Kako prevladati granice između Italije i Hrvatske?

Prošlog tjedna je na ovom mjestu, na portalu Autograf, senator emeritus Talijanske Republike Carlo Giovanardi otvorio jednu vruću temu koja još uvijek dijeli duhove i strasti na ovim našim teritorijima ”bivše granice” između Italije i Hrvatske, a tako je baš i moramo zvati – ”bivša granica”, od ulaska Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine.

Giovanardi započinje svoje razmišljanje ilustracijom zbivanja nakon Prvog svjetskog rata, koji su doveli do kolonijalnih ratova fašističke Italije, kao i do okrutne represije pokreta otpora koju je talijanska vojska pokrenula od 1941. do 1943. i u anektiranim područjima, i u onim područjima pod vojnom okupacijom.

U tom kontekstu Giovanardi citira zloglasnu Okružnicu br. 3 C koju je potpisao general Mario Roatta, kojom je uveo drakonski postupak prema partizanima, sažet u formuli ”ne zub za zub, već glava za zub”.

To je dovelo do okrutne represije na područjima koje je okupirala talijanska vojska, o čemu svjedoče strijeljanja talaca, represalije i palež sela, ubijanje ne samo onih koji su osumnjičeni za pobunu protiv okupatora, već i prešutnih simpatizera.

Ovome treba dodati i komentar jednog drugog talijanskog generala, a to je Mario Robotti, zabilježen njegovom rukom na jednoj zapovijedi: ”Premalo se ubija!”.

Senator emeritus Talijanske Republike Carlo Giovanardi otvorio je, na ovim stranicama, jednu vruću temu koja još uvijek dijeli duhove i strasti na ovim našim teritorijima ”bivše granice” između Italije i Hrvatske, a to su talijanski ratni zločini i zločini počinjeni od strane pobjednika nakon završetka rata

Ovaj uvod, nedvojbeno kritičan prema mitu o ”dobrom Talijanu”, kao što je jedan dio historiografije htio prikazati intervenciju Kraljevske vojske na okupiranim teritorijima, dovodi nas do Giovanardijeve konstatacije da u osamdesetoj godišnjici nacifašističke agresije na Jugoslaviju, nostalgični ambijenti prema Titu pokušavaju vratiti, u manihejskom smislu, kazaljke povijesti unatrag, da bi ”na neki način umanjili odgovornost komunizma za egzodus autohtonog talijanskog stanovništva iz Istre, Rijeke i Zadra”.

Pravi problem je tada, kaže Giovanardi, obrazovati mlade Europljane našeg doba da ne padnu u paklensku zamku nacionalističkog fanatizma i autoritarnog totalitarizma, čije ”posljedice uvijek snose, na kraju, slabi i nevini”.

Slažem se, ovdje, sa senatorom emeritusom: ovo je doista ključno pitanje. Kako odgojiti i obrazovati mlade generacije, da se u njima razvije kritička svijest prema tim povijesnim događajima, koji su i danas bolni i koji dijele stanovništvo ”bivše granice”?

Očito, potreban je napor koji prevladava geste pomirenja šefova država dviju zemalja, simboličkih gesta na visokoj razini, s iskazima prijateljstva i međusobnog razumijevanja na diplomatskom nivou.

Već je učinjeno nekoliko značajnih koraka u tom smjeru: ciljam ovdje na zajedničko istraživanje talijanskih i hrvatskih institucija o žrtvama talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici, neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, a u čemu su surađivali Amleto Ballarini i Mihael Sobolevski s hrvatske strane u ime Instituta za hrvatsku povijest), kao i na inicijative koje je potaklo Društvo za istraživanje Rijeke iz Rima.

Ali potrebno je mnogo više, ne samo zbog toga da se uključe nove generacije, već i javno mnijenje dviju zemalja, Italije i Hrvatske.

