebu iznad naših glava
Međutim, gospodin Branko Ivančić iz Kutine potvrdio mi je barem djelomično točnost Kotnikove priče o tome kako je njegovom ocu Zdenku spasio život izvukavši ga iz kolone zarobljenika i odabravši za osobnog vozača. Doduše, Kotnika je sjećanje prevarilo, ili je možda namjerno spojio lik Zdenka Ivančića, koji 1945. nije imao tek 17 godina kako piše Kotnik, s likom njegovog mlađeg brata koji je potkraj rata upravo kao sedamnaestogodišnjak bio mobiliziran, zarobljen i na kraju iznemogao izveden iz jedne od tih kolona smrti i ubijen negdje pokraj Čazme.
Zdenko Ivančić, prema svjedočenju njegova sina, to je saznao upravo zahvaljujući Kotniku koji je kao partizanski oficir obilazio zarobljeničke logore od Slovenije do Vojvodine pomažući svom vozaču, dojučerašnjem neprijatelju, u potrazi za nestalim bratom.
Meni najvažnija rečenica koju mi je izrekao gospodin Branko Ivančić, bila je ova: “Otac mi je o Kotniku uvijek govorio – bio je čovjek”.
A meni je nekako baš osobno jako važno što čovjek čiji me je glas otpratio na Mjesec nije bilo malen hodajući pod zvijezdama. I što je kao pobjednik u pravednom ratu u posljednjoj rečenici svoje knjige ostavio poruku da je svaki rat zlo koje donosi najveće zlo.
A osobito bratoubilački.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Ponekad je ljekovitije opsovati udbaše
- Oporuka emigranta kojem je “nova Hrvatska” uništila snove
- Naučimo nešto o Afganistanu i ne budimo kao KGK
- Milicajka Kolinda poziva na nepovjerenje prema strancima
- Verbalno državno nasilje perfidno se distribuira među narod
- Šahovska bajka u Zagrebu bila nam je utočište od igre koju gubimo
- Pakao ne dolazi. Pakao je već ovdje
- Glazba može što politika ne može, da se stranac osjeća kao doma
- Torcida provodi ono što desnica potiče: domoljubno nasilje
- S Beethovenom se i danas borimo za Europu
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.