Kada se zajednica prestane sjećati Hitlera, rađa se novi Hitler

Čitatelj će mi oprostiti, drugog prijevoda mimo srpskog nisam našao, ali sadržaj nam je svima blizak i jasan: “Ako je u demokratskim zemljama glavna snaga podstrek za proizvodnju profita koji imaju pojedini industrijalci, bankari i podmićeni političari (…) nama najveći podstrek daje saznanje miliona onih koji rade da se u ovom ratu vodi borba protiv radnog sveta i da će (…) ako ikada pobede iskaliti na njih svoj bes svom kapitalističkom nemilosrdnošću za koju su sposobni pošto je njihov jedini Bog, ‘Bog zlato’.

Tim kapitalistima nije poznat nikakav drugi čovečanski osećaj osim želje za dobiti i oni su spremni da svome nagonu potčine svaku plemenitiju misao. (…) Ovaj se rat ne vodi za ovaj ili onaj oblik države, niti za ma kakvu međunarodnu konstrukciju budućnosti, već zato da se vidi da li ova zemlja postoji samo za jedne, a ne i za druge.

Dok se ostali svet priprema da siromasima oduzme i ono malo što još imaju, mi se spremamo da bednicima pribavimo opšta čovečanska prava i da im obezbedimo onaj udeo u životu na koji imaju pravo.

Postideološki, postpolitički, a onda i – saznat ćemo to na kraju – postčinjenični diskurs koji 2018. pali široke narodne mase, ulijeva strah u kosti mislećem građanstvu, razara mainstream medije (tamo gdje ih ima), takozvanu stvarnost pretvara u zapišanu stranicu mjesnog tabloida

Ova borba nije napad na prava drugih naroda, već je samo napad na gramzivost kapitalističkih gornjih slojeva koji neće da uvide da je prošlo vreme u kome je zlato vladalo svetom, već da, naprotiv, nastupa budućnost u kojoj će ljudi biti odlučujuća snaga u životu naroda. (…) To saznanje dovešće do pobede u narednoj godini.

Boreći se za ovu sreću naroda verujemo da najpre zaslužujemo blagoslov Proviđenja. Bog je dosada blagoslovio naše oružje. Ako verno i hrabro izvršujemo svoju dužnost, on nas i u buduće neće napustiti.”

U ovome briljantno prevedenom, silovito ritmiziranom, sinkopiranom fragmentu nema ničega, ili skoro ničega, što ne bi, ili što već nije na duši, na jeziku i u partijskom programu i izričaju najmarkantnijih populističkih pokreta i partija današnjice, od talijanskih Pet zvjezdica i Ciprasovih paradnih ljevičara do samog Donalda Trumpa, faraona svih postmodernih blebetala, Redžepa Tajipa Erdoana, kojeg u Sarajevu nazivaju sultanom, pa je nekako i prirodno da mu ime ispisujemo u skladu s lokalnim pravopisima, Viktora Orbána, prvog koji je dohakao bankama i bankarima, liberalnom kapitalizmu, Sorosu i njegovoj zlatnoj teladi tobožnjih ljudskih prava, te ostalih, vladajućih i nevladajućih čudaka, obasjanika, karizmatika i živih svetaca nadahnutih pravima malog čovjeka koji živi teško, a bankovni mu je račun blokiran jer su se protiv njega i njegovih opštih čovečanskih prava zavjerile banke, demokratske vlade i Međunarodni monetarni fond, taj vrhovni đavao koji sa svom svojom kapitalističkom nemilosrdnošću bijes iskaljuje na nemoćnim i potlačenim.

U odabranom fragmentu nema podjele na ljevicu i desnicu, nema dnevnopolitičkih rezona, nema ideologije.

Postideološki, postpolitički, a onda i – saznat ćemo to na kraju – postčinjenični diskurs koji 2018. pali široke narodne mase, ulijeva strah u kosti mislećem građanstvu, razara mainstream medije (tamo gdje ih ima), takozvanu stvarnost pretvara u zapišanu stranicu mjesnog tabloida.

Za svakog tu ima ponešto: Crkvu, prvenstveno onu Katoličku, govornik pridobiva ne samo zazivanjem Boga i Proviđenja, nego i univerzalističkim diskursom, brigom za potrebite, ali i izrugivanjem demokracije, sustava kojim iz pozadine vladaju oni kojima je novac jedino božanstvo.

