Kad naslov ubije temu

Pod senzacionalističkom naslovom ”Čak 150.000 turista u sezoni zatraži pomoć u bolnicama: Često su bezobrazni, nećete vjerovati koje su nacije najgore i ne žele platiti ni lipe pa ih policija hvata” – Slobodna Dalmacija ovih dana objavljuje ”crnu stranu turizma”.

Kao novinarka koja čitav svoj radni vijek promičem toleranciju oštro se protivim ovakvim naslovima jer su uvredljivi i u pravilu neistiniti.

Ako 150 tisuća turista u sezoni zatraži pomoć u hrvatskim bolnicama, nije li sasvim vjerojatno da među njima ima i onih koji bi željeli zaobići sustav i ne platiti uslugu! Čudno bi bilo da nije tako – ljudi smo, bez obzira odakle dolazili!

Ali, treba li u naslovu najavljivati kako će čitatelj doznati ”koje su nacije najgore”? A u tekstu navoditi kako su Talijani bezobrazni, Francuzi škrti… Kao turistička zemlja, imamo li pravo prozivati čitave nacije zbog nekoliko slučajeva koji bi htjeli zaobići propise?

Treba li u naslovu senzacionalistički najavljivati kako će čitatelj doznati ”koje su nacije najgore”? A u tekstu navoditi kako su Talijani bezobrazni, Francuzi škrti… Kao turistička zemlja, imamo li pravo prozivati čitave nacije zbog nekoliko slučajeva koji bi htjeli zaobići propise?

Ovog ljeta stjecajem okolnosti provela sam priličan broj sati na hitnom traktu zadarske bolnice. Stigli smo u gluho doba noći, između 3 i 4 sata poslije ponoći, čekaonica je bila gotovo prazna, a troje medicinskih djelatnika na prijemu vrlo ljubazno.

Nešto iza 6 sati počeli su pristizati pacijenti. Čekanje sam kratila promatranjem zbivanja. Na šalteru je bila jutarnja smjena, također troje ljubaznih djelatnika, od kojih je jedna osoba bila u stanju sporazumjeti se s inozemnim pacijentima na engleskom jeziku.

Mahom su i dolazili turisti, mlađi svijet koji je vrlo disciplinirano čekao svoj red. Bio je tu mladi Austrijanac pristigao sa Zrća s, vrlo vjerojatno, slomljenom nogom, Talijanka koja je glasno zapomagala i preklinjala da dobije sredstvo protiv bolova, jedna koja je tvrdila da ne može izdržati kako ju boli grlo i traži da ju odmah pregledaju, troje Nizozemaca koji su došli u pratnji mladića s visokom temperaturom i jedan mladić iz Bosne i Hercegovine s dubokom posjekotinom noge – njega je dopratio poslodavac, koji je evidentno čest gost zadarskog hitnog trakta jer su ga tamo svi poznavali.

Svi spomenuti stranci imali su EU karticu i spremno platili pregled. Nitko nije pitao za razloge naplate. Sve je išlo glatko i brzo, dok se nije pojavio muškarac srednjih godina koji je tražio da ga povežu s liječnikom koji je – dva dana ranije –  operirao njegovu suprugu.

Sestra je pogledala u računalo – nije našla njeno prezime, on je dao svoje podatke – nije našla ni njegovo prezime. On se vidno uznemirio, ali ona mu je rekla neka ide na prijemni odjel za cijelu bolnicu, jer su u njihovom sustavu svi bolesnici. On je međutim tumačio da on zna da je njegova supruga na kirurgiji, da ju je on osobno ispratio na operaciju i ušao kroz ”ona tamo vrata”, pokazivao je na ulaz u zgradu preko puta, ali su ta vrata sad zatvorena.

Sestra mu je tumačila kako su ujutro vrata zatvorena jer ”neće valjda svatko švrljati po odjelima“”, ali će u vrijeme posjeta biti otvorena. On je objašnjavao kako je bio prethodnog dana u vrijeme posjeta, ali nije našao doktora koji mu je operirao suprugu, pa su mu rekli da dođe ujutro. A sad su vrata zatvorena!

Dok su oni raspravljali, na šalteru je čekao muškarac u kasnim pedesetima koji je – kad je sestra uputila pogled k njemu – rekao kako ga steže u prsima i kako teško diše, pa je došao! Ne bi im htio uzimati vrijeme, jer je prije nekoliko dana bio u istom stanju na hitnoj u Zagrebu, gdje su ga otpravili kući, jer mu nije ništa. Sad je tu, na godišnjem odmoru, a opet mu nije dobro, pa je eto došao…

U uvjetima gdje pacijenti u grozdovima vise na šalteru, većina i ne trebajući hitnu intervenciju već samo da pitaju gdje se vrše razne pretrage u istoj zgradi – djelatnici hitnog trakta bili su vrlo sabrani i spremni pomoći svakome

Čekaonica je bila puna ljudi, iako je na podu potegnuta žuta crta diskrecije – nemoguće je odvojiti čujnost problema, pa smo tako svi obratili pažnju na čovjeka na šalteru. Rekli su mu da sjedne i on je vrlo živahno prošetao do slobodne stolice i isto tako ustao kad su ga prozvali u trijažu nakon nekoliko minuta. Tu je nastavio odgovarati na pitanja kad se odjednom začuo uspaničen glas medicinskog tehničara: ”Gospodine, gospodine, gospodine!!! Brzo, dajte nosila, izgubio je svijest! Gospodine, gospodine, čujete li me?”

