Kako je biti Rom u Hrvatskoj?

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog odsutnosti autorice).

Bacaju djecu s balkona, ubijaju sestre, pa ih stavljaju u zamrzivač na dvadeset godina, sinovi bodu majke nožem, majke s predumišljajem ubijaju dvogodišnjake, obiteljski zlostavljači lome ruke suprugama, pijani gaze djecu po pješačkim prijelazima, kradu na milijune javnoga novca, dočekuju ratne zločince po aerodromima, slave fašistički režim, pjevaju ode Jasenovcu i Gradišci staroj…

Mi, eto, znamo da među Hrvatima ima i dobrih ljudi i vrijednih ljudi, ali se ipak plašimo u svom susjedstvu, u gradovima i selima gdje živimo imati u susjedstvu narod spreman činiti takva strašna nedjela.

Zamislite, primjerice, da je krovna udruga Roma u Hrvatskoj organizirala nakon nekog od spomenutih zločina protestni skup “Želim normalan život”.

Pokušajmo zamisliti kako bi to bilo da je na nekom od gradskih trgova kakav golobradi Rom nabrajao nedjela što ih na dnevnoj bazi čine kriminalci među Hrvatima ili da je Rom sa statusom branitelja, uz podršku Roma suboraca iz drugih gradova, rekao kako mu ta braća po oružju poručuju da bi oni problem s Hrvatima riješili za tri dana. Bi li i u tom slučaju, kao u onom subotnjem, međimurskom, ocjena bila da je skup protekao mirno i dostojanstveno, bez govora mržnje.

Pokušajmo zamisliti kako bi to bilo da je na nekom od gradskih trgova kakav golobradi Rom nabrajao nedjela što ih na dnevnoj bazi čine kriminalci među Hrvatima ili da je Rom sa statusom branitelja, uz podršku Roma suboraca iz drugih gradova, rekao kako mu ta braća po oružju poručuju da bi oni problem s Hrvatima riješili za tri dana. Bi li i u tom slučaju, kao u onom subotnjem, međimurskom, ocjena bila da je skup protekao mirno i dostojanstveno, bez govora mržnje

Baš me zanima bi li policija odbila protuskup Hrvatima da su negdje, bilo gdje u Hrvatskoj Romi organizirali protuhrvatski skup potaknuti neadekvatnim sankcioniranjem zločina u svojoj domovini.

Odgovor na pitanje “Kako je biti Rom u Hrvatskoj” znate i bez povlačenja paralela ovog tipa zar ne? Međimurski skup, ma koliko se njegovi akteri to trudili prikriti, kao i sve ono što mu je prethodilo, nije ništa drugo do otvoreni, za 21. stoljeće nedopustiv rasizam.

Mladi Tin Hrgović, kojega zovu i maturant Željke Markić, onaj plavokosi mladić koji se rado uslikava s osuđenim dilerom i radikalnim desničarom Velimirom Bujancem (kriminal valjda nije kriminal kad ga čine predstavnici njegovog naroda), pripremajući na Facebooku atmosferu za subotnji prosvjed, poručio je da je “dosta romskoga terora”. Ja bih rekla da nam je dosta i revizionizma kroz generacije.

Načelnica općine Pribislavac Višnja Ivačić sa skupa je pak poručila kako “mirnog Međimurca teroriziraju kršitelji zakona koji ostvaruju sva prava”, nadamo se ipak potpuno nesvjesna da tako dio građana Pribislavaca diskriminira zbog pripadnosti romskome narodu – ali i zbog određenog ne baš sjajnog socijalnog statusa.

Jest, istina je da mnogi Romi u nas žive ispod granice siromaštva, da i oni sa završenom školom zbog stereotipa i predrasuda teško dolaze do stalnoga posla, da su njihovi tradicionalni zanati izumrli razvojem novih tehnologija. Mnogi, sigurno ne svojom voljom, žive u nehigijenskim uvjetima. U blizini gradskih odlagališta smeća, getoizirani u naseljima i kućercima bez tekuće vode, toaleta ili tuša.

Kako je biti Rom u Hrvatskoj znate i bez povlačenja paralela ovog tipa, zar ne? Međimurski skup, ma koliko se njegovi akteri to trudili prikriti, kao i sve ono što mu je prethodilo, nije ništa drugo do otvoreni, za 21. stoljeće nedopustiv rasizam

Djeca i mladi ljudi s takvih margina gradova i sela odista u život ne startaju ni s približno istim uvjetima kao ostatak stanovništva, ali zato ne iziskuju osudu, već upravo suprotno – puno razumijevanja i pomoći ljudi koji žive uz njih i s njima.

Nažalost, izgleda da načelnica i dio stanovnika tog područja koji podržava ili nepromišljeno odlazi na ovakve rasističke skupove ama baš ništa nisu naučili iz odluke Velikog vijeća Europskog suda, kad se u Međimurju prije nekoliko godina pokušalo izdvojiti u posebne razrede romsku djecu, pa se nakon tužbi moralo plaćati odštete, jer je to opravdano ocijenjeno kao neizravna diskriminacija malih Roma.

Pogrešku ponavljaju. Opet diskriminiraju i žale se na visok natalitet među Romima, dok istovremeno “hodaju za život”. Znam, Hrvatska nije nikakav izuzetak. Takve se, i još puno gore stvari, zbivaju i u zemljama u okruženju.

U Srbiji u razredima za djecu sa smetnjama u razvoju čak četrdeset posto čine mali Romi. U Češkoj ih predstavnici stranke koja je ušla u parlament nazivaju na svojim izbornim letcima “štetočinama i ološem” kojih se može riješiti samo “konačnim rješenjem”. Matteo Salvini bi ih u Italiji popisao i sve koji nisu talijanski državljani deportirao, kao da je ponovo 1938. godina.

Da, nije nimalo lako biti Rom ni u Hrvatskoj ni u drugim europskim državama i zato me svaki puta iznova rastuži kad shvatim kako u proteklih osamdesetak godina – u čitavom jednom dugom ljudskom vijeku – mnogi od nas nisu ni milimetar napredovali kada je u pitanju odnos prema Romima.

A izostanak napretka (što je potpuna neistina barem kada je o Rijeci riječ), zamjeramo njima na antiromskim protestima, kad ih beskrupulozno kriminaliziramo, kao što je to bio slučaj u subotu u Međimurju.

”… Mi zahtijevamo pravo na dom, pravo na mjesto, na naselja, susjedstva koja nisu na otrovnim i nepoželjnim mjestima. Tražimo pristup nesegregiranim školama, jednakom obrazovanju i obrazovnim ustanovama, odgovarajućim nastavnim programima. Zahtijevamo živjeti u zdravlju i sigurnosti, pravo na sigurnost i zaštitu države i njezinih tijela”, kaže se u Romskom manifestu dr. Ethel Brooks

Svima koji ne pokazuju nimalo empatije prema Romima, njihovim problemima i statusu u europskim društvima preporučila bih da pročitaju Romski manifest dr. Ethel Brooks, Romkinje i profesorice sa Sveučilišta Rutgers u Americi, na koji sam nedavno slučajno naišla i čiji ću manji dio umjesto zaključka citirati:

“Mi smo Europljani. Mi smo bili zarobljavani, prevoženi, protjerivani, mi smo krijumčareni, prisilno sterilizirani, ubijani. Zahtijevamo našu ljudskost, zahtijevamo našu povijest i zahtijevamo naše mjesto na tlu Europe. Ovdje smo već tisućljećima, ima nas između deset i dvanaest milijuna, brojčano smo nadmašili brojne priznate narode …

Mi zahtijevamo pravo na dom, pravo na mjesto, na naselja, susjedstva koja nisu na otrovnim i nepoželjnim mjestima. Tražimo pristup nesegregiranim školama, jednakom obrazovanju i obrazovnim ustanovama, odgovarajućim nastavnim programima. Zahtijevamo živjeti u zdravlju i sigurnosti, pravo na sigurnost i zaštitu države i njezinih tijela.”

Upravo to posljednje izostalo je na subotnjem skupu kad su institucije lakonski dale ocjenu da skup nije mrzilački. Što se mene tiče, ja ću na upit kako je biti Rom kod vas u Međimurju još dugo, dugo pred očima imati transparent usred kojeg se šepurilo jedno ogromno “U”!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Njihov i naš nacionalizam – dva brata uboga
• Kičmanovići u akciji: Osuđeni na lektiru
• Tajne službe i javne tiranije
• Perceptivne varke i ostavke
• Oteto uvijek, baš uvijek prokleto
• Tajne službe i javne tiranije
• Mirotvorci će umrijeti prvi
• Zvijezda bi pjevala na Pantovčaku
• Kasno Andrej na Sutjesku stiže …
• Nogom na srpski jezik

» Svi tekstovi ovog autora