Kako nam je sto dana bilo lijepo

U svijetu etablirane demokracije nepisano je pravilo da se svakom novom državnom čelniku ostavlja prvih sto dana mandata, da bi ga se tek nakon toga počelo ozbiljno analizirati i procjenjivati. Dakle, društvo – političari, mediji, analitičari, politolozi, intelektualci, komunikolozi, svi oni nakon tih famoznih prvih sto dana izlaze pred javnost sa svojom slikom novog državnog poglavara (ili poglavarice).

Hrvatska, mada se voli pohvaliti time kako je još prije četvrt stoljeća postala dijelom zapadnog, demokratskog svijeta, u mnogome je ipak od toga svijeta različita. Pa čak i kada je u pitanju prvih sto dana mandata nove predsjednice.

Hrvatska, mada se voli pohvaliti time kako je još prije četvrt stoljeća postala dijelom zapadnog, demokratskog svijeta, u mnogome je ipak od toga svijeta različita. Pa čak i kada je u pitanju prvih sto dana mandata nove predsjednice. Hrvatska predsjednica nije, naime, čekala da bilo tko nju ocjenjuje. Ne, ona je – bliska narodu, kakva već jest – odlučila obratiti se građanima (u posljednje je vrijeme i ona počela koristiti tu, ne tako davno još, za nju odioznu riječ) pismom i sama sebe ocijeniti

Hrvatska predsjednica nije, naime, čekala da bilo tko nju ocjenjuje. Ne, ona je – bliska narodu, kakva već jest – odlučila obratiti se građanima (u posljednje je vrijeme i ona počela koristiti tu, ne tako davno još, za nju odioznu riječ) pismom i sama sebe ocijeniti.

Napokon, ona je ta koja zna što hoće, što i zašto radi, pa nije li sasvim logično da ona i sama sebe ocijeni? Možda drugdje i nije, ali u Republici Hrvatskoj očito jest.

I tako se pojavljuje neobičan dokument pod imenom ”Stodnevnički zapis”. Oni malo duljeg pamćenja neizostavno će se prisjetiti prvog hrvatskog predsjednika, onoga na kojega se aktualna predsjednica često i rado poziva i njegove sklonosti da ”obogaćuje” hrvatski jezik novim izrazima. Pa nam je tako jezik postao bogatijim za još jednu, nesporno našu, hrvatsku riječ: stodnevnica (a možda i prastaru, tko zna, lingvističkom se nekrofilijom nismo bavili).

No, politička nam je zbilja nesporno bogatija za novi običaj: da predsjednica sama sebe ocjenjuje i da tu, svakako pozitivnu ocjenu, priopćava svekolikom pučanstvu svojevrsnom epistolom čudna imena.

I kao što je i red šefica države (i vrhovna zapovjednica Oružanih snaga, to se nikako ne smije zaboraviti) obznanjuje kako crpi snagu iz ”reakcije ljudi diljem domovine, koji su bez cinizma, bez niskosti prepoznali što čini i čemu teži”. To ju, kaže, ohrabruje. Ne možemo se suspreći od jedne naoko samo usputne, ali ne i nevažne primjedbe.

Uobičajilo se podrugljivo govoriti o političkim čelnicima iz socijalističkih vremena i izrugivati frazeologiji onoga vremena. E pa, početak predsjedničine epistole neodoljivo podsjeća na ta vremena, čak ih u izričaju i nadmašuje.

No, ne treba je zbog toga kriviti. Ipak je ona odgajana u školskom sustavu nekadašnje Jugoslavije koji je, to danas i ptice na grani pjevaju, služio isključivo tome da učenicima i učenicama ispere mozak i usadi im ”komunistički čip razmišljanja”, prije no što se spasila odlaskom u Ameriku, a u sklopu razmjene učenika što ju je organizirala mrska socijalistička vlast.

Nešto je ipak od onih vremena mraka preživjelo i osvit demokracije i rađanje samostalne Hrvatske, pa predsjednica – eto – crpi snagu iz reakcija ljudi, ali da bi odmah bilo jasno: ne svih, nego onih koji su njezine namjere prepoznali ”bez cinizma i bez niskosti”. Što, drugim riječima znači, da su podlaci i cinici svi koji bi joj možda nešto zamjerili, ili imali primjedbe na ono što je uradila, ili pak ono što je propustila uraditi.

