Jacqueline Bat
Bilo je sasvim obično prosinačko jutro, ono u kojem se gusta tama noći sporo i teško razgrće, i siluete se u oskudnoj svjetlosti zimske naoblake ne vide oštro, meke su i nejasne, kao na veduti grada crtanoj pastelom.
Stajala sam na stanici, čekala tramvaj, nervozno pogledavajući u smjeru raskršća na Trešnjevačkom placu kroz koje se tramvaj tako teško probija, zabrinuta da ne zakasnim.
U tim nejasnim, maglovitim obrisima jutra, moje slikarsko oko uoči siluetu koja svojom ukošenošću mijenja dinamiku prizora i skoro pa zlatni rez u kojem su se poslagale siluete ostalih ljudi, s pogledom na trg i udaljena svjetla tramvaja.
Čovjek u pohabanoj odjeći, lijevom rukom je obgrlio stup i naslanja se na njega svom težinom svog ukošenog tijela. Činilo se da se pokušava odgurnuti, izravnati, no ne polazi mu za rukom. Djeluje kao netko kog nakon noćne pijanke noge ne drže, no slabost u tijelu i nemogućnost da se ”otkvači” od stupa malo je prevelika čak i za cjelonoćno opijanje.
Prelazim pogledom po licima ljudi na stanici, uočavam dvije djevojke koje ga gledaju, ostali neodređeno gledaju u daljinu, dvoje skrola po mobitelu.
Odlučim poći vidjeti što je s čovjekom i kažem djevojkama da iako se čini alkoholiziran, mislim da mu nije dobro, i da trebamo pozvati hitnu. One se slože, pođu sa mnom tih nekoliko metara do stupa.
Odlučim poći vidjeti što je s čovjekom i kažem djevojkama da iako se čini alkoholiziran, mislim da mu nije dobro, i da trebamo pozvati hitnu. One se slože, pođu sa mnom tih nekoliko metara do stupa
Čovjek, sad sam već bila uvjerena, beskućnik, bio je musav, i lica prekrivena sasušenom krvlju koja je očito prije kojeg sata curila iz otvorene rane na arkadi. Na tren mi se učinilo da kroz skorenu krv vidim i komadić stakla.
”Gospodine, što Vam se dogodilo?” upitam prilazeći. ”Morate u ambulantu, znate to, velika Vam je rana iznad lijeve obrve.”
Kaže da je noćas pao, (iako se ne bih kladila da ga netko nije udario nečim staklenim, npr. bocom) i zamoli me da mu pomognem da dođe do ograde i za nju se uhvati.
Obgrlila sam ga oko pasa, desnu ruku je prebacio preko mog ramena, njegova masna kosa puna skorene krvi bila je priljubljena tik uz moju, a ja nisam u tom trenutku mislila na delte, omikrone i ostale zarazne mikrobeštije, jednostavno me obuzelo duboko suosjećanje prema osobi koja je odjednom težište svog tijela, a i komad svog bremena prebacila sa stupa na mene, dok smo zajedno teturali prema ogradi parka.
Djevojka na stanici je imala hitnu na brzom biranju i zvučniku, konstantno je pokazivalo zauzeće. Njena prijateljica je rekla da zove 112, možda je oni uspiju spojiti. Ostali ljudi na stanici bili su statisti i nijemi promatrači.
U trenutku kad smo nas dvoje doteturali do ograde, djevojka je uspjela dobiti hitnu preko 112 i objašnjava da imamo čovjeka na tramvajskoj stanici s razbijenom arkadom. Ja mu govorim da ću ostati s njim dok hitna ne dođe.
On kaže: ”Ma ne treba, sam ću ja u ambulantu, neka ne dolaze zbog mene.”
Pokušavam ga odgovoriti, no u taj čas dolazi devetka, i on se odgurne od ograde i kaže mi: ”Samo mi pomozi da uđem… sam ću do ambulante, ja sam Ante iz Crvenog križa, oni će meni to sad srediti… i hvala ti dobra ženo!”
Pogleda djevojke na stanici, ova koja je dobila hitnu zbunjeno je gledala kako ga uvodim u tramvaj i objašnjavala da on upravo ulazi u tramvaj i ide dalje pa neće trebati dolaziti, mahne im, smijući se, onako krvav i musav, najširim osmijehom i kaže: ”Hvala, dobre žene moje!”
Vrata se zatvore, i Ante, krvav i nasmijan, otplovi u maglu prosinačkog jutra u osvjetljenom tramvaju, gledajući nas sveudilj.
Činilo se kako ne primjećuje prazan prostor koji je oko njega nastao kad je zakoračio u tramvaj, svi putnici, do tad nagurani na vrata trenutno su se razmaknuli, kako mu onako pohabanom, musavom i krvavom ne bi bili blizu, kako se ne bi dotakao njihove odjeće.
