Kakav će biti novi Bidenov Balkan?

Što pobjeda Josepha Bidena, koji će 20. siječnja 2021. postati predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, znači za zemlje zapadnog Balkana – šestorku koja čeka na članstvo u Europskoj uniji (Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Srbiju, Kosovo, Sjevernu Makedoniju i Albaniju)?

U tim su zemljama američki izbori praćeni emotivno i navijački. Srpski mediji, kao i analitičari skloni vladajućoj Srpskoj naprednoj stranci (SNS), stali su listom uz Trumpa. Razočaranje rezultatima izbora bilo je, stoga, veliko.

Na drugoj strani, Albanci na Kosovu i Bošnjaci u Bosni i Hercegovini proslavili su Bidenovu pobjedu nadajući se prekidu trendova koje je sa sobom donijelo četverogodišnje predsjedavanje Donalda Trumpa Amerikom.

U zadnje četiri godine Srbija je vodila uspješnu kampanju “otpriznavanja”, koja je dovela do toga da je čak 15 zemalja koje su ranije priznale Kosovo povuklo ta priznanja.

Uz to, Srbija se čvršće povezala s Republikom Srpskom, a njezine su pozicije ojačale i u Crnoj Gori.

Koliko god odnosi Beograda i Zagreba i dalje bili zaleđeni, došlo je do bliže suradnje hrvatskih i srpskih etničkih lidera u Bosni i Hercegovini, što je Zagreb podržao. Posebno nakon potpisivanja “pisma namjera” – u Washingtonu početkom rujna ove godine – Srbija je poboljšala svoju poziciju, što je počelo brinuti Bošnjake i Albance.

Biden spada u one koji Balkan dobro poznaju i intervencionizam im nije stran, ali mu, naravno, neće biti na vrhu interesa

Premda je američki državni tajnik Pompeo prilikom posjeta Dubrovniku ignorirao zahtjev Zagreba da nešto učini za Hrvate u Bosni i Hercegovini, osjećaj da se na Balkanu više ne zna “tko je gazda” jer nema američkog vodstva stvarao je frustracije u Sarajevu, koje se cijelo vrijeme nakon rata oslanjalo na podršku SAD-a.

Istodobno, ni Zagreb nije bio suviše zadovoljan Trumpom, posebno otkako je na predsjedničkim izborima pobijedio Zoran Milanović. Njegova prethodnica, Kolinda Grabar-Kitarović postigla je ipak da američkog predsjednika dovede na summit Inicijative tri mora u Varšavi 2017. godine.

Milanović, međutim, nije pokazivao nikakav interes za tu ideju, koja je povezivala Hrvatsku sa SAD-om.

S druge strane, nakon susreta s Pompeom u Dubrovniku bilo je vidljivo i nezadovoljstvo premijera Plenkovića, čije je uporne pokušaje da pridobije američku podršku za poboljšanje položaja Hrvata u BiH Pompeo jednako uporno i sasvim vidljivo ignorirao.

Odgovarajući na to ignoriranje, hrvatski je premijer praktički ignorirao Pompeove zahtjeve u vezi s poslovanjem s Kinom.

Najveći problem Trumpova mandata za Hrvatsku bilo je to što je on poremetio odnose unutar euroatlantske sigurnosne i političke zajednice, koju Hrvatska, otkako je ušla u NATO i EU, smatra svojom stvarnom i poželjnom “regijom”.

Suvremena Hrvatska ne strahuje od jačanja Srbije jer se osjeća dovoljno moćnom i superiornom upravo stoga što je članica tih organizacija. Ali ako se njihov opstanak dovede u pitanje – a Trump je bio prvi američki predsjednik koji po tom pitanju nije bio sasvim jasan – to bi bio težak strateški udarac za nju, kao i za sve male zemlje-članice tih organizacija. Trump je vukao iznenađujuće poteze.

Za Balkan – sve do samog kraja – nije pokazao nikakav interes, a kad se zainteresirao, pokazao je prilično neznanje. Tvrdio je da je u 20 minuta razgovora sa srpskim i kosovskim vođama razriješio konflikt koji je trajao 400 godina. Crnoj Gori nije stao na put kod njezina ulaska u NATO, ali je crnogorskog premijera Markovića najprije laktom pomaknuo kako bi sebi učinio prolaz na jednom od sastanaka na vrhu, a potom Crnogorce proglasio agresivnim narodom koji može izazvati Treći svjetski rat.

Uostalom, i njegov državni tajnik Pompeo je prilikom svojeg posjeta Dubrovniku više govorio o Kini nego o Hrvatskoj i drugim zemljama u njezinu okruženju. Sporazumi koje je Trump potpisao sa Srbijom i Kosovom pokazali su da se Amerika za Balkan zainteresirala u prvom redu u kontekstu njegove bliskoistočnizacije.

U svemu drugom, Trump je na Balkan gledao u svjetlu globalnih odnosa – s Rusijom i Kinom. Taj nedostatak interesa za Balkan, kao i njegovo nepoznavanje – do čega je došlo i zbog odlaska mnogih stručnjaka i iskusnih diplomata iz State Departmenta u zadnje četiri godine – omogućili su pojedinim liderima na Balkanu da konsolidiraju svoje pozicije i pokažu neke samostalne inicijative, bez straha od toga da će biti zaustavljene prije nego što se uopće razmotre.

Nakon susreta s Pompeom u Dubrovniku bilo je vidljivo i nezadovoljstvo premijera Plenkovića, čije je uporne pokušaje da pridobije američku podršku za poboljšanje položaja Hrvata u BiH Pompeo jednako uporno i sasvim vidljivo ignorirao

Jedna od njih bila je ideja o “srpsko-albanskom povijesnom sporazumu”, koji nikad nije ugledao svjetlo dana, ali je bio razmatran iza zatvorenih vrata.

Detalje ne znamo, jer ih nitko nikad nije iznio javnosti, ali široko se špekuliralo da ideja o “promjeni granica” više za Amerikance nije takav tabu kakav je bila u ranim devedesetima.

Čak i tad, Amerikanci nisu bili protiv promjene granica, ali se ona mogla dogoditi samo uz suglasnost svih strana koje su involvirane u konflikt. U nekim situacijama su je de facto – premda ne i de iure – tolerirali: npr. u slučaju sjevernog Kosova.

No otvaranje tog pitanja odmah je izazvalo reakciju u Njemačkoj i Europskoj uniji, kao i u javnosti (posebno u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i među konzervativnim intelektualcima) u Srbiji, pa se od nje – zasad – odustalo u korist ideje o “zamrznutom konfliktu”. Ali ostala je ipak nada da bi se “kosovsko pitanje” moglo napokon riješiti tijekom drugog Trumpova mandata.

S obzirom na to da je Biden jedan od najglasnijih zagovornika nezavisnosti Kosova, Srbija se sad nada da pitanje Kosova neće biti riješeno u njegovu mandatu, smatrajući da je kompromis s njegovom tvrdom linijom (“nezavisnost Kosova je nepovratan proces”) nemoguć.

Druga ideja koja je samostalno nastala – bila je mini Schengen. Vučić je uspio da je uključi u washingtonske sporazume, čime joj je dao novi dah. Radi se o čvršćem ekonomskom, radno-socijalnom i drugom povezivanju između preostalih zemalja koje čekaju na primanje u EU.

Nedavno su Makedonija, Albanija i Srbija potpisale sporazum o suradnji u zdravstvenim pitanjima i prelasku granice samo s osobnim iskaznicama. No Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Kosovo su prema ovoj inicijativi hladne, svaka iz svojih razloga.

Srbija se nadala da će otvaranjem ureda Međunarodne razvojne financijske korporacije u Beogradu prije dva mjeseca, što je bila izravna posljedica washingtonskih sporazuma, doći do povećanja američkih investicija u Srbiju i da će ona tijekom drugog Trumpova mandata postati ekonomski motor regije.

Aleksandar Vučić je, uz to, isticao i da će Srbija imati puno manji pad BDP-a od drugih zemalja regije, uključujući i Hrvatsku. U trećem kvartalu ove godine on je bio samo 1,3 posto, što je najmanje u Europi. I doista, Srbija nije ekonomski stradala koliko zemlje oslonjene na turizam, a taj trend bi se mogao nastaviti ako pandemija potraje.

Svi ovi projekti bili su mogući dijelom i stoga što nije bilo ni europskog ni američkog vodstva u zapadnom Balkanu pa su te zemlje ostavljene same sebi. U nekima od njih to je imalo pozitivne učinke – npr. u Sjevernoj Makedoniji, gdje je ne samo došlo do promjene vlasti, nego i do potpisivanja sporazuma s Grčkom. No bugarski veto na pregovore o članstvu Sjeverne Makedonije u EU pokazuje da je ponekad potreban jaki saveznik koji može ukloniti takve prepreke.

Biden spada u one koji Balkan dobro poznaju i intervencionizam im nije stran. On je podržavao intervenciju protiv Srbije i bosanskih Srba tijekom rata u Bosni i Hercegovini, a kasnije i na Kosovu. Bio je jedan od najistaknutijih zaštitnika Albanaca i Bošnjaka, i kritičara Srba i Srbije u vrijeme Slobodana Miloševića.

Bliže sadašnjosti, tijekom kampanje je naglasio da je negiranje genocida u Srebrenici “moralni zločin” i najavio: “Ako budem izabran za predsjednika, učinit ću sve da potraga za pravdom i pomirenjem u jugoistočnoj Europi postane prioritet u zajedničkom radu na pomoć građana BiH da ispune svoje euroatlantske želje”.

U zadnje četiri godine Srbija je vodila uspješnu kampanju “otpriznavanja”, koja je dovela do toga da je čak 15 zemalja koje su ranije priznale Kosovo povuklo ta priznanja

U vezi s Kosovom, rekao je da će inzistirati na rasvjetljavanju ratnih zločina (na obje strane) i sudbine nestalih.

Tijekom Bidenova mandata, dakle, ne može se očekivati nikakvo urušavanje jedinstva i integriteta BiH, zemlje u čiji je opstanak SAD uložio veliki politički i sigurnosni kapital. Suviše velik da bi dopustio da 25 godina nakon Daytona jednostavno kolabira. Isto je i s Kosovom.

Može se očekivati da će SAD nastojati potaći druge zemlje koje još nisu priznale Kosovo da to učine – prije svega one koje su članice NATO-a i Europske unije. No hoće li Biden ići dalje od toga?

To se pitanje postavlja prije svega u vezi s BiH. Drugim riječima, hoće li htjeti samo zadržati Daytonski sporazum ili će ga htjeti zamijeniti nekim drugim?

Balkan, naravno, neće biti na vrhu interesa američke vanjske politike ni u njegovu mandatu. Ali on to i ne mora biti. Dovoljno je da postoji tim koji se bavi Balkanom i da u tome ima snažnu podršku predsjednika koji točno zna što želi postići – pa da se stvari na terenu ozbiljno promijene.

U svojem nedavnom komentaru objavljenom u važnom časopisu Foreign Policy, Majda Ruge je napisala da Biden sigurno neće ponoviti Trumpove pogreške kad se radi o Balkanu, ali da će biti teže ne ponoviti Obamine. Obama je, naime, vodio pasivnu politiku prema Europi općenito, a i u globalnim je odnosima njegova politika bila poznata pod nazivom “vodstvo iz pozadine”. Na Balkanu je ta politika značila potpuni oslonac na Europsku uniju.

Međutim, EU nije pokazala ni dovoljno pameti ni odlučnosti da se brzo proširi na zemlje zapadnog Balkana, nego je oklijevala, ponavljajući stare fraze iz devedesetih.

To je otvorilo put drugim igračima: prije svega Rusiji i Turskoj, što je ne samo učinilo prijam zemalja zapadnog Balkana sve težim, nego je dovelo i do toga što Florian Bieber, profesor politologije iz Graza, naziva obnovom autoritarnih, iliberalnih, režima u regiji.

Biden će se, također, oslanjati na Europsku uniju, koja je njegovom pobjedom osnažila i odahnula. Hoće li Biden, dakle, preuzeti inicijativu u tom obnovljenom euroatlantskom savezništvu pa predvoditi inicijativom u onom dijelu Europe koji najbolje poznaje?

Njegov telefonski razgovor s Borisom Johnsonom – premijerom zemlje koja svoju ulogu nakon izlaska iz EU traži u prostoru koji Johnson naziva “Europom izvan EU”, i to predvodeći u sigurnosnoj zaštiti tog prostora – upućuje na to da postoji obostrani interes za Balkan, koji su dvojica lidera smjestili u isti koš s Ukrajinom, ne s Bliskim istokom, kao što je činio Trump.

Što pobjeda Josepha Bidena, koji će 20. siječnja 2021. postati predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, znači za zemlje zapadnog Balkana – šestorku koja čeka na članstvo u Europskoj uniji (Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Srbiju, Kosovo, Sjevernu Makedoniju i Albaniju)?

Od mjera koje su dosad bile spominjane u analitičarskim krugovima, predlažu se jačanje Ureda Visokog predstavnika i EUFOR-a te korištenje preventivnih kaznenih mjera protiv, kako je – grubo i uvredljivo – rekao Kurt Bassuener “bosanske parazitske političke klase” (misli na sve tri etničke grupe) koje koriste zastrašivanje kako bi ostale na vlasti.

Visoki predstavnik Inzko već je podignuo glas nakon višegodišnje uspavanosti pa je zatražio od Milorada Dodika da promijeni naziv studentskog doma u Banjoj Luci koji je nazvan po Radovanu Karadžiću, a potom najavio da će najkasnije u srpnju 2021. nametnuti zakon o negiranju genocida.

To možda može zastrašiti te političare, ali ih teško može usmjeriti da rade na integraciji umjesto na dezintegraciji zemlje.

Ako Biden odluči Dayton zamijeniti nekim novim sistemom – a bošnjački lideri i intelektualci se nadaju da će upravo to učiniti te aktivno rade na tome da ga uvjere da je to potrebno – promjene koje će on predložiti neće se svidjeti ni Hrvatskoj ni Srbiji.

Bidenove promjene – ako ih bude – ići će u smjeru integracije, a možda i centralizacije Bosne i Hercegovine.

Na Hrvatskoj bi, u tom slučaju, bilo da odluči što joj je važnije: jačanje partnerskih odnosa sa SAD-om i povećanje utjecaja u EU i NATO-u ili daljnje inzistiranje na etnički utemeljenoj decentralizaciji u Bosni i Hercegovini, i to u suradnji s Miloradom Dodikom – što bi je moglo dovesti u koliziju s Bidenovom Amerikom.

(Prenosimo s portala tjednika Express).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Bojim se da napadi na Srbe neće prestati
• Neoustaštvo je stvarna prijetnja. I vodi prema ratu
• Tanja Tagirov nikada nije izdala novinarsku profesiju
• Slaba je hrvatska blokada Srbije bez saveznika
• Ako izbori ”svađaju narode”, referendumi ih svađaju još i više
• Grabar-Kitarović poduprla islamističku dimenziju Erdoğanove politike
• Karadžićev rat osramotio je u prvom redu Srbe
• I Tito i Latinka Perović su dio neželjene elite
• Da li je EU jedina perspektiva regije?
• Sloboda ili totalitarizam

» Svi tekstovi ovog autora