I tako se pojavljuje neobičan dokument pod imenom ”Stodnevnički zapis”. Oni malo duljeg pamćenja neizostavno će se prisjetiti prvog hrvatskog predsjednika, onoga na kojega se aktualna predsjednica često i rado poziva i njegove sklonosti da ”obogaćuje” hrvatski jezik novim izrazima. Pa nam je tako jezik postao bogatijim za još jednu, nesporno našu, hrvatsku riječ: stodnevnica (a možda i prastaru, tko zna, lingvističkom se nekrofilijom nismo bavili)

Ali, zajedništvo je i dalje njezin primarni cilj, tko u to sumnja, taj – to je naš slobodni zaključak – spada u redove ”nenarodne, protunarodne, zločinačke vlasti”, kako se nedavno izvolio izraziti visoki predstavnik Katoličke crkve koju ona osobito cijeni, ili pak Jugoslaven, udbaš, crveni vrag, što bi rekao njezin dojučerašnji, a teško je povjerovati da nije i sadašnji, stranački šef.

Pohvalila nam se predsjednica svojim razgovorima s predstavnicima političkih stranaka, ”zaboravivši” spomenuti da nije razgovarala sa svima, čak ni s najjačom strankom vladajuće koalicije. A to, da je smetnula s uma kako po hrvatskome ustavu šef države razgovara (odnosno vodi konzultacije) s predstavnicima parlamentarnih stranaka samo nakon općih izbora kako bi mogao donijeti odluku o tome kome će povjeriti mandat za sastav nove vlade, i opet joj ne bi trebalo zamjerati.

Dugo je živjela u inozemstvu, pa nije imala potrebu zamarati se proučavanjem Ustava Republike Hrvatske, pogotovo u godinama kada je bila visoko pozicionirana dužnosnica međunarodne vojno-političke organizacije. Naravno, mogao bi neki cinik i podlac insinuirati kako ona protuustavno pokušava prisvojiti prerogative izvršne vlasti, ali tako nešto i samo pomisliti ‘o stodnevnici’ bilo bi zaista previše.

Obavijestila nas je predsjednica kako je u tim razgovorima kao najpreči problem Hrvatske detektirala nepovoljno demografsko stanje, te preporučila da se mora ”žurno definirati smjer i proaktivno djelovati”, kako bi se ostvarili pomaci.

Propustila je reći, a valjda zaokupljena sadašnjošću i budućnošću i nije imala vremena i volje ulaziti u prošlost, u koje se vrijeme broj stanovnika Hrvatske počeo osipati, tko je držao kormilo Hrvatske u rukama kada je – iz godine u godinu – trajao ”odljev mozgova” i, napokon, a što nije nimalo nevažno, koje su nacionalnosti oni koji napuštaju Hrvatsku (jer, ona je predsjednica svih građana, toga se i sama povremeno sjeti, pa bi bilo krajnje zlobno podmetanje zaključiti kako govori samo o iseljavanju Hrvata).

I, naravno, ni riječi o tome zašto se u današnjoj Hrvatskoj rađa malo djece, a pogotovo – apage satanas – ni slovca o tome tko je (koja stranka, koja politička opcija) dokazano najodgovorniji za uništavanje gospodarskog temelja hrvatske države i za stvaranje uvjeta u kojima mladi parovi, sasvim razumljivo, oklijevaju imati više potomaka.

I onda je u svojem ”stodnevničkom zapisu” predsjednica rekla nešto izuzetno važno, ali je pri tome, što je još važnije, pobrkala redoslijed stvari. Rekla je, naime, ovo: ”Gospodarska kriza prelila se u opću društvenu krizu, koja se očituje u krizi morala, etike i vrijednosti”.

Ovdje je ni duge godine provedene u inozemstvu, ni moguća zaslijepljenost socijalističkim obrazovnim sustavom ne mogu ispričati. Za takvu zbrku, uz sve naše dobre namjere, teško bi bilo naći obrazloženje.

I kao što je i red šefica države (i vrhovna zapovjednica Oružanih snaga, to se nikako ne smije zaboraviti) obznanjuje kako crpi snagu iz ”reakcije ljudi diljem domovine, koji su bez cinizma, bez niskosti prepoznali što čini i čemu teži”. To ju, kaže, ohrabruje (…) predsjednica – eto – crpi snagu iz reakcija ljudi, ali da bi odmah bilo jasno: ne svih, nego onih koji su njezine namjere prepoznali ‘bez cinizma i bez niskosti’. Što, drugim riječima znači, da su podlaci i cinici svi koji bi joj možda nešto zamjerili, ili imali primjedbe na ono što je uradila, ili pak ono što je propustila uraditi

Jer, početkom devedesetih godina najprije je srušen dotadanji sustav morala, etike i vrijednosti. Nije bio idealan, ali postojao je. I, uz manje devijacije (koliko male vidi se ako to usporedimo sa sadašnjim stanjem) funkcionirao je.

