Ljepota ovog jezika u bogatstvu je i paradoksalnosti njegovih fraza. Nije tačan kao njemački, ni zavodljiv kao španjolski ili francuski, nije jezik sudbinski kakvi su jezici poljski i ruski, ali ako smo u stanju oslušnuti njegove fraze, nikad ga ne bismo mijenjali za neki drugi jezik.
U tim je frazama često povijest vremena i prostora, obiteljska, intimna i društvena. Njima se istodobno izriče ono od sad i ono od nekad. U jednom životnom iskustvu saberu se čarolijom fraze prethodna životna iskustva. Tome fraza i služi: da pojača i ovremeni ono što bi se moglo puno jednostavnije reći.
Čuj tako frazu: dati mu kruh u ruke! Ili hljeb. Obično se koristi za požrtvovne roditelje, ili samohrane majke, koje su svojoj djeci, odričući se vlastitog života, dale kruh u ruke. I sad zamislimo zbunjenog omladinca ili omladinku sa štrucom crnoga kruha u naručju, s tim famoznim hljebom u rukama. Što ta fraza, zapravo, znači.
Edo Maajka došao je u Hrvatsku kao dijete izbjeglica. Sam, bez roditelja i bez ikakve perspektive da odraste. U to vrijeme Hrvatska je ratovala protiv bosanskih muslimana. (Vidjelo se to najbolje po onom bogougodnom i svedomovinskom dočeku Darija Kordića u jeruzalemu zagrebačkog Plesa…) Dječak je, prema podacima iz izbjegličke karte, bio neprijatelj. Jesu li ga tako tretirali? To zna on, mi ne znamo, i ne želimo ga pitati. Takva pitanja ponižavaju
Edo Maajka došao je u Hrvatsku kao dijete izbjeglica. Sam, bez roditelja i bez ikakve perspektive da odraste. U to vrijeme Hrvatska je ratovala protiv bosanskih muslimana. (Vidjelo se to najbolje po onom bogougodnom i svedomovinskom dočeku Darija Kordića u jeruzalemu zagrebačkog Plesa…) Dječak je, prema podacima iz izbjegličke karte, bio neprijatelj. Jesu li ga tako tretirali? To zna on, mi ne znamo, i ne želimo ga pitati. Takva pitanja ponižavaju.
Imao je opsesiju da dobije kruh u ruke. Otac je htio od njega načiniti strojarskog inžinjera. U tome je perspektiva. U Hrvatskoj nije mogao studirati, jer je bio stranac, neželjeni stranac. Otišao je u Tuzlu, gdje je upisao kriminalistiku i strojarstvo. Dva fakulteta, pa koji upali. Nije ni jedan. Vratio se u Zagreb, na dokvalifikaciju za kuhara. I taman kada je dobio kruh u ruke, krenulo ga je u umjetnosti. Snimio je nekoliko muzičkih, ili muzičko-pjesničkih albuma, koji su obilježili jedno hrvatsko i bosansko doba, jednu epohu.
Striktno govoreći, Edo Maajka u dvije je zemlje zaslužan umjetnik. Po njemu ćemo biti upamćeni. On je taj koji je izgovarao onu istinu, koju ne može izgovoriti nitko drugi osim umjetnika, najčešće pisca ili pjesnika.
U njemu usporedo žive i raduju se barem dva vrlo različita, ali istoimena čovjeka: jedan naivan, izrazito dobroćudan, svima drag Bosanac, idealan da ga kao kuhara za plaću izvaraju okrutni ugostiteljski radnici Dalmacije. Da mu svako malo izbiju kruh iz ruku. Drugi je čvrst, hrabar i lucidan, spreman uvijek da se zagleda u nešto u što nije dobro gledati, da se osvrne kad se ne bi trebalo osvrtati. Drugi je poput onih požrtvovnih braniča, koji turaju glavu gdje drugi ne bi ni nogu (još jedna fraza, nogometna).
Pritom, on potura glavu i onoga prvog sebe, naivnog, dobroćudnog, glupog Bosanca. Glupi Bosanac? Da, to je, također, fraza, kojoj značenje znaju samo Bosanci. I to glupi. Oni koji su se opametili za sebe i ne govore da su Bosanci. Takvi su Bošnjaci. Ili Hrvati, Srbi, koje je povijesna nevolja udesila da se rode u Bosni, pa mrze i sebe i nju.
Kada je Izrael udario na Gazu, s bestijalnošću s kojom je đeneral Mladić udarao po Sarajevu, Edo Maajka je svojima, ili već takozvanim svojima, postao kriv jer je oženjen za onu za koju je oženjen. Solidarnost s narodom Gaze oni su, kako to u nas biva, pokazali mržnjom prema Edi
Nakon što je zadužio svojom umjetnošću dva huda i sirota carstva, Edo Maajka fatalno se zaljubio. Kao u nekoj priči Isaka Samokovlije, zaljubio se u lijepu Jevrejku. Kažem lijepu, jer on i nakon tolikih godina ljubavi ima potrebu da ponavlja kako je Lilah lijepa. (Doista, sretna je žena o čijoj ljepoti njen muž tako govori…) Oženio se, otišao i Izrael i dobio dijete.