Potreban je dijalog, u prvom redu, između povjesničara i intelektualaca, radi otvorene i rasprave bez zadrške o onome što predstavljaju različiti ”povijesni narativi”. Ima već takvih inicijativa, od onih koje su pokrenuli svojevremeno Fulvio Tomizza i Milan Rakovac, sve do istupa mladih povjesničara u Italiji i Hrvatskoj.

Ali potreban je još i širi napor: prvi bi bio da se reaktivira Mješovita talijansko-hrvatska komisija povjesničara, koja je svojevremeno započela s radom 1993. godine, ali koja se jednostavno ugasila bez krajnjeg rezultata. Za razliku od slične talijansko-slovenske komisije, koja je završila s radom 1999., i objavila rezultat rada 2000. godine.

Pravi problem je, kaže Giovanardi, obrazovati mlade Europljane našeg doba da ne padnu u paklensku zamku nacionalističkog fanatizma i autoritarnog totalitarizma, čije ”posljedice uvijek snose, na kraju, slabi i nevini”

Dakle, mogla bi uskrsnuti ova talijansko-hrvatska komisija s novim sudionicima (profesori Vladimir Ibler i Petar Strčić su nas odavno napustili), da bi pokušali utvrditi činjenice i složiti se o njima, ako je već tako teško složiti se u interpretacijama tih činjenica.

A onda, ako su Francuzi i Nijemci uspjeli izroditi zajednički udžbenik povijesti za učenike i studente tih, dugo vremena nacionalizmom podijeljenih nacija, zašto ne bismo i mi, Hrvati i Talijani, mogli to učiniti?

U najgorem slučaju, mogli bismo učiniti kao povjesničari čikaške škole: svakom poglavlju američke povijesti slijedi dodatak sa suprotnim mišljenjima koji dovodi do pluralizma interpretacija i mogućnosti objektivnijeg sagledavanja onih spornih momenata.

Kronološki, moramo krenuti od razdoblja nakon Prvog svjetskog rata, od fašističkih zločina (i obračunati se s talijanskim nacionalizmom), da bismo zatim prešli na nacionalizam druge, naše strane, kamufliran ideološkim konstruktom proleterskog internacionalizma i samoodređenja koje nije nikad demokratski verificirano.

Da bismo zatim progovorili otvoreno o svim zloupotrebama, počevši od talijanskih ratnih zločina (senator Giovanardi dobro zna da nijedan talijanski zapovjednik nije nikada procesuiran, u Italiji, za ratne zločine na jugoslavenskom teritoriju ili pak ekstradiran, kao što je to zahtijevala Komisija UN-a za ratne zločine), da bismo zatim uzeli u razmatranje poslijeratne zločine, počinjene u osveti i revanšizmu staljinističke i nacionalističke matrice s druge strane.

Ali za to je potreban otvoren duh, iskrenost namjera i dobra volja. Nije to malo, ali je moguće, kako sam to iznio i u pogovoru knjige Giovannija Stellija, ”Povijest Rijeke”, objavljenoj na hrvatskome u izdanju Zajednice Talijana iz Rijeke.

Da bismo mogli, doista u europskom duhu, pokrenuti raspravu i razmjenu mišljenja i tako definitivno prevladati granice koje nisu samo fizičke, već traju u svijesti preživjelih i u povijesnom sjećanju koje se prenosi iz generacije u generaciju.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Diktatura naftnih kartela: velika pljačka europskih građana
• Političari kakve, očito, zaslužujemo
• Finska premijerka Sanna Marin: hm, ta nova politička kasta
• Tri hrvatska europska uspjeha i njihovo naličje
• Gdje je nestala retorika mira za Ukrajinu?
• Što hitnija europeizacija Ukrajine
• Status kandidata za članstvo u EU neće Ukrajini donijeti mir
• Ispada da će zemlje EU-a financirati rat Rusije u Ukrajini
• Opasnost od proširenja NATO-a
• Papa Franjo i Budimir Lončar na istoj mirotvornoj liniji

» Svi tekstovi ovog autora