U uvjetima rata kada su se za volju obrane države i njezine netom proglašene neovisnosti, zatvarala oba oka i prekrivala oba uha da se ne bi vidjelo, ni čulo ono što je svaki prosječni građanin Hrvatske znao, prihvaćen je pljačkaški sustav, ”moral” lopova i kradljivaca, mešetara i onih koji su se bogatili na tuđoj nesreći; prihvaćena je netolerancija na nacionalnoj, etničkoj, odnosno vjerskoj osnovi sa svim njezinim radikalnim posljedicama; prihvaćeno je da se za bagatelu (ali i masne provizije) rasproda ono što je vrijedilo u hrvatskome gospodarstvu (a toga nije bilo malo, jer ostatke ostataka prodajemo još i danas); razdragano se prihvatilo strani kapital evidentno sumnjivog porijekla, a strane vlasnike kojima je prva ”briga” bila otpustiti što više radnika (koji se tada nisu zvali radnici, nego djelatnici), nosilo se kao kap vode na dlanu.

Dakle, najprije smo imali opću društvenu krizu, urušavanje moralnih i etičkih vrijednosti, uključujući i one imanentne građanskim demokratskim društvima (od kojih Jugoslavija u svojim posljednjim godinama i nije bila baš tako daleko).

I tek na tu osnovu upropaštenog društva, odnosno u državi u kojoj ono što se zove društvo i ne postoji, nakalemila se i gospodarska kriza – dijelom uvezena, a dijelom ‘domaćeg porijekla’. I to bi predsjednica zaista morala znati.

O svojoj stodnevnici poručuje nam ona dalje kako je ”krajnje vrijeme da budemo ambiciozni” i da postavimo nove ciljeve nakon što smo ušli u Evropsku uniju i u NATO; kao da nikakvih drugih ciljeva ranije nije bilo.

No, gdje su granice te njezine priželjkivane ambicioznosti postaje jasno, kada se primijeti da su i opet u prvome planu EU i NATO (mada u Hrvatskoj primjetno jača skepticizam prema obje ove integracije, prema EU zbog njezinog rigidnog inzistiranja na štednji kao jedinome izlasku iz krize, a prema NATO zbog pretvaranja te nekada evropske obrambene organizacije u svjetskog policajca koji ognjem i mačem ”uvodi red” po želji financijskih centara koji sve primjetnije manipuliraju političarima kao lutkama na koncu, a demokraciju pretvaraju u farsu, kojoj bi se čovjek još i mogao smijati, kada na pozornici na kojoj se ta farsa igra ne bi bilo toliko mrtvih).

Što je Atlantski pakt, to bi njegova donedavna visoka dužnosnica morala znati. I zna, u to ne treba sumnjati. Baš kao što zna i kakva je uloga NATO i njegove vodeće zemlje (u kojoj je ona bila veleposlanica) u stvaranju općeg kaosa u svijetu (mada će ona tome suprotstaviti istinitu priču o uspješnom angažmanu hrvatskih vojnika u obnovi Afganistana, i opet ”zaboravljajući” da je afganistanska operacija još jedan u nizu promašaja Atlantskoga pakta).

A što se granica ambicioznosti tiče, one postaju jasne, pogledamo li popis zemalja koje predsjednica navodi kao ”kandidate” za ostvarivanje dobrih odnosa s Hrvatskom.

Zajedništvo je i dalje njezin primarni cilj, tko u to sumnja, taj – to je naš slobodni zaključak – spada u redove ”nenarodne, protunarodne, zločinačke vlasti”, kako se nedavno izvolio izraziti visoki predstavnik Katoličke crkve koju ona osobito cijeni, ili pak Jugoslaven, udbaš, crveni vrag, što bi rekao njezin dojučerašnji, a teško je povjerovati da nije i sadašnji, stranački šef

Kao prvo, nije istina da je Hrvatska zanemarivala neka uspostavljena savezništva i prijateljstva. Drugi hrvatski predsjednik deset se godina trudio (a vlada onih koji su sadašnju predsjednicu kandidirali, u tome ga sabotirala) da obnosi i razvije odnose upravo sa zemljama s drugih kontinenata, slijedeći primjer sadašnjoj predsjednici tako drage Njemačke, da se u bilateralnim odnosima najprije moraju zadovoljiti gospodarski interesi.

No, u svojoj stodnevničkoj poruci predsjednica upadljivo preskače – spomenimo samo neke – i Kinu, i zakavkaske zemlje, i Rusiju, i Izrael, i Kubu (nije moguće da nije primijetila zatopljavanje američko-kubanskih odnosa, to bi zaista bilo neoprostivo). I sada, kako da budemo ambiciozni, ako smo limitirani u gospodarskoj suradnji (i) s onim zemljama s kojima bi nam ta suradnja bila itekako potrebna, i korisna? Odgovora nema.

A predsjednica koja bi da postanemo napokon ambiciozniji, nije pokazala ni najmanji tračak ambicije da predoči čvrsta, načelna stanovišta Hrvatske prema svijetu u kojem živimo i njegovim problemima. Šutjeti i slušati, zar da povjerujemo kako je to vanjska politika Hrvatske? Bit će da smo nešto previdjeli. Ili ipak nismo?

No, zato nas je predsjednica podučila zašto izbjegava izraze ”regija” ili ”zapadni Balkan”. Ti izrazi, kaže ona, doprinose svojevrsnoj getoizaciji ovog dijela evropskog kontinenta. Zašto to isto nije slučaj kada su u pitanju izrazi ”zapadna Evropa”, ”istočna Evropa”, ili ”središnja Evropa”, to će ostati vječna enigma, ili – nadajmo se – samo enigma do nove poslanice, one o dvjestodnevnici.

Pohvalila se sudjelovanjem na alternativnom obilježavanju završetka Drugoga svjetskog rata u Evropi, navodeći kako je prisustvovao i prvi čovjek Ujedinjenih naroda, ali propuštajući reći da je glavni tajnik UN bio i na velikoj proslavi u Moskvi koju je ona poslušno bojkotirala.

Izbjegla je u tome kontekstu spomenuti i sam pojam ”naci-fašizam”, Hrvatske u vrijeme Drugog svjetskog rata nije se ni dotakla, a doprinos pokreta za kojega se, kada smatra potrebnim, pohvali da su u njemu sudjelovali i njezini ”nono i nona”, nije ovdje zaslužio ni riječi. Ali jest dovela okupljanje u Gdanjsku i završetak Drugog svjetskog rata u istu ravan sa slomom komunizma, svrstavajući se tako nedvojbeno na stranu povijesnih revizionista.

No, i opet: ne treba joj zamjeriti. Nekome tko je bio na čelu ministarstva vanjskih poslova u vrijeme svemoćnog Sanadera mora se i to oprostiti. Sanader je sam (u mjeri u kojoj mu to svojim oponiranjem nije onemogućavao tadašnji predsjednik Republike) vodio vanjsku politiku, ministrica je bila figura za pokazivanje (čime ne želimo reći ništa loše o njoj, dapače).

Jednako neoriginalno kao što je na dan svoje stodnevnice, a uz medijsku pompu, u Uredu predsjednice prvi puta primila građane (kao da takva praksa nije postojala i u proteklih petnaest godina), naglasila je kako želi služiti, a ne vladati, gotovo doslovno ponavljajući riječi što ih je drugi hrvatski predsjednik izrekao preuzimajući drugi mandat (no, nije ih tada valjda čula, pa neće ministrica trošiti vrijeme slušajući što govori prvi čovjek u državi).

Ostaje činjenica da ni riječ nije izrekla o događajima koji su proteklih dana prijetili ozbiljnom destabilizacijom države kojoj je na čelu i koji su uznemirili veliki broj mirnih građana Hrvatske, a njezinoga drugoga predsjednika s razlogom naveli na ocjenu kako je bila riječ o pokušaju državnog udara (treba li ići dalje od javnog poziva snagama reda da otkažu poslušnost?)

Ali, a to je u zaključku najvažnije, možda i jedino važno, pored svega što je rekla, što se nekome može svidjeti, a drugome ne, pored svega što se može pripisati nedovoljnoj obaviještenosti, zaboravnosti, ili neuigranosti u novu ulogu (pa i nakon punih sto dana), ostaje činjenica da ni riječ nije izrekla o događajima koji su proteklih dana prijetili ozbiljnom destabilizacijom države kojoj je na čelu i koji su uznemirili veliki broj mirnih građana Hrvatske, a njezinoga drugoga predsjednika s razlogom naveli na ocjenu kako je bila riječ o pokušaju državnog udara (treba li ići dalje od javnog poziva snagama reda da otkažu poslušnost?)

O tome ne reći ni riječi, a obratiti se građanima vlastitom ocjenom i opisom prvih sto dana predsjedničkog mandata, to je neoprostivo, čak i kada je ”Stodnevnički zapis” u pitanju. I to ga čini potpuno irelevantnim, ma koliko da se (neki) pravili kako nam je proteklih sto dana bilo tako lijepo.

(Prenosimo s portala Novosti).

Još tekstova ovog autora:

• Kraj američkog stoljeća
• Lekcija iz Hallea: opasnost od desnog ekstremizma
• Budimir Lončar – vanserijski čovjek iz neponovljivog vremena
• Bahatost bez zadrške
• Američki plan za plin
• Era neodgovornosti
• Predatorski kapitalizam u svojem najogoljenijem obliku
• Milanovićeva šarada oko parade
• Oči širom zatvorene
• Neslavni kraj hrvatskog predsjedanja EU-om

» Svi tekstovi ovog autora