Boris Labar
Prolazi još jedan radni dan. Večer je već dobrano pokucala na vrata. U stanu me čeka zakašnjeli ručak, koji treba podgrijati.
I po tko zna koji put slušam opravdane objede supruge kako sam zanemario svoje najbliže. Istina je. I kada sam kod kuće ne mogu se sroditi sa svakodnevnim problemima moje obitelji, koji u biti znače stvarni život.
No s druge strane svakodnevni pritisak i specifičnost posla, teške bolesti i neizvjesnost ishoda njihovog liječenja nemir je kojega se ne možeš otarasiti ni na poslu ni kod kuće. Zato kada dođem kući jedina mi je želja na tren zaboraviti bolest.
I u pravilu nema puno mjesta za sitnice koje život znače. Pa sad ako u hladnjaku nedostaje mlijeka, nije problem jer to se lako riješi. Slaba ocjena u školi izgleda poput loše ispričanog vica, ako ti nad glavom visi zloćudna bolest.
Lutaju tako moje misli dok halapljivo gutam svoj podgrijani ručak. Supruga mi nešto govori. Samo razabirem glas, ali o čemu je riječ moj mozak ne prepoznaje.
U glavi mi i dalje poput more visi pitanje kako je mladi čovjek kojem je danas izvađena slezena. Djelovao je relativno dobro i stabilno nakon operacije. Iz šok sobe odmah su ga prebacili na odjel što je dobar znak.
Iz razmišljanja me prenu zvuk mog mobitela. Na zaslonu nepoznat broj.
– Halo – javih se.
– Halo, jeste li Vi profesore?
– Da…
– Moj sin nije dobro, molim Vas pomognite.
Majka mladog čovjeka nakon operacije slezene. Osjećao sam po glasu da je na rubu plača.
– Dolazim.
Ostavio sam nedovršeni ručak, na brzinu se odjenuo. Moja supruga samo je stigla upitati:
– Kuda?
– Na Rebro.
– Nekom je loše?
– Da.
Već je navikla na iznenadne pozive i odlaske u bolnicu.
Mogući nerazmjer medicine i financiranja otvorit će bolnu točku od koje zaziru svi političari. Neminovnost učešća u financiranju zdravstva svakog stanovnika Hrvatske
Za manje od 10 minuta bio sam uz krevet mladog čovjeka. Gledao me uplašeno, bio je oznojen, hladni ljepljivi znoj, puls ubrzan, tlak niži.
Pa to je šok, prostrujalo mi je kroz glavu, mora da krvari u trbuh. Pregledom nije bilo teško procijeniti da je trbuh pun tekućine, najvjerojatnije krvi. Srećom dok sam pregledavao bolesnika pojavi se kirurg operater.
– Moraš u trbuh, ponovno, pun je tekućine, krvari odnekud – telegrafski sam ga izvijestio.
– Ali nemoguće, sve smo napravili kako treba!
– Pogledaj sam, pregledaj trbuh.
Nakon pregleda koji nije trajao ni minutu, pogledao me i rekao:
– Da imaš pravo moramo ući u trbuh.
Okrenuo se sestri i rekao:
– S bolesnikom odmah u salu i hitno naručite dvije doze krvi.
Napeto smo iščekivali nalaz operatera. Ubrzo mi je prišla sestra, noseći telefon:
– Trebaju Vas iz sale.
– Halo.
Javi se kirurg:
– Otvorili smo bolesnika, ne krvari iz velike krvne žile, ali krvari kapilarno, gotovo cijela potrbušnica puna je kapljica krvi i tu se kirurški ne da ništa napraviti. Ne znam kako zaustaviti krvarenje. Malo je bolje, vjerojatno nakon primjene transfuzije. Sada završavamo i vratit ćemo ga na odjel.
– Dobro, pokušat ćemo nešto načiniti da zaustavimo krvarenje.
Možda je ovo indikacija za aktivirani rekombinantni faktor VII, izuzetno potentan lijek u zaustavljanju krvarenja. Lijek je indiciran u liječenju bolesnika s hemofilijom. Primjenjuje se iako nije odobren u slučajevima traume i kirurškog zahvata, krvarenja u središnji živčani sustav.
No postojao je jedan drugi problem. Ovaj lijek je iznimno skup. Cijena nekoliko doza koje je trebalo primijeniti košta preko milijun kuna.
