Zanimljivo je i lijepo zadnjih nekoliko tjedana biti građankom Rijeke. Prije osam dana okončao je Međunarodni festival malih scena koji je, usprkos financijskim i organizacijskim poteškoćama, opstao više od dva desetljeća. Ovogodišnji selektor Bojan Munjin odabrao je za temu “Strahove i nade novoga vremena” ne bi li se, kako je sam napisao, kroz kazalište otvorenih očiju suočili s iskušenjima i neizvjesnostima doba pred nama. I zbilja nas je svojim odabirom suočio s našom nemoći nad zlom koje sve češće preuzima ulogu glavnog junaka.
Festivalu je prethodila i premijera “Amerike” Franca Kafke u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca i zagrebačkog kazališta “Gavella”u odličnoj režiji Janusza Kice. “Amerika” je svojevrstan traktat o otuđenosti i osamljenosti, o nemogućnosti da se pronađe kutak svijeta u kojemu nećemo biti iskorišteni, suvišni i nesretni poput Kafkinoga Karla Rossmanna kojega ni opetovane nesreće nisu mogle izliječiti od prokletstva nadanja.
I dok ova dva proljetna događaja (Festival i premijera “Amerike”) pomalo bude jesen u duši gledatelja ubijajući svaku nadu da je zlo u nama i oko nas moguće pobijediti, jedan pomorski kapetan i dva sportska događaja donijeli su usnulom gradu na Rječini u utorak i srijedu pregršt radosti, zaboravljenoga zajedništva i ponosa…
Dok su dva proljetna događaja Međunarodni festival malih scena i premijera “Amerike” u Rijeci pomalo budila jesen u duši gledatelja ubijajući svaku nadu da je zlo u nama i oko nas moguće pobijediti, jedan pomorski kapetan i dva sportska događaja donijeli su usnulom gradu na Rječini u utorak i srijedu pregršt radosti, zaboravljenoga zajedništva i ponosa…
Odlukom kapetana broda “Kehoe Tide”, Riječanina Željka Vukovića spašena su stotinu četrdeset i dva života. Brodica prekrcana nesretnicima iz Libije se u potrazi za kutkom sreće u Italiji prevrnula. No, zahvaljujući spomenutom kapetanu i njegovom kolegi koji je rukovodio spašavanjem, također Riječaninu Bojanu Tasiću, velika većina imigranata, među kojima je bilo i četrnaestero djece, ostalo je živo. Mora da je divan osjećaj od sigurne smrti spasiti tolike ljude.
Kapetan Vuković i časnik palube Tasić za taj izuzetan pomorski podvig zaslužuju, nema sumnje, Plavu vrpcu (tko zna tko ju sad dodjeljuje kad više nema Vjesnika?), kao što su Matjaž Kek i ekipa s jednog od najljepših stadiona na svijetu itekako zavrijedili Rabuzinovo Sunce, jer je njihovim dolaskom sunce obasjalo ne samo u dobru NK Rijeci vjernu “Armadu” već i sve iskrene ljubitelje nogometa…
Mišković i Kek parolom “Svi smo mi Rijeka” na stadion su uz Armadu vratili obične ljude, djevojke, dečke, obitelji s djecom koji sada dolaze navijati i uživati u uspjesima svog kluba bez straha da će se s utakmice vraćati krvave glave.
No, ovu dvostruku pobjedu protiv Dinama (i onu zagrebačku i ovu riječku) koju je omogućilo umijeće trenera iz Slovenije, entuzijazam, želja igrača i atmosfera podrške u čitavu gradu koji je disao s Klubom Riječani su doživjeli i kao svojevrsnu pobjedu nad zlom.
Ispravak ružne nepravde nanesene NK Rijeci još prije petnaest godina za vladavine onoga, kojeg ćemo moći kritizirati kad vlast preuzme Karamarko samo unutar svoja četiri zida. Zato sad koristim priliku. Dok nam je on krojio sudbinu, nije dolazilo u obzir da nogometni klub iz crvene Rijeke osvoji prvenstvo. Sve metode da se to spriječi bile su dozvoljene, pa i to da pomoćni sudac izrežirano podigne zastavicu i označi zaleđe kojeg nije bilo…
Zlatko Canjuga, nesvjestan što čini, izjavio je kako ni Alfred Hitchcock, majstor trilera, ne bi bolje izrežirao nogometno prvenstvo u sezoni 1998./99. Treba li i spominjati da su sve naknadne snimke i analize pokazivale da nije bilo ni “z” od zaleđa. NK Rijeka je prvenstvo izgubila. Beskrupulozno je pokradena. Ni ostavka čelnog čovjeka Zbora sudaca Veselka Bebeka, što je uslijedila, nije do dan-danas isprala gorak okus evidentne nepravde koju su Kantridi nanijele Tuđmanove dodvorice i podrepaši
Svi ljubitelji nogometa prisjetit će se te očite nepravde, te sramotne zastavice koju je za potrebe politike podigao sudac Zoran Krečak u trenutku kad je napadač Rijeke Admir Hasančić u 88. minuti utakmice postigao zgoditak, a ondašnji predsjednik Hrvatske za televiziju dao izjavu:”Ima Boga, Croatija je zasluženo prva”. Dinamo se, za neupućene, voljom predsjednika Tuđmana tako zvao…Tako to biva kad se Bog miješa u nogomet.
Njegov posilni u to vrijeme Zlatko Canjuga, nesvjestan što čini, izjavio je kako ni Alfred Hitchcock, majstor trilera, ne bi bolje izrežirao nogometno prvenstvo u sezoni 1998./99. Treba li i spominjati da su sve naknadne snimke i analize pokazivale da nije bilo ni “z” od zaleđa. NK Rijeka je prvenstvo izgubila. Trofej joj nije vraćen. Beskrupulozno je pokradena.
Ni ostavka čelnog čovjeka Zbora sudaca Veselka Bebeka što je uslijedila nije do dan-danas isprala gorak okus prevare, evidentne nepravde koju su Kantridi nanijele Tuđmanove dodvorice i podrepaši koji jednostavno nisu smjeli dopustiti da pobijede bolji. Ma ne, nisu mogli dopustiti da pobijedi bilo tko do predsjednikov omiljeni klub. Ne ponovilo se!
Stoga je ova pobjeda, to što je Matjaž Kek dva puta uspio taktički nadmudriti Zorana Mamića, Riječanima još slađa. Omogućio im je na trenutak da stadion pod strmim stijenama Kantride i riječki Korzo na kojem se feštalo do zore, budu taj toliko traženi kutak svijeta u kojemu su moguće pravda, radost, sreća i zajedništvo u uspjehu.
A da je pozitivna energija i sreća zarazna, pokazalo se i dan poslije. Samo nekoliko stotina metara od stadiona veselilo se jednako razdragano na tribinama bazena vaterpolo kluba. Primorje EB osvojilo je pobjedom nad zagrebačkom Mladosti (13:7) naslov prvaka Hrvatske. Oba su, dakle, pala – i Dinamo i Mladost.
Po cijenu da po stoti put budem izigrana, da stoti put budem u krivu reći ću: Lijepo je ovih dana biti građankom Rijeke – imati svoj kutak sreće; svoj festival, predstavu, utakmice ili tek hrabre pomorce. Biti drugačiji od drugih, hladnih bešćutnika 21. stoljeća
Riječki vaterpolisti zadnji put su prvaci bili pradavne 1938. godine, još dok je klub nosio stari naziv Viktorija. Razornim dvometrašima Primorja EB, predvođenim trenerom Ivanom Asićem, ovo je treća pobjeda, treća kruna u nizu. Prije naslova prvaka osvojili su Hrvatski kup i Jadransku ligu, a Riječani su uvjereni kako će ova ekipa, po mnogima najbolja u povijesti riječkoga vaterpola, odnijeti pobjedu i u završnome turniru Lige prvaka.
Na šalovima navijača Primorja EB ispisana je omiljena uzrečica građana tog kraja:”Krepat’ ma nemolat’! “Umrijeti ali ne posustati”. Sva upornost i tvrdoglavost vrijednih i skromnih Primoraca sapeta je u te tri kratke riječi kojima se u svim situacijama, sportskim, ali i onim osjetljivim političkim, rukovode.
Možda su zaboravljene vrijednosti koje njeguju riječki sportaši, kojima nerijetko zaraze i pridošlice – upornost, discipliniranost, timski rad, druženje, zajedništvo i nesebično dijeljenje uspjeha s onima koji ih vole, kao što je nakon pobjede to učinio i Matjaž Kek okarakteriziravši publiku i igrače kao najbolje s kojima je dosad radio – odgovor na strahove koje pred nas stavlja ovo stoljeće, samotno doba tehnologije, s čime nas je htio suočiti kazališni selektor Bojan Munjin. Možda, a možda je i to samo moje prokletstvo beskonačnoga nadanja o kakvom nam svjedoči i Karl Rossmann iz Kafkine Amerike…
Po cijenu da po stoti put budem izigrana, da stoti put budem u krivu, reći ću: Lijepo je ovih dana biti građankom Rijeke – imati svoj kutak sreće; svoj festival, predstavu, utakmice ili tek hrabre pomorce. Biti drugačiji od drugih, hladnih bešćutnika 21. stoljeća.
Još tekstova ovog autora:
- Mozgovi okovani žilet žicom
- Dobrodošlica ispisana kundakom
- Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
- ”Antivakser revolucija” miloševićevskoga tipa
- A Boro a Day Keeps Illness Away
- Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
- Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
- Hrvatska iz nehata na pravoj strani
- HRT politički plijen ili javni servis?
- Čoban tjera migrante
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.