Ovom prigodom on to neće izgovoriti, ali govorniku su, kao i većini populističkih vođa današnjice, na umu Židovi, Rothschildi, judeomasoni. Oni su, zapravo, ti bankari i kapitalisti, i on to zna. I zna da mi znamo. To neizrečeno zajedničko saznanje tajna je vjere, populističke, pučke i svjetovne, one koja će sirotog malog čovjeka osloboditi bankarskog terora.

Ovom prigodom on to neće izgovoriti, ali govorniku su, kao i većini populističkih vođa današnjice, na umu Židovi, Rothschildi, judeomasoni. Oni su, zapravo, ti bankari i kapitalisti, i on to zna. I zna da mi znamo. To neizrečeno zajedničko saznanje tajna je vjere, populističke, pučke i svjetovne, one koja će sirotog malog čovjeka osloboditi bankarskog terora.

On, govoreći o opštim čovečanskim pravima, zapravo priziva univerzalna ljudska prava, ali ne onakva kakva su donedavno postojala kao mantra na kojoj je opstajala Organizacija ujedinjenih naroda, Europska unija i cjelokupni svjetski poredak za koji su se, nasuprot bliskoistočnim tiranima, vjerskim fundamentalistima i teroristima, zalagale najveće svjetske demokracije, nego neka stvarna ljudska prava, pojedinaca oslobođenih bankarske ucjene i terora kapitalizma.

Iako je deklarirani populist, u citiranom fragmentu on izriče nešto što je na prvi pogled proturječno, što će čitatelja iznenaditi, a možda ga i privući: “nastupa budućnost u kojoj će ljudi biti odlučujuća snaga u životu naroda”.

Iako se protivi individualizmu – individualizam je čedo liberalizma i najveći neprijatelj svakog populizma – on najednom odstupa od fantomske prikaze naroda, i pažnju obraća – ljudima.

Ljudi, za razliku od naroda, imaju svoja imena i prezimena, međusobno se poznaju i prepoznaju, povezani su osjećajem solidarnosti. Tvrdnja da će ljudi biti odlučujuća snaga u životu naroda skoro da je ljevičarska. Ako i nije, privući će razočarane, bivše ljevičare, izgubljene u postideološkom i postčinjeničnom društvu.

On pruža ruku i razumnijim među industrijalcima, bankarima i kapitalistima. Oni će, svjedoči ovaj fragment, biti njegovi saveznici u ostvarenju velikog populističkog projekta.

Obraća se drugim narodima, kaže da nema ništa protiv njih, obraća se konzervativcima, obećava im povratak tradicionalnim vrijednostima, obraća se mladim, gnjevnim i revolucionarnim. Svima.

Za razliku od političara starog kova, koji markiraju svoje biračko tijelo i vrlo pažljivo izabiru one kojima će se obraćati, on se obraća svima. Njegov je cijeli svijet. On je mirotvorac, njegovo je Kraljevstvo nebesko.

Proglas je većim dijelom posvećen ratnim pobjedama i mirovnim težnjama Hitlerovim. I to je, kao i sve drugo, neobično slično diskursima današnjim, pa i Hitlerovo mirotvorstvo, njegovo snebivanje nad britanskim, francuskim, pa čak i poljskim ratobornim i ekstremističkim poduhvatima od kojih se Njemačka, razumljivo je, samo branila, ne razlikuje se od onoga što čitamo i slušamo još od devedesetih, najprije s margina onih naših ratova, a onda i kao politički eho američkih intervencija u Afganistanu, Iraku i kojekuda

Izabrani fragment prepisan je sa sedme stranice beogradske Politike, digitalizirano izdanje, koje je, zahvaljujući Narodnoj biblioteci Srbije, na slobodnom čitanju svim korisnicima interneta. Svoju svakodnevnu žudnju za novinama zadovoljavam čitanjem digitalizirane Politike.

Istina, novine nisu najfriškije: prvi broj objavljen je 25. siječnja 1904, a posljednji 6. travnja 1941, pred jutro kada je bombardiran Beograd. Broj koji sam danas listao, i iz njega citirao fragment postmodernog populista, izašao je u srijedu 1. siječnja 1941.

Riječ je o “Novogodišnjem proglasu gospodina Adolfa Hitlera članovima nacionalsocijalističke stranke”, koji Politika prenosi u cijelosti i bez komentara.