U čas se sjatio cijeli odjel, na malom prostoru trijaže, tik uz šalter, događala se životna drama…

Čovjek je imao sreću u nesreći, infarkt je doživio na odjelu hitne! I bio odmah zbrinut! Nadam se i preživio. Svi smo bili u šoku!

A stranac u potrazi za liječnikom koji je operirao njegovu suprugu i dalje je strpljivo čekao uz šalter.

Vidno iznervirana neposrednim događanjem sestra mu je rekla da napusti prostor, jer mu ona ne može pomoći! Pokupio se, a ja sam krenula za njim.

Objasnila sam mu da je sustav vjerojatno parcijalan i da prati samo one pacijente kojima je pružena pomoć na hitnom traktu, da ću ga ja otpratiti do središnje prijemne kancelarije i pomoći mu da nađe liječnika koji mu je operirao suprugu.

Ukratko, doznali smo na kojem odjelu leži njegova supruga, službenik na šalteru najprije je pitao ima li gospodin EU karticu osiguranja, na što je on rekao: ”Mi smo građani Švicarske, imamo karticu i supruga i ja. A zašto trebate moju karticu?”

Dečko je samo slegnuo ramenima i mi smo se uputili na kirurgiju. Odvela sam ga na odjel (s druge strane zgrade) i zamolila jednu medicinsku sestru da ga poveže s liječnikom. Nadam se da ga je pronašao.

Pomislila sam kako bih se ja osjećala u zemlji čiji jezik ne govorim, s članom obitelji koji je operiran, a ja ne znam s kojim ishodom.

Istovremeno  – u uvjetima gdje pacijenti u grozdovima vise na šalteru, većina i ne trebajući hitnu intervenciju već samo da pitaju gdje se vrše razne pretrage u istoj zgradi – djelatnici hitnog trakta bili su vrlo sabrani i spremni pomoći svakome.

Prava tema za novine bila bi u kakvim uvjetima se primaju pacijenti, imaju li bolesnici na hitnim prijemima pravo na zaštitu privatnosti? Kako je organizirana obrada pacijenata noću i zašto se neke pacijente u Zadru upućuje na višesatno čekanje na specijalistički pregled tek u dnevnoj ambulanti, umjesto da dobiju tretman i nalaz u hitnoj?

Pa ako se, tu i tamo, nađe neki pacijent koji nema karticu osiguranja, ako povremeno ima i incidenata – što je u tako velikom prilivu ljudi očekivano, jer ljeto je, vrućina, tlak šiba gore-dolje, a i tolerancija je u nezgodi smanjena – trebaju li mediji potpirivati atmosferu senzacionalističkim naslovima?

Pogotovo što u zaključku teksta – na pitanje podmiruju li uredno turisti, odnosno njihove osiguravajuće kuće troškove koji su nastali u našim bolnicama – HZZO odgovara: ”Ne postoji problem u naplati potraživanja s obzirom na to da su postupak i rokovi naplate troškova striktno propisani europskim pravnim propisima i međunarodnim ugovorima, što sve uključene strane poštuju”.

Prava tema za novine bila bi u kakvim uvjetima se primaju pacijenti, imaju li bolesnici na hitnim prijemima pravo na zaštitu privatnosti? Kako je organizirana obrada pacijenata noću i zašto se neke pacijente u Zadru upućuje na višesatno čekanje na specijalistički pregled tek u dnevnoj ambulanti, umjesto da dobiju tretman i nalaz u hitnoj?

Naravno da je to stvar organizacije od bolnice do bolnice, ali kritičkim izvještavanjem i pritiskom na ministarstvo mediji bi mogli pridonijeti poboljšanju uvjeta, boljoj organizaciji, a senzacionalistički naslovi samo mogu ubiti pravu temu!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Riječka Opera industriale
• Auschwitz nije pao s neba!
• Titula EPK kao zamašnjak budućih događanja
• Važnost knjige ”Dobri ljudi u vremenu zla” Svetlane Broz
• Rijeka, prijestolnica industrijske arhitekture
• Eva i Rajko Grlić: Dva života i još neki oko njih
• Starinska dvorana sa skučenom blagajnom
• Svaki dan u džungli – bez mačete!
• Dušan Prašelj: Golema energija i ljubav za primorski melos
• Mala zemlja za veliki nered

» Svi tekstovi ovog autora