Onaj prvi, naivni, Edo nije imao pojma što je učinio. A ni drugi mu nije mogao pomoći, jer kako god bio čvrst i lucidan, o zlu svijeta iz kojeg je potekao, on nije imao pojma. Pomalo i zato što nije htio znati. Lakše je živjeti u iluziji da je narod iz kojeg si potekao jadan i izranjavljen, možda i malo primitivan, nego o njemu znati ono što je malo kompleksnije.
Takvo znanje čini te neprijateljem među svojima. I gorak ti biva svaki zalogaj kruha. Suprotno od onog što je pisao Aleksa Šantić: “Gorki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije…” Ama kakvi, nigdje nisu gorči nego među svojima.
Kada je Izrael udario na Gazu, s bestijalnošću s kojom je đeneral Mladić udarao po Sarajevu, Edo Maajka je svojima, ili već takozvanim svojima, postao kriv jer je oženjen za onu za koju je oženjen. Solidarnost s narodom Gaze oni su, kako to u nas biva, pokazali mržnjom prema Edi. Znaju li naši ljudi biti solidarni, a da ne mrze? Ne znaju. Tako je to u Bosni. I ne samo u Bosni.
Što je vrednije, život ili umjetnost? U Rusiji, možda, ili u Francuskoj, u Latinskoj Americi, u samosvjesnom i kulturnom svijetu, koji pamti dobro i čije je pamćenje u njegovoj književnosti i poeziji, u tom svijetu, možda, umjetnost je katkad i vrednija od života. U Bosni, u Hrvatskoj nije tako. Pa ovdje ljudi bijesno osuđuju predstavu koju nisu vidjeli! Ovdje Ivan Aralica, koji nikada nije vidio ni sekunde neke njegove predstave, govori u skandaloznom intervjuu za Globus da je Oliver Frljić nedarovit?
Tu se Edi izokrenuo svijet. I počela mu se zemlja izmicati pod nogama. Ali ne ona zemlja u Tel Avivu i Izraelu, nego ona zemlja o kojoj je pisao, pjevao i repao, i koju je zadužio kao malo koji njen poslijeratni umjetnik. Izmicala mu se pod nogama zemlja Bosna, a s njom i njegova životna tema. Jer on piše o onome što je najvažnije i što je najstrašnije, o onome u što je ugrađeno i njegovo životno iskustvo.
Kako će sad, kada o tome više ne može pisati, jer da bi nastavio, njegov gard više ne može biti sućutan, razumijevajući, pun milosrđa i suživljavanja sa svojom zemljom i njenim patnjama. Nakon što je zbog svoje ljubavi postao neprijatelj, trebao bi pisati i pjevati iz pozicije neprijatelja. A može li se to? Može, iako je pogubno i samouništavajuće. Time bi Bosni, možda, učinio najveću uslugu, ali bi sebi učinio najveću štetu. A što je vrednije, život ili umjetnost?
U Rusiji, možda, ili u Francuskoj, u Latinskoj Americi, u samosvjesnom i kulturnom svijetu, koji pamti dobro i čije je pamćenje u njegovoj književnosti i poeziji, u tom svijetu, možda, umjetnost je katkad i vrednija od života. U Bosni, u Hrvatskoj nije tako. Pa ovdje ljudi bijesno osuđuju predstavu koju nisu vidjeli! Ovdje Ivan Aralica, koji nikada nije vidio ni sekunde neke njegove predstave, govori u skandaloznom intervjuu za Globus da je Oliver Frljić nedarovit?
Kako on to zna? I zašto novine objavljuju to njegovo saznanje? Tako i zato što umjetnost ovdje ne vrijedi ništa. U Bosni ona, ako je to ikako moguće, vrijedi još i manje. Pritom, Aralica je već trideset kilometara zapadno od Zagreba savršeno beznačajna persona. Frljić nije. Kao što ni Edo Maajka nije. Ali je li za to ikoga briga, u zemlji u kojoj se sve zna o nepročitanim knjigama i o neviđenim predstavama?
Dobroslav Silobrčić lijepo je, silobrčićevski razgovarao s Edom Maajkom, i sve je dobro bilo do pred kraj, kada je Edo rekao da će se za godinu dana s porodicom vratiti u Hrvatsku. Zašto? Zbog umjetnosti, zbog poezije, bunta i svjedočenja? Ili zbog žene, djeteta i sebe? Čemu biti neželjen? Pogotovo ako imaš zlatne ruke, a Edo ih ima.
(Prenosimo s autorova portala).
Još tekstova ovog autora:
- Hvala Srbiji na mojim antitijelima
- Ako Ministarstvo kulture ne obrani N1, onda ga treba ukinuti
- Hrvatska bi trebala otkupiti Meštrovićev spomenik u Chicagu
- Patrijarh Porfirije, čovjek i njegovi prijatelji
- Bandić je trebao biti anđeo da ne postane lopov
- Što je dopušteno desnici, ne smije biti dopušteno i ljevici
- Balašević Sarajlijama: ja sam kriv taman i da nisam kriv
- Obnova na Baniji zločin je ratnog profiterstva
- Pucnjava iz strojnice po mirnim i uzornim građanima
- Hrvoje Tkalčić, lovac na potrese
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.