O cijeni kasnije, sada treba zaustaviti krvarenje i spasiti mladog čovjeka, prostruji mi glavom. Odmah sam nazvao našu transfuziju gdje je lijek pohranjen.
Na upit da nam isti dostave, tehničarka mi odgovori:
– Lijeka imamo, ali ga Vi ne možete propisati.
– Kako molim?!
– Takva je naredba uprave, zamjenika ravnatelja za medicinske poslove.
Znao sam da osoba s druge strane žice ništa nije kriva. Provodi ono što joj je naređeno.
– Slušajte, nazovite odmah zamjenika ravnatelja i recite mu, ako lijek za pet minuta ne bude na kirurgiji, a bolesnik, što je vjerojatno, bez lijeka umre, sve ću medije obavijestiti o nakaradnom načinu liječenja o kojem odlučuje administracija!
Srećom, lijek je za minutu-dvije bio na kirurgiji. Njegova djelotvornost bila je neupitna, krvarenje je zaustavljeno i pacijent je spašen.
Nakon nekoliko dana, hladne glave i puno prisebniji, razmišljao sam. Lijek koji smo primijenili iznimno je skup. Cijena jednog dana liječenja odgovara godišnjim troškovima nekih klinika. Stoga je sasvim logično da je potrebno kontrolirati primjenu takvih lijekova.
Medicini je bolest i djelotvorno liječenje na prvom mjestu. Uvažavaju se i financijske mogućnosti, ali tek nakon medicine. Ekonomija medicini stalno pretpostavlja financijske mogućnosti
U protivnom nekritična primjena može dovesti do financijskog deficita neslućenih razmjera. Logično je da se medicina i ekonomija razilaze jer polaze od različitih premisa.
Medicini je bolest i djelotvorno liječenje na prvom mjestu. Uvažavaju se i financijske mogućnosti, ali tek nakon medicine. Ekonomija medicini stalno pretpostavlja financijske mogućnosti.
Kako pomiriti ta dva naoko suprotna pristupa?
U nas godinama živi sustav limita, nakaradni pristup koji primarno pokušava kontrolirati financiranje u zdravstvu. Limit primarno ovisi o financijskoj mogućnosti zdravstva. Tek u naznakama uvažava medicinske zakonitosti dijagnostike i liječenja.
Stoga mjesečni limit koliko smiješ potrošiti temeljen je na financijskim mogućnostima, a ne na medicinskim potrebama. Kako su medicinske potrebe financijski obično značajno veće od limita deficit je pravilo, a ne izuzetak.
Kako razriješiti ovaj medicinsko-financijski gordijski čvor?
Dva su pristupa prijeko potrebna.
Prvi je medicina temeljena na dokazima. Samo znanstveno dokazane postupke dijagnostike i liječenja moguće je financirati. Za to treba izraditi smjernice. Mnoge strukovne medicinske udruge izradile su smjernice i rade po njima. No te smjernice treba ozakoniti, ponajprije trebaju biti ”prepoznate” i odobrene od Ministarstva zdravstva.
Drugi jednako važan pristup jest procjena financijskih mogućnosti u odnosu na pobol i potrebe zdravstvene skrbi hrvatskog stanovništva. Ovaj drugi pristup zahtijeva jasno određenje financijskih potreba gore navedenih smjernica.
Možda ćemo simulacijom gore navedenih pristupa približiti medicinu i financiranje željenoj razumnoj razini i, što je važnije, objektivnim mogućnostima.
Istodobno mogući nerazmjer medicine i financiranja otvorit će bolnu točku od koje zaziru svi političari. Neminovnost učešća u financiranju zdravstva svakog stanovnika Hrvatske.
Kako i na koji način? Odgovor je dijelom sadržan u točnoj procjeni današnjih financijskih mogućnosti i medicine temeljene na dokazima.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Dobar liječnik zalaže se za optimalno ozračje liječenja
- Bez inozemnih recenzija nema kvalitete znanstvenih projekata
- Nuklearni rat? Možda ipak zaiskri zrnce razuma
- Problem štancanja doktorata u Hrvatskoj
- Njihovo je pravo da pričaju, a naše da se cijepimo
- Borba protiv pandemije COVID-19 ne guši demokraciju
- Cijepljenje ili testiranje na COVID, uvjet rada u zdravstvu
- Reforma zdravstva nužna je i u pandemiji
- Cijepljenje je jedini način borbe protiv pandemije
- Kad odvojimo moć od politike, interes će postati javno dobro
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.