Eliezer Papo
U jednoj zabitoj kasabi ogromnog Osmanskog Carstva živjela je i mala jevrejska zajednica, siromašna kao i kasaba u kojoj je našla utočište.
Rabin koji je vodio zajednicu uvijek je u svojim propovijedima nastojao podvući kako Božje misli nisu naše misli – i kako na nebu ono što nama izgleda važno može biti sasvim nevažno – dok ono na šta mi ne obraćamo pažnju može biti upravo najvažnija stvar na svijetu.
Želeći vaspitati svoju pastvu u pravim vrijednostima Tore, a istovremeno želeći im pružiti i utjehu u njihovoj bijedi i siromaštvu – rabin je stalno podvlačio kako na nebu ne gledaju na količinu (jer sve je ionako vlasništvo Tvorca) prinosa – nego na čistoću srca i namjere prinositelja.
Podvlačio je kako je sam biblijski kralj David koji je bio moćan vladar nije molio od Boga da mu podari moć, slavu, bogatstvo, nove provincije i robove – nego samo srce čisto i duh prav – kao što stoji zapisano u Psalmu pedeset i prvome: ”Srce čisto stvori mi Bože, i duh prav obnovi u utrobi mojoj”.
Iz Subote u Subotu rabin je ponavljao stihove pedeset i prvog Psalma po kojima je ”žrtva Bogu duh skrušen” – a ”srce slomljeno i potišteno Bog ne odbacuje”.
Među vjernicima koji su prisustvovali subotnjim propovijedima nalazio se i Mušon, stariji prostodušni i siromašni Jevrejin koji je ženu i tri neudate kćeri izdržavao hamalskim radom.
Oduvijek je Mušon osjećao potrebu da nešto učini za Boga, nešto veliko poput onih časnih muževa iz Biblije o kojima je slušao i čitao – ali znao je Mušon da priliku za takvo što neće imati. Ne on, i ne ovdje.
Na koncu, ko je bio Mušon – najobičnij hamal, a i ko je vidio da se takva junaštva i bogougodni podvizi dešavaju u tamo nekoj Bosni. Takve su se stvari dešavale u bolja vremena, boljim ljudima i na boljim mjestima.
On, Mušon nije imao sreće, rodio se kao niko i ništa i kao takav će i umrijeti. Nije se radilo o tome da je Mušon bio častohlepan i da je htio ovjekovječiti vlastito ime. Naprotiv, bio je spreman na potpunu anonimnost. Njegovo djelo trebalo je samo da bude iskaz njegove snažne vjere i njegove ogromne ljubavi za Onog koji nas je posvetio svojim zapovijedima i dao nam Toru.
Tako je mislio naš dobri Mušon i takve je misli teglio sa svojim sepetom uzbrdo i nizbrdo, iz godine u godinu – a onda je odnedavno haham počeo govoriti o tome kako Bog ne zahtijeva ništa drugo nego srce, i kako je žrtva Bogu čisto srce, i kako takvu žrtvu Bog ne odbija – i tračak nade ozari Mušonovo lice.
Nije sve izgubljeno, mislio je, niti je sve uzalud. Moguće je učiniti nešto što Bog cijeni. Samo… gdje da siroti Mušon koji ni Subotom nije jeo mesa nađe srce? Gdje da namakne pare da kupi čisto srce, bez loja, dobro srce, srce kakvo Bog voli?
Ali, vrijedilo je pokušati, stoga se Mušon prihvati posla s novom snagom. Revnost koja je izbijala iz njegovih očiju i obnovljena snaga već ostarjelog hamala kao da su imali neku magičnu moć – i, malo po malo, počeše padati novi poslovi.
U petak, uoči Subote, Mušon po ko zna koji puta prebroji sedmični utržak – pa uvidjevši da se nije prevario u računu – nego da je suma dostajala i za tekuće troškove i za kupovinu srca, sav ozaren otrča obrednom koljaču od kog zatraži da mu zapakuje jedno dobro i čisto srce bez loja s kojim, onda, otrča u sinagogu i, u trenutku kad je poslužitelj sinagoge izašao da sapere sinagogalno dvorište, otvori vrata Ehala (hebrejski: Ormar Svetinje u kom se čuvaju svici Tore) i položi svoje srce, poklonivši se duboko do zemlje.
Nakon što se Mušon neprimjetno iskrao iz sinagoge, Lijačo, poslužitelj koji je jedini bio siromašniji i od samog Mušona uđe da pripremi svitak za sutrašnje čitanje – pa kad u Ehalu nađe zapakovano srce suze mu navriješe na oči.
Ko je rekao da Bog ne čuje molitve? Evo nekoliko mjeseci kako mu žena dosađuje prigovorima kako djeca i ne znaju šta je Šabat, kako nikad mesa nisu okusila – i evo dobri Bog je čuo njegove molitve i učinio mu očigledno čudo.
U dva je doma te Subote vladala posebna atmosfera, u Lijačovom zbog nezaslužene nagrade – a u Mušonovom zbog konačno utažene revnosti. Jedino što je pomućivalo Mušonovu radost bila je sumnja da bi njegova žrtva mogla biti odbijena.
Sutradan, kada je prilikom javne službe otvoren Ehal da bi se izvadio svitak Tore, Mušonu stade srce, ispinjao se na prste da vidi šta je bilo s njegovom žrtvom – pa kad uvidje da je zamotuljka nestalo shvati da mu je žrtva prihvaćena. Haham je bio u pravu, dobro i čisto srce Bog ne odbija.
Htio je da poleti. Mislio je da će se u svakom trenutku odvojiti od zemlje. Sreća koja ga je ispunila vrijedila je svog njegovog dotadanjeg života. Vrijedilo je živjeti da se ovo doživi – hej, prihvaćena žrtva, i to od Boga lično.
Iz petka u petak Mušon je u sinagogu donosio po srce – sve u zavisnosti od nafake – nekad deblje, nekad tanje, nekad veće, nekad manje, nekad cijelo, nekad samo pola. Iz Subote u Subotu obje su porodice bivale sve srećnije.
Jednog petka popodne rabin se zadržao u sinagogi pripremajući sutrašnje čitanje Tore koje je bilo posebno teško. Mušon za koga je donošenje srca u Ehal već bila rutina, utrča u sinagogu – i, ne okrenuvši se da provjeri da li ga neko vidi, otvori vrata Ehala i stavi zamotuljak koji je donio.
Rabin je, zatečen, netremice i u čudu posmatrao Mušona koji je na španskom izgovarao molitvu koju je s vremenom sročio za ovu priliku:
”Bože moj i Bože otaca mojih, evo ti prinosim čisto i dobro srce kao što voliš, molim te nemoj odbiti žrtve sluge svojega, i sjeti se naroda svojega Izraela na dobro mir i spasenje.”
Prinositi žrtvu izvan još neobnovljenog Hrama u Jerusalimu je prestup zakona kakav se ne može tolerisati. Stoga haham skoči na noge da izbaci Mušona i njegovu žrtvu iz sinagoge i ponovo ustanovi zakon i red.
Upravo u trenutku kada je haham zaustio da Mušonu očita bukvicu i da mu kaže da je pogrešno shvatio, da se radi o srcu, o duši, o mislima i osjećanjima svakog pojedinca – a ne o najobičnijem komadu mesa, da je svojim djelom samo uvrijedio Boga i ogriješio se o zakon i slično – baš u tom trenutku stupi u sinagogu dostojanstven starac duge i kao snijeg bijele brade koji zatraži da nasamo razgovara sa hahamom.
Kad se obojica nađoše u avliji sinagoge, starac reče ovako:
”Ne dirajte naroda mojega Izraela, ovaj siromah u svojoj revnosti izdržava još jednu porodicu i gradi sebi vječni i nepropadljivi dom u svijetu koji dolazi, da je u vođa naroda ovog revnosti, duha i vjere koliko u naroda već bi se odavno ugodni miris žrtava dizao sa oltara mojega u Jerusalimu.”
Haham uvidje da onaj koji govori s njim nije niko drugi do Elijau a-Navi (hebrejski: Ilija Prorok), za koga Biblija veli da je svojevremeno i sam prinio žrtvu izvan Hrama da bi dao narodu priliku da uvidi čiju će žrtvu Bog prihvatiti – njegovu ili onu lažnih proroka mnogobožačkog kulta, te promislivši o svemu uvidje da zakon i formalizam nisu isto – a da revnost izvire upravo iz skrušenog duha i slomljenog i potištenog srca o kome je upravo on propovijedao dok ljudi nisu uzeli njegove riječi ozbiljnije nego što ih je uzimao on sam.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Molitva, sadaka i dobro srce produžavaju život i nagrađuju
- Šta sam iz Čiku Jerušalajma ponio u Veliki
- Zlatne ustaše
- Jevrejski pop i Nikola Tesla
- Isti jezik – a ne razumiju se
- Majmonidijansko čitanje biblijskih propisa o pashalnoj žrtvi
- Revolucionarno spaljivanje mostova prema starom svijetu
- O pashalnoj žrtvi, gorkim travama i beskvasnim hljebovima
- Šta sam iz Čiku Jerušalajma ponio u Veliki
- Sarajevska menora
