Kako razgovarati s populistima i radikalima?

Kako ostati dosljedan/a u dijalogu koji je temeljni alat nenasilnog djelovanja, osnovna metoda njegovanja demokratskog društva, ”građevni materijal” od kojeg se gradi demokracija i prema onima koji su nam u svojim populističkim pozicijama strani?

Kako ne upasti u ulogu koju ne želimo – da postanemo taoci zloupotrebe demokratskih struktura za promociju nedemokratičnosti pod krinkom formalnog poštivanja demokracije?

Kada je potrebno postaviti granice?

To pitanje aktualno je kako u zemljama starih demokracija poput Njemačke i Francuske tako i u postsocijalističkim društvima poput Hrvatske: u oba konteksta kao da se gube kriteriji kada u nenasilnom djelovanju treba reći stop?

Već nekoliko godina vodi se u njemačkoj javnosti diskusija o tome ima li Kirchentag / Katholikentag pravo predstavnicima AfD-a, stranke koja je ušla u Bundestag, uskratiti sudjelovanje u plenarnim diskusijama. Naime, organizatori su svjesni da će te diskusije privući velik broj posjetitelja i ne žele dati prostor rasističkim, odnosno nedemokratskim stavovima

Nismo radi dijaloškog stava osuđeni na pasivno podnošenje, niti na nasilan odgovor na populističke pozicije poput onih njemačkog AfD-a, francuskog Fronta National ili hrvatskog Hrasta, odnosno suverenista.

Posebno je važno ne popustiti napasti da na netrpeljivost koju promiče populizam odgovaramo na isti način, pa da tako postanemo slični onima koje kritiziramo zbog širenja mržnje i ksenofobije, predrasuda i generalizacija. To bi zapravo značilo da poput njih rastačemo vrijednosti koje čine demokraciju sve u nastojanju da ih obranimo.

Za nenasilno djelovanje u sličnim situacijama potrebno nam je diferencirano razmišljanje koje će usmjeriti naše djelovanje.

Diferencirano znači ostati vjeran/a svojim vrijednostima, među kojima je poštovanje dostojanstva svake osobe, uključujući i naše političke protivnike. I to upravo kada se javno suprotstavljamo njihovim kršenju vrijednosti koje su u temelju slobodnog demokratskog ustroja društva.

Simbolično se taj stav razlikovanja može pokazati s dva ispružena dlana: jedan je otvoren prema drugome, drugi je uzdignut u znak ”stop”.

Jedan primjer takvog diferenciranog odgovora na populizam je aktualni odgovor organizatora Evangeličkog Kirchentaga koji se upravo ovaj vikend održava u Dortmundu. U Njemačkoj se, naime, svake godine organizira bilo Kirchentag u režiji Evangeličke crkve ili Katholikentag, koji organizacijski pokrivaju katolici.

Okupljanje je na nacionalnoj razini, tematiziraju se aktualne teme koje zanimaju katolike, protestante, ali i građane naprosto. Ove godine je tema ”Kakvo je to pouzdanje u koje se uzdaš (2 Kor 18,19)”.

Već nekoliko godina vodi se u njemačkoj javnosti diskusija o tome ima li Kirchentag / Katholikentag pravo predstavnicima AfD-a, stranke koja je ušla u Bundestag, uskratiti sudjelