Kako češko-njemačka svadba liječi traume iz WWII

”Pretrpan vlak, odjek pucnjave u daljini. Imao sam osam godina. Jedva smo čekali stanicu da iskočimo van i pogledom se oprostimo od zavičaja.”

Pogled je bio uperen u Šlesku. Lokomotiva je grabila ka Njemačkoj. Vlak je bio pun sudetskih Nijemaca. Netom nakon završetka rata nastao je tzv. divlji progon, poslije je nastupio organizirani od strane države. Oko tri milijuna Nijemaca je nakon rata izgubilo domove u Čehoslovačkoj, gotovo sedam milijuna u Poljskoj.

Jedan od njih je danas osamdeset i dvogodišnji Peter. Upoznala sam ga proteklog vikenda na svadbi u češkom dijelu Šleske. Držao je emotivan govor u čast ženidbe svog unuka Nijemca s češkom djevojkom.

”Šest godina nacističke nadmoći je bilo dovoljno da postanemo žrtve infekcije zla. Umjesto da smo one koji su izdali državu predali sudu, istjerali smo ih iz zemlje i kaznili odmazdom koja je prešla granice zakona. To nije bila kazna, to je bila osveta”, izjavio je nakon pada ”željezne zavjese” novoizabrani čehoslovački predsjednik Vaclav Havel u siječnju 1990. prilikom posjeta Saveznoj Republici Njemačkoj

Peterovi preci su se nastanili u poljskom dijelu Šleske u 18. stoljeću, većina još puno ranije. Peterovog oca liječnika je mobilizirao Wermacht, poginuo je 1940. u Francuskoj, majka je u to doba oboljela od tuberkuloze, bili su četiri godine razdvojeni.

Petera je udomila obitelj koja je živjela na Krkonošama, između češke i poljske granice. Vlak ga je 1945. odveo u Njemačku koja se, kao i cijela Europa, podijelila na Istok i Zapad. Mislio je da mu se nikad neće ispuniti dječji san da se popne na Snježku, najveći vrh na planini Krkonoše koji je gledao za vrijeme dobre vidljivosti kroz prozor kuće svojih udomitelja.

Nisam očekivala da će svadba biti svojevrsni doprinos daljnjem zatopljenju češko-njemačkih odnosa koji su i dan-danas opterećeni Münchenskim sporazumom iz 1938. godine. Njime je britansko-francuskim potpisom priznato Njemačkoj pravo na češke Sudete, što je rezultiralo okupacijom cijele zemlje (Češka je proglašena protektoratom), nacističkim zločinima i na koncu rata masovnim progonom sudetskih Nijemaca i zločinima Čeha nad njemačkim civilima. Procjenjuje se da je za tzv. divljeg progona poginulo od 20 do 30 tisuća Nijemaca, a oko 200 tisuća se smatra nestalima.

”Šest godina nacističke nadmoći je bilo dovoljno da postanemo žrtve infekcije zla. Umjesto da smo one koji su izdali državu predali sudu, istjerali smo ih iz zemlje i kaznili odmazdom koja je prešla granice zakona. To nije bila kazna, to je bila osveta”, izjavio je nakon pada ”željezne zavjese” novoizabrani čehoslovački predsjednik Vaclav Havel u siječnju 1990. prilikom posjeta Saveznoj Republici Njemačkoj.

Češka javnost i političari su Havelu dobrano zamjerili ovu izjavu i okrivili ga da je njome raspirio revanšističko raspoloženje među članovima Udruženja sudetskih Nijemaca i jačao njihove zahtjeve.

Najveći kamen spoticanja između Berlina i Praga su tzv. Benešovi dekreti, (nazvani po tadašnjem čehoslovačkom predsjedniku Edvardu Benešu), skupina zakona koji su služili kao pravna osnova za protjerivanje Nijemaca iz Čehoslovačke, oduzimanje njihove imovine i državljanstva.

I mladin otac Petr (češka varijanta njemačkog Peter) je u svom govoru želio podsjetiti i češke i njemačke goste i nas ostale, Balkance, Ruse i Talijane, da je ovakvo svadbeno veselje moguće ”jer smo uspjeli prije 30 godina srušiti zid između Istoka i Zapada. Bez toga bi se Katka i Tilman teško mogli sresti. Ovo nazivam istinskom češko-njemačkom uzajamnošću. Stvari dolaze na svoje mjesto zahvaljujući i našim mladencima”

Godine 1997. su dvije zemlje potpisale Češko-njemačku deklaraciju o uzajamnim odnosima kojom se željela pod prošlost podvući debela crta. Gospodarski i kulturni odnosi između Češke i Njemačke su sjajni, pogled na prošlost, što se tiče progona sudetskih Nijemaca, još uvijek je različit, premda su obje strane znatno odstupile od prvotnih tvrdokornih stajališta.

Sudetski Nijemac Peter je, govoreći na češko-njemačkoj svadbi o svojim korijenima, pripremio i video projekciju, mape i fotografije i time zorno prikazao sudbinu civila u svakom ratu kad te pogrešna nacionalnost ili vjera u trenu može odvesti u smrt, u sretnijem slučaju u progonstvo. Nekadašnji dom nestaje u osvrtanju iz vlaka ili kolone.

U svibnju 1989., prije gotovo trideset godina, Peter je sa suprugom odlučio posjetiti poljsku Šlesku, zavičaj svojih predaka. Ispunio mu se dječji san, popeo se na Snježku i stajao 100 metara od graničnog kamena sa Čehoslovačkom. Ni slutio nije da će se za nekoliko mjeseci rastopiti ”željezna zavjesa”, da uskoro neće biti granica između Njemačke, Poljske i Češke, da će 2004. godine oženiti sina u poljskoj Šleskoj, u crkvi u kojoj je kršten njegov otac, a još manje da će 2019. u poznim godinama doći u češku Šlesku na svadbu unuka koji živi u Berlinu i koji se ženi češkom djevojkom iz Praga čiji su korijeni iz Šleske.

Oni koji vjeruju u sudbinu ovdje bi sigurno vidjeli njezine prste.

I mladin otac Petr (češka varijanta njemačkog Peter) je u svom govoru želio podsjetiti i češke i njemačke goste i nas ostale, Balkance, Ruse i Talijane, da je ovakvo svadbeno veselje moguće ”jer smo uspjeli prije 30 godina srušiti zid između Istoka i Zapada. Bez toga bi se Katka i Tilman teško mogli sresti. Ovo nazivam istinskom češko-njemačkom uzajamnošću. Stvari dolaze na svoje mjesto zahvaljujući i našim mladencima.”

Podsjetilo me to na priču sa Facebooka; nadam se da ću je ispravno prenijeti, zaboravih, nažalost, autora. Napisao je da odbija kupovati knjige u antikvarijatima nakon što je, navodno, Miljenko Jergović u jednom od zagrebačkih antikvarijata našao knjigu posvećenu Teofilu Pančiću, sadašnjem književniku i novinaru, nekadašnjem stanovniku Zagreba koji je zbog rata i pogrešne nacionalnosti morao odseliti u Beograd

Kad smo se nakon svadbenog ručka rasuli po grupicama, trideset i trogodišnja Lada nam je pričala kako je odrasla u sudetskoj oblasti u gradiću na sjeveru Češke, u vili koja je pripadala Nijemcima prije rata. Njezini roditelji su od države dobili jedan od pet stanova koji su u vili napravljeni za češke pridošlice. Nije razumjela kad bi otac i majka u razgovoru s gostima govorili za namještaj, klavir, stvari i knjige: ”To nije naše, to je ostalo od Nijemaca”. Kasnije je shvatila koliko je teško nositi breme odrastanja s tuđim stvarima, s ostacima nečijih života.

Sjetila sam se i prijateljice Daniele koja je odrasla u Liberecu, u jednom od preuređenih stanova u njemačkoj vili. Pričala mi je kako nikad ne može zaboraviti trenutak kad su čistili kamin i našli zalihe hrane i novine još iz rata. U sjećanje joj se još više urezao trenutak iz 1985. kad je u dvorište došao stariji čovjek Nijemac, bivši vlasnik vile i sa suzama očima njezinoj baki govorio da će i oni svi jednog dana morati seliti. Baku su, pak, protjerali njemački vojnici iz njenog rodnog kraja.

Podsjetilo me to na priču sa Facebooka; nadam se da ću je ispravno prenijeti, zaboravih, nažalost, autora. Napisao je da odbija kupovati knjige u antikvarijatima nakon što je, navodno, Miljenko Jergović u jednom od zagrebačkih antikvarijata našao knjigu posvećenu Teofilu Pančiću, sadašnjem književniku i novinaru, nekadašnjem stanovniku Zagreba koji je zbog rata i pogrešne nacionalnosti morao odseliti u Beograd.

Književnica Kateřina Tučková iz Brna autorica je nagrađivanog romana ”Progonstvo Gerte Schnirch” inspiriranog protjerivanjem Nijemaca. Živi u dijelu grada koji nazivaju geto i koje odražava sve katastrofe 20. stoljeća. Nekoliko puta se mijenjalo stanovništvo te radničke, industrijske četvrti koju su zbog tekstilne industrije zvali moravski Manchester. Nekad su se tamo mogli čuti češki, njemački i jidiš.

Najprije su nestali Židovi koji su pometeni po logorima, pa Nijemci u čije stanove su došli češki radnici. Šezdesetih godina su Česi prešli u nove zgrade na obodima grada, a u njihove stanove su došli Slovaci, uglavnom Romi koji danas čine većinu u getu. Žive tamo i Ukrajinci i Vijetnamci, a odnedavno i češki liberali kojima multikulturni mix ne smeta.

Prigodom 70 godina od završetka rata u Brnu su gradski vijećnici organizirali akciju pod nazivom ”Godina pomirenja”, koju su osudili tamošnji lokalni političari, socijaldemokrati. Činjenicu da je i nakon toliko vremena progon Nijemaca za Čehe gorka tema Tučková je nedavno u jednom intervju prokomentirala riječima da su tome razlog potisnuti strah i tjeskoba.

Bio je to i civilni i vjerski obred istodobno koji je vodio svećenik husit, mladin tetak, inače pjesnik, disident za vrijeme komunizma, proganjan od strane režima. Mlada je katolkinja, mladoženja Nijemac, luteran, kuma ateist iz pravoslavne obitelji, a kum agnostik po slobodnoj procjeni kume nevjernice

”Naravno da su ljudi dugo živjeli u strahu za vrijeme protektorata. Zatvaralo se i ubijalo, ali uzvraćati nasiljem na nasilje nije ispravan put, to je začarani krug. U svakom tko je za vrijeme progona zlostavljao Nijemce, silovao, krao to je ostavilo neke tragove, najčešće nečistu savjest. Takvu životnu etapu je vrlo teško pričati djeci i unucima i zato mnogi žele tu povijesnu epizodu zaboraviti, potisnuti, tabuizirati. Odatle izvire i mržnja prema Nijemcima koja je opipljiva i dan-danas. Kad su se ljudi nakon rata preseljavali u kuće u kojima su nalazili još toplu posteljinu vlasnika, tanjure u kredencima i fotografije na policama, moralo je to u njima ostaviti duboke tragove. U najmanju ruku osjećaj neprijatnosti, stida, a i strah da mogu vrlo lako ostati bez svega jer su vrlo lako do toga došli. Sve je to ostalo Česima negdje potlačeno, skriveno i fermentira ispod površine. A najbolje je s tim izaći na kraj tako da se stare rane otvore i puste svi osjećaji van”, izjavila je književnica Tučková uz opasku da se takve stvari događaju upravo na akcijama tipa ”Godina pomirenja”.

Svadba moje mlade češke prijateljice Katke koja me izabrala za kumu izazvala je erupciju osjećaja i kod njemačke i kod češke strane obitelji, pa i kod svih uzvanika. Bila je dirljiva i zanimljiva zbog još jedne stvari – ekumenizma na djelu. Bio je to i civilni i vjerski obred istodobno koji je vodio svećenik husit, mladin tetak, inače pjesnik, disident za vrijeme komunizma, proganjan od strane režima. Mlada je katolkinja, mladoženja Nijemac, luteran, kuma ateist iz pravoslavne obitelji, a kum agnostik po slobodnoj procjeni kume nevjernice.

Bila je to moja prva svadba izvan ureda ili crkve, pod vedrim nebom. Ne pamtim da sam se na nekoj svadbi, osim svoje srpsko-hrvatske usred rata, i smijala i plakala istim intenzitetom.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Rađajte, cure, karijera nije za vas!
• U kandžama sam Praga, a uvijek u procijepu
• Oružje u Ustav! Što može poći po zlu?
• Rasizam naš svagdašnji
• Plovi, Bekime, ne može ti nitko ništa!
• Dilema sloboda ili zdravlje pogrešno je postavljena
• Koliko koštaju mrtvi?
• Svijet je jedan, nemamo kamo uteći
• Diskriminacija i izolacija starih: biznis sa starošću i nemoći
• ”Sukobi” se odigravaju oko klase, ne oko identiteta

» Svi tekstovi ovog autora