Juričan vs. Bandić – rezultat 3:0

Filmaš aktivističkog predznaka koji zna složiti film poduprt temeljito obrađenom i s kriterijem filtriranom građom, opremiti ga decentnim osobnim štihom, zastupiti raznolike glasove, isporučiti kristalno jasnu poruku, i koji je ujedno nešto najbliže što Hrvatska ima Michaelu Mooreu, zove se – zacijelo pogađate – Dario Juričan.

Posljednja tema koju je Juričan dokumentaristički obradio nije, u hrvatskim razmjerima, ništa manja od Mooreovih tema. Uhvatio se naš Juričan u koštac ni manje ni više nego s personom koja se, iz dekade u dekadu, pokazala jednom od najotpornijih, ako ne i najotpornijom na hrvatskoj političkoj sceni.

Bilo je političara koji su zasjali pa nestali, i onih koji su se uspeli ali su i pali. Bilo ih je i koji su poprilično dugo trajali. No doista, nikoga nije bilo tako trajno prisutnog, tako široko utjecajnog i toliko medijski praćenog uzduž i poprijeko hrvatske političke pozornice poput Milana Bandića.

Dok predsjednici i premijeri dolaze i odlaze, Milan Bandić ne samo što ostaje, nego se nameće i kao uvijek na neki način nezaobilazan parametar svakoga vladanja.

Nadživio je on, eto, Kolindu Grabar-Kitarović koja mu je rođendansku proslavu okrunila svojim pjevanjem; nadživio je i Ivu Josipovića koji ga je pobijedio u predsjedničkoj utrci da bi kasnije iskazao podršku prijedlogu da se zagrebačkom gradonačelniku dodijeli počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu.

Posljednja tema koju je Juričan dokumentaristički obradio nije, u hrvatskim razmjerima, ništa manja od Mooreovih tema. Uhvatio se naš Juričan u koštac ni manje ni više nego s personom koja se, iz dekade u dekadu, pokazala jednom od najotpornijih, ako ne i najotpornijom na hrvatskoj političkoj sceni

Ostavio je za sobom i Ivu Sanadera s kojim je, kako se šuška, imao prešutni pakt o nenapadanju. U stisku je donedavna čvrsto držao i Plenkovićevu vladu ”žetončićima” koje je uspio akumulirati u hrvatskom parlamentu…

Taj i takav Milan Bandić pokazao se, međutim, puno manje otpornim na Darija Juričana nego što je bio na političke igrače koji su u Hrvatskoj u danim periodima slovili, ili čak i danas slove, kao ”veliki”.

Pritom, sam parametar njegove neotpornosti na neočekivana oponenta Darija nije nužno sumjerljiv tome hoće li Bandiću i nakon plasmana filma ”Kumek” poći za rukom osvojiti još jedan, sedmi gradonačelnički mandat.

I zbog Juričanova filma, ali i zbog čitava niza okolnosti među kojima svoju ulogu igra i opći dojam potrošenosti koji u sve većoj mjeri prati gradonačelnikove javne nastupe, ima naznaka da bi ishod te utakmice ovaj put mogao biti drukčiji od dosad viđenih.

To međutim ne znači da Bandić u džepu i ovaj put nema neki set trikova pomoću kojih bi mu, suprotno mnogim očekivanjima, moglo iznova poći za rukom produljiti svoju vladavinu u Zagrebu.

Dakle, ne podcjenjujmo ga. Njegova umješnost kreiranja političkog spektakla dokazano je učinkovita. Barem na terenu prave politike.

Baš zato je doista paradoksalno da se okliznuo upravo – o spektakl.

Naime, u nadasve specifičnome okršaju između jednoga filmaša i jednog političkog moćnika ishod se već iskristalizirao. Bandić je u odnosu na Juričana već poražen.

U čemu se sastoji taj Bandićev poraz?

Sastoji se u njegovu nesnalaženju ili, u najboljem slučaju, u njegovu nedovoljnu snalaženju s čitavim nizom izazova podastrtih mu u Juričanovoj režiji.

Bandićeva jaka strana povezana je s umijećem izokretanja dosad svake pa i najnepovoljnije situacije u vlastitu korist. Kako? Upravo spektaklom, i uvijek zaposjedanjem glavne uloge… Trči u zoru, preodijeva se u radničke odore, ne preže od puzanja po snijegu – on uvijek nešto spektakularno ”dela”, i sam režira svoju pozornicu.

Najednom, i režiju i glavnu ulogu zaposjeda – Dario Juričan. Odlučuje postati Milan Bandić, čime pravog Milana Bandića izgurava u drugi plan.

Počelo je s Juričanovom promjenom imena i prezimena kako bi preimenovan u Milana Bandića sudjelovao u predsjedničkoj utakmici. Pojavio se Juričan na televiziji i pokazao nam tada friško izdanu osobnu iskaznicu na kojoj je, uz njegovu fotografiju i druge osobne generalije, uredno stajalo: ”Milan Bandić”.

Umjesto da se nasmije i poruči Juričanu da za njega navija i da očekuje da kao Milan Bandić odnese pobjedu u predsjedničkoj utrci, Bandić povlači poluge kako bi Juričana omeo u služenju tim, sada već na osobit i nov način, famoznim imenom.

Zauzima poziciju antagonista. Propušta uvidjeti da po pravilima spektakla protagonist kod publike uvijek bolje prolazi od antagonista.

Treba biti doista veći maher i od prekaljena glumca Bandića da se skupi petlja i da se zađe za žutu traku s natpisom o korupciji u tijeku. Da se našao tamo, kakav je tekst mogao izgovoriti, kakav skeč odigrati? Pada mi napamet nekoliko mogućih scenarija, no u konačnici to je baš ono čemu se sam Bandić trebao domisliti – ali nije.

Rezultat u toj fazi: nedvojbenih 1:0 za Juričana koji svojim nastupima plijeni simpatije velikog dijela hrvatske javnosti. O tome više nego jasno govori činjenica da je iz predsjedničke utrke čudesno izišao kao četvrti, odmah iza troje najjačih kandidata – dotadašnje predsjednice, pobjedničkog kandidata Zorana Milanovića i favorita velikog dijela desnice, Miroslava Škore.

Sve ostale je prešišao.

Sljedeća Bandićeva prilika da nadigra Juričana pružila se Bandiću s Juričanovim pozivom da se u ”Kumeku” oglasi vlastitim glasom.

Rizično? Itekako. No po svoj bi prilici Juričan bio pristao i na poneki uvjet koji je Bandić mogao primetnuti svojem pristanku, poput uključenja nekih drugih glasova koji bi, zacijelo spretnije od Bandićevih fanova koji su se javili na audiciju, izrekli koju možda uvjerljiviju riječ in favorem zagrebačkom gradonačelniku.

Ta ima ih dovoljno koje je zadužio!

Bila je to prilika da sam Bandić pokaže svoju umješnost snalaženja, ali opet u uvjetima koje sam ne kontrolira. Kvaka je vjerojatno baš u toj kontroli, odnosno u njezinu manjku.

Obraćao se Juričan Bandiću čak tri puta, i sva tri puta dobio odbijenicu.

Tako smo dobili još jednoga Milana Bandića: Krunoslava Lončarevića. Glas druge strane time je uredno zastupljen u filmu, kroz samog Lončarevića i kroz druge sudionike audicije za ulogu Milana Bandića.

Time je audicija postala ne samo inventivnom komponentom filma, nego i svojevrsnim nastavkom karnevalizacije Bandićeve osobe koju je Juričan uspješno brendirao još tijekom predsjedničke kampanje.

Umjesto da se nasmije i poruči Juričanu da za njega navija i da očekuje da kao Milan Bandić odnese pobjedu u predsjedničkoj utrci, Bandić povlači poluge kako bi Juričana omeo u služenju tim sada, na osobit već način, famoznim imenom. Zauzima poziciju antagonista. Propušta uvidjeti da po pravilima spektakla protagonist kod publike uvijek bolje prolazi od antagonista

Ha, tu se već doista počinje činiti da biti Milan Bandić i nije bogzna kakav domet, uz uvjet, dakako – kako su to sudionici audicije redom naglašavali – da taj netko tko to postane nešto odvoji i za druge, kada već ”uzima” sebi.

Juričan bilježi još jedan zgoditak, i sada je rezultat 2:0.

I na koncu: premijera filma.

Bandićev je rođendan, i uručena mu je pozivnica da ga proslavi u društvu premijerne publike.

Gradonačelnik se konačno pojavljuje na mjestu samog događanja, no odlučuje se za boravak u najkraćoj mogućoj minutaži. Rođendan mu je i, kaže, ne može se zadržavati. Odlazi prije projekcije – njegov je pokušaj upriličavanja vlastita spektakla ovaj put vrlo ograničena dosega i limitiranih ciljanih efekata.

Da je ostao na premijeri i da je uzmogao duhovito komentirati film; da je iskoristio priliku da zagrli bez sumnje prisutnog Lončarevića, proplakati možda od ganuća i odati mu priznanje, i taj je zgoditak mogao biti Bandićev. Na ironiju se može odgovoriti samo – većom ironijom.

No bilo je kako je bilo, pa rezultat raste na 3:0 za Juričana. Više nego lijepa pobjeda.

Za Juričana dovoljno, no je li dovoljno i za Bandićeve oponente u nailazećoj bici za gradonačelničku fotelju – vidjet će se.

Juričan im je bez sumnje osigurao i više nego dobar korak prednosti koju trebaju smatrati na pladnju serviranom. Na njima je, međutim, da to iskoriste.

Jedino što bih sugerirala samome Juričanu bilo bi da se okani ćorava posla s parničenjem oko imena Milan Bandić.

Nije više važno, što će mu?

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Бeћapaц – riječ vrijedna tisuću riječi
• Gorko smo zakasnili u podršci Miri Furlan
• Svi grijesi Alis Marić
• ”Ne zna što je tvrda kohabitacija? Znat će” (Plenković)
• Isključi mozak da ne omete doživljaj
• Kako iz krize izvući maksimum dobrobiti uz minimum štete
• Skica iz sjećanja za Tonka Maroevića
• Može li socijaldemokracija put novoga doba?
• Nasilni je prodor u žensko tijelo poput udara sjekirom u psihu
• Od mača do kuhače: panorama hrvatskih političkih privida

» Svi tekstovi ovog autora