Zapravo, bila sam svjesna da je srastao sa svojom nevidljivošću za sve nas koji živimo svojim urednim životima, ni ne primjećujući beskućnike dok tiho prolaze ulicom koji metar od nas.
Prije četiri godine, u ovo prosinačko vrijeme, odlučila sam zajedno sa svojim francuskim prijateljima, poći na turu otkrivanja beskućničkog svijeta Uličnih fajtera, i znam da mi je onkraj blještavila tisuća lampica Bandićevog adventa, klizališta i mirisa kobasica i užeglog ulja koji se razlijevao trgom sve do Praške, srce zasjalo iznutra, blagošću susreta sa skrivenim svijetom, prognanim na margine naše svakodnevice.
Ovaj susret na stanici promijenio mi je tijek misli, oblikovao me iznutra, ostavivši trajan otisak, ne samo za taj dan. Imala sam dojam, kao da se težina njegovog tijela utisnula u moje s boka, tamo gdje se oslonio o mene prebacivši mi ruku preko ramena, kao Isusovo lice u Veronikin rubac.
Zapravo, sigurna sam da mi se, kroz to musavo i krvavo lice nasmiješio Nazarećanin sam, da sam u jednom trenutku utonula u sjaj njegovih zjena. Sigurna sam i da mi je u tom trenutku, u tom čovjeku, bio bliže no što mi je bio u svim mojim jutarnjim liturgijama, okićenom domu i ručkovima koje sam pripremila za obitelj i najbliže.
Čovjek, sad sam već bila uvjerena, beskućnik, bio je musav, i lica prekrivena sasušenom krvlju koja je očito prije kojeg sata curila iz otvorene rane na arkadi. Na tren mi se učinilo da kroz skorenu krv vidim i komadić stakla
Sve su abrahamske religije nastale u geografskom žarištu prognanika i selilaca, i nikakvo čudo da nam se Bog najopipljivije otkriva među onima koji su ispljuvak svijeta, istjerani iz komfora svojih domova, prezreni od najbližih.
Uvjerena sam i da je bliži izbjeglicama na otoku Lezbosu, od onih koji bi, u biblijsko ime, štitili svoj vjekovni komfor gratiniran raspelima i božićnom puricom. Najintenzivnija su duhovna iskustva ona s margine urednog i propisanog života koji nam jamči da smo na pravom putu.
U vrijeme pandemijskog lockdowna, pod ruke mi je došla knjiga koju je napisala Mungi Ngomane, unuka afričkog biskupa Desmonda Tutua, dobitnika Nobelove nagrade za mir.
Postoji južnoafrička filozofija koja se zove ”ubuntu”, a zapravo je drevna afrička mudrost o povezanosti s drugim ljudima. I prije nego je kršćanstvo s kolonizacijom doprlo do Afrike, u Južnoj Africi je filozofija ubuntua bila drevno naslijeđe.
Ubuntu je zapravo više od milosrđa, solidarnosti i empatije kakvu mi na Zapadu poznajemo. Ubuntu je način na koji živimo, jedemo, govorimo, susrećemo. To je stalna otvorenost drugome, prepoznavanje u drugome djelića sebe, i zapravo, duboko razumijevanje da nas svaki čovjek i svaki odnos oblikuje takvim kakvi smo danas.
Ne čini to samo obitelj, nego nas ubuntu uči da prepoznamo svaki otisak koji je drugo biće, makar i nepoznato, ostavilo u nama kratkim susretom. Bilo da nam donosi tugu ili mir i radost, daruje nam nešto dragocjeno.
Kršćanstvo je svojim dolaskom u Afriku, dodalo izvornoj ubuntu mudrosti kršćanski nauk i asimiliralo ga.
A ja sam, pak, učinila obratno, dodala kršćanskoj kulturi izvornu ubuntu mudrost Južne Afrike i oplemenila je, neposrednošću i punom svjesnošću svakog susreta, svakog dana.
Sigurna sam da me Ante iz Crvenog križa tog prosinačkog jutra izmijenio i oblikovao. Da je zapravo, oslanjajući se o mene, ostavio u meni trajni otisak Božje blizine. Ante je bio moj ubuntu za taj dan.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Oda ljubavi jednom otoku
- Do kada će Hrvatima uvijek drugi biti za sve krivi?
- Bastl – arhitekt koji majstorski oblikovao centar Zagreba
- Priče Edit Glavurtić inspirirane prizorima iz stvarnog života
- Vodič kroz emotivnu kartografiju Zagreba koji polako nestaje
- Stvarna poezija a ne osrednje stihoklepstvo je poput molitve
- Ljubav je konstanta, kroz sve ratove, sva stradanja
- Pitanje kune je i nedostatak mentalne higijene
- Jedino su istinska prijateljstva kadra uskrisiti naša bića
- Identiteti bez integriteta