Proglas je većim dijelom posvećen ratnim pobjedama i mirovnim težnjama Hitlerovim. I to je, kao i sve drugo, neobično slično diskursima današnjim, pa i Hitlerovo mirotvorstvo, njegovo snebivanje nad britanskim, francuskim, pa čak i poljskim ratobornim i ekstremističkim poduhvatima od kojih se Njemačka, razumljivo je, samo branila, ne razlikuje se od onoga što čitamo i slušamo još od devedesetih, najprije s margina onih naših ratova, a onda i kao politički eho američkih intervencija u Afganistanu, Iraku i kojekuda.

Ali je, ipak, puno zanimljivije to što slijedi nakon ratno-mirotvornog Hitlerovog trijumfalizma, kao njegov svjetonazorski iskaz, te svojevrsna ispružena ruka onima koji ga, možda, prethodno nisu razumijevali ni prihvaćali, u kojemu on, pored ostaloga, jasno definira i tko su mu neprijatelji: banke, krupni kapitalisti i njihova nezajažljiva strast za novcem, truli i korumpirani demokratski sustavi…

Nijednom, ali baš nijednom riječju u svojoj novogodišnjoj poslanici za 1941. Adolf Hitler ne spominje ni Židove ni boljševike. Pola godine kasnije, 22. lipnja 1941. Njemačka će napasti SSSR, a tokom cijele 1941. raspravljat će se modeli “konačnog rješenja židovskog pitanja”, a donesena će odluka biti priopćena najužem posvećeničkom krugu 20. siječnja 1942, na jezeru Wann, na prilazu Berlinu.

Dok se obraća svome članstvu, a onda i cijelom svijetu, Adolf Hitler nešto drugo ima na umu: iskoristiti krizu kapitalističkog sustava – a kapitalizam je u krizi otkako je zavladao svijetom, i ta kriza uvijek je konačna i fatalna – iskoristiti krizu demokratskih ustanova i institucija – koje moraju biti u krizi upravo zato što su demokratske, a demokracija za razliku od diktature nije stabilan sustav – iskoristiti slutnju kraja ideologije – koja je u Hitlerovo vrijeme postojala kao što postoji i danas – i zavladati kolektivnim imaginarijem kao onaj tko ima sva krizna rješenja.

Nisu današnji populisti čitali Hitlera, niti su se nadahnjivali njegovim idejama. Sami su došli do istog do čega je došao i on, jer ih je vodila ista logika kao i njega: osloboditi ljude od terora činjenica i činjeničnog svijeta, osloboditi ih od podložnosti svim formalnim i neformalnim institucijama, od institucije morala do banke, suda i policije, osloboditi ih od svega što osjećaju kao pritisak modernog načina života, pritisak slobode i demokracije

Nisu današnji populisti čitali Hitlera, niti su se nadahnjivali njegovim idejama. Sami su došli do istog do čega je došao i on, jer ih je vodila ista logika kao i njega: osloboditi ljude od terora činjenica i činjeničnog svijeta, osloboditi ih od podložnosti svim formalnim i neformalnim institucijama, od institucije morala do banke, suda i policije, osloboditi ih od svega što osjećaju kao pritisak modernog načina života, pritisak slobode i demokracije.

Nakon što ih se tako oslobodi, ljudi su spremni da bez razmišljanja postaju robovi.

A demokracija se nema čime suprotstaviti populizmu i toj vrsti oslobođenja.

Demokracija ljudima može obećati samo to da će im biti teško i još teže, da će i dalje biti dužni da vraćaju svoje dugove, i da će, ne poprave li svojim entuzijazmom Republiku, i dalje jedna pravila vrijediti za bogate, a druga za njih siromašne.

I to je u logici krize kapitalizma: kada se zajednica prestane sjećati Hitlera, rađa se novi Hitler.

(Prenosimo s autorova portala).

Još tekstova ovog autora:

• 30 godina od smrti Kiša svijet je sve sličniji njegovoj prozi
• Zašto pismenost više nije uvjet za polaganje državne mature
• Koliku bi kaznu sud razrezao Juniju Palmotiću da je slučajno živ?
• Što se dogodi kad KGK izvodi fra Bernardina Sokola izvan Crkve
• U Tedeschijevu govoru ima EU patriotizma, premda…
• Hrvatstvo je samome sebi smisao, ukras i sadržaj
• 1. rujna 1939. dovršena je kratka povijest europskog beščašća
• Kada je točno Andrić prestao biti hrvatski pisac
• Film koji hrvatsko društvo suočava s najdubljom tabu temom
• Ili će Europa biti kako kaže Mario Vargas Llosa ili je neće biti

» Svi tekstovi ovog autora