Vladimir Pavlinić
Kršćani prvih triju stoljeća na prostorima Rimskoga carstva imali su zakon zvan Disciplina arcani: svaki vjernik morao je strogo čuvati od nekrštenih tajnu bogoslužnih obreda. Obveza je prestala kad je u IV. stoljeću kršćanstvo postalo državnom vjerom carstva.
Vjerske istine i obredi nisu više tajna, nadomjestio ju je novi nepisani zakon tajne: rad i vladanje hijerarhije. Predmetom tajne otada je ”čast i dostojanstvo Crkve”. A tu vrednotu valja čuvati od običnoga vjerničkog puka. Otkrivati pogreške i ljudske slabosti posvećenih službenika gotovo je izjednačeno je s vrijeđanjem Boga u čije ime oni upravljaju duhovnom ustanovom.
Kad su onda i kraljevi proglašeni dionicima božanskoga autoriteta, teško onima koji se nađu u tijesku dviju udruženih moći, duhovne i svjetovne. Za takve može vrijediti natpis nad ulazom u Danteov Pakao, Lasciate ogni speranza … – ”tko uđe nek se kani svake nade”.
Vjerske istine i obredi nisu više tajna, nadomjestio ju je novi nepisani zakon tajne: rad i vladanje hijerarhije. Predmetom tajne otada je ”čast i dostojanstvo Crkve”. A tu vrednotu valja čuvati od običnoga vjerničkog puka. Otkrivati pogreške i ljudske slabosti posvećenih službenika gotovo je izjednačeno je s vrijeđanjem Boga u čije ime oni upravljaju duhovnom ustanovom
Prijatelj iz srednje škole, svećenik na stanovitom položaju, govorio mi je tamo godine 1998. sav blistajući: ”Koji je to divan osjećaj sada: kad dođem u neko ministarstvo, sva mi se vrata otvaraju, svi mi se smiješe i klanjaju!” Odvratih samo: ”To ti, brate, ne vodi dobru!” Susret interesa dviju hermetičkih moći…
Tajnovitost radi zaštite časti i dostojanstva države bitna je za opstanak diktatorima i režimima koji moć grade na nekoj ekstremnoj ideologiji. Pod takvima prikrivanje istine zna dovesti i do katastrofalnih posljedica.
Da su npr. ono prije 40 godina, nakon nuklearne eksplozije u Černobilu, sovjetski vlastodršci trenutno upoznali narod s ozbiljnošću situacije, spašene bi bile stotine života. Ali, valjalo je prikriti nefunkcionalnost države, partije i odgovornih ljudi. (O tome je upravo objavio knjigu američki profesor povijesti, Ukrajinac Serhii Plokhy, ”Černobil: Povijest tragedije”.)
U zadnja dva desetljeća na svim su kontinentima naglo stale pucati tvrde brane što su čuvale od javnosti spolne zlouporabe i zlostavljanja djece u Crkvi. Među novim otkrićima nalazimo i dobrano zakašnjelu priču iz Baltimorea, većinski katoličkoga velegrada u državi Maryland. (Koja bi to bila tema za slavnoga začetnika žanra kriminalne priče, Edgara Allana Poea, koji se tu rodio.)
Središte zbivanja storije je golema moderna srednja škola za djevojčice, nazvana po nadbiskupu Keoughu. Vodile su ju školske sestre Naše Gospe (Notre Dame). Jedne večeri ujesen 1969. sestra Cathy Cesnik (22 g.), odgojiteljica i nastavnica engleskoga, otišla je autom u obližnju trgovinu da kupi rođendanski dar za sestru. Nije se vratila. Sutradan je pronađen njezin auto pokraj ceste blizu škole, blatan i s tragovima šumskog drača.
Policija je pokrenula zamašnu istragu, no sestri Cathy ni traga, živoj ni mrtvoj. Misteriozni nestanak lijepe mlade redovnice, koju su učenice iznad svih voljele, tjednima je bio na prvim stranicamad novina. Jednoga jutra njezino se tijelo pojavilo na vrhu gomile gradskog otpada. Kako je tamo odjednom dospjelo, policija nije ustanovila. Tako ni uzrok smrti, još manje počinitelj.
Dvije bivše učenice škole Keough, koje ni nakon dva desetljeća nije napuštala patnja zbog nerazjašnjenog i nekažnjenog nestanka njihove najmilije učiteljice Cathy, odlučile su krenuti u akciju. Moraju otkriti što se zaista dogodilo i pronaći krivce. Godinu dana pisale su na sve strane, ispitivale sve i svakoga, pokušale prodrijeti u arhive policije i nadbiskupije. Uzalud.
Udruga žrtava tražila je od nadbiskupije da dopusti pristup arhivu o Maskellu. Nekoliko zahtjeva redom je odbijeno. Nadbiskupija je pristala na novčanu nadoknadu za 12 od 35 utvrđenih žrtava zlostavljanja, u iznosima od 25 do 50 tisuća dolara. Prošle godine Crkva je zatvorila srednju školu Keough
Onda im je novinar Tom Nugent, glavni izvjestitelj slučaja od početka, spomenuo ime Jane Doe. Možda bi ta znala nešto kazati. Pronašle su ju, i to je bio prodor postupnog razotkrivanja istine. Udata žena, dvoje djece, zauzeta aktivnostima u župi. Svoju priču počinje riječima: ”Sve zlo krenulo je od jedne ispovijedi. Kamo sreće da nikada nisam ušla u tu ispovjedaonicu!”
Kad joj je bilo dvanaest godina, odlučila je duhovniku škole, ocu Neilu Magnusu, iznijeti svoju muku od ranoga djetinjstva kad ju je godinama silovao ujak. Ispovjednik joj reče da je taj njezin grijeh toliko težak te ona ne može samo tako dobiti odrješenje. Morat će proći pokoru.
Odmah ju je odveo upravitelju škole, ocu Josephu Maskellu. U njegovu uredu obojica su je odmah počela seksualno zlostavljati. ”Primi Duha Svetoga”, rekao je o. Joseph. Predaja je išla preko penisa. ”Nisam imala pojma da bi to bila zlouporaba”, kaže Jane.
Počeo je dugotrajan postupak njezine očišćujuće pokore. O. Maskell bi ju samo preko zvučnika u razredu pozvao u svoj ured. Pozivi su bili učestali, kao što je inače činio kad bi koju učenicu pozvao na red zbog ovoga ili onoga. Tek je mnogo godina kasnije izišlo na javu da je to bilo ponajvećma radi ”onoga”.
Sestra Cathy čitala je Janei na licu neku duboku muku, što se pretvaralo u izrazit grč kad god bi ju pozvao o. Maskell. Ništa ju nije pitala, samo joj je jednom pred njegovim vratima rekla da će učiniti nešto da njezinoj muci bude kraj. Tri dana potom Cathy se nije vratila iz dućana.
Što je nakon toga slijedilo, Jane Doe duboko je zakopala u sebi, sve do lavine otkrića što su ih dva desetljeća kasnije pokrenule dvije bivše učenice. Istom tada, nakon toliko godina prvi put je progovorila što se s njome događalo.
Jednoga dana nakon Cathyna nestanka Maskell je uzeo Jane u auto i odvezao u šumu izvan grada. Kod jednoga stabla naloži joj da razgrne lišće. Ugledala je lice mrtve sestre Cathy. Otac Joseph joj reče: ”Evo, ovo će se dogoditi svakome tko bude govorio što ne treba.” Malo potom Cathyno tijelo našlo se na gradskom smetlištu.
Kad su onda i kraljevi proglašeni dionicima božanskoga autoriteta, teško onima koji se nađu u tijesku dviju udruženih moći, duhovne i svjetovne. Za takve može vrijediti natpis nad ulazom u Danteov Pakao, Lasciate ogni speranza … – ”tko uđe nek se kani svake nade”
Nakon svih proteklih godina, sad su se brojna braća i sestre Jane Doe uposlila da pronađu što više imena i adresa bivših učinica škole Keough. Na mnoštvo njihovih pisama, elektronskih poruka i oglasa javilo se više od stotinu žena, koje su bile spremne svjedočiti što vidjele i doživjele. Saznalo se kako neke od tadašnjih učenica više nisu žive, bilo je samoubojstava, alkoholizma, ovisništva o drogama…
Položaj Josepha Maskella bio je izvanredno moćan, nitko se dotada nije usuđivao u njega dirnuti. Brat mu je bio važan u gradskoj policiji, sam Maskell bio je dušobrižnik policije, vatrogasne brigade i nacionalne garde. Po svemu, do nadbiskupa najugledniji crkveni čovjek Baltimorea.
Janein brat Charles bio je u isto vrijeme učenik muške katoličke škole St. Clemens. Dvije godine prije smrti časne sestre Cathy ondje je bio u upravi škole o. Joseph Maskell. Seksualno je zlostavljao Charlesa, dječak se požalio majci, a ona otišla ravno biskupu Francisu Macloohyu. Maskella su premjestili na djevojačku školu. Jane se nije usudila nikome požaliti, a i vjerovala da je ona grešnica. I mislila je da je ona jedina s kojom se to događa.
Novinar Tom Nugent imao je obilje novih spoznaja da nastavi izvješćivanje od prije osamnaest godina. Ali je to bilo opasno, kaže: ”Krenuti na Crkvu u Baltimoreu je krenuti protiv giganta.” Žene su predale sve podatke državnom tužiteljstvu, uvjerene u preobilje svedočanstava da se pokrene postupak protiv Maskella i sukrivaca.
Maskell je s negodovanjem poricao sve optužbe. No premjestili su ga sa škole na drugu dužnost. Državna tužiteljica (crnkinja, nekatolikinja) tumačila je kako od svih tih stotinjak svjedočanstava nijedno nema dostatne potkrepe za pokretanje sudskog postupka.
Jedna bivša učenica, sličnoga imena Jane Roe, u svojoj je 49. godini išla studirati i diplomirala pravo, da bi mogla zastupati tužiteljice. Slučaj nikada nije došao pred sud.
Jednoga dana nakon Cathyna nestanka Maskell je uzeo Jane u auto i odvezao u šumu izvan grada. Kod jednoga stabla naloži joj da razgrne lišće. Ugledala je lice mrtve sestre Cathy. Otac Joseph joj reče: ”Evo, ovo će se dogoditi svakome tko bude govorio što ne treba.” Malo potom Cathyno tijelo našlo se na gradskom smetlištu
Udruga žrtava tražila je od nadbiskupije da dopusti pristup arhivu o Maskellu. Nekoliko zahtjeva redom je odbijeno. Nadbiskupija je pristala na novčanu nadoknadu za 12 od 35 utvrđenih žrtava zlostavljanja, u iznosima od 25 do 50 tisuća dolara. Prošle godine Crkva je zatvorila srednju školu Keough.
O Maskellovu vladanju saznali su oni gore još u slučaju Janeina brata Charlesa, i on govori: ”Da je odmah u početku netko slušao, koliko bi života bilo spašeno! Sestra Cathy bi još bila ovdje…”.
Francisa Macloolya, sada biskupa u Wilmingtonu, kojemu je prvome bilo dojavljeno nedjelo toga svećenika, pita novinar je li tada išta poduzeo. Kaže da je Maskellu ”pružio duhovno savjetovanje i pripomoć”.
Kad se Joseph Maskell teško razbolio, pitali su ga kako je mogao sve tolike optužbe do kraja nijekati. ”Štitio sam čast Crkve”, odgovorio je. Nikada doveden pred sud, umro je 2001.
To me je podsjetilo na uvodnik na naslovnici pariškog Le Mondea g. 1968., ”Obrana časti Crkve, besmislica”. Odnosilo se to na konzervativne krugove u pokoncilskim godinama koji se nisu mirili s razlikovanjem ljudskog elementa od božanskog.
S. Cathy Cesnik
Jane Doe danas
Joseph Maskell
Neil Magnus
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Sklonost religiji dio je naše genetske baštine
- Moj prijatelj pater Emanuel nema imena na grobnom križu
- Nepoželjne manjine, genocidi – Ubojice su pobjednici
- Diskretni šarm politike. Kraj povijesti – ili ponavljanje?
- Kultura selektivnoga sjećanja. Hrvati Hercegovine i NDH
- Prijestupi mišljenja nekoć i danas
- Sila kao sredstvo osvajanja zemalja i duša
- Kad laž i korupcija dobivaju izbore
- ”Sveti kamen” kao znak trajanja i nepromjenjivosti
- Milenarijske vizije admirala Domazeta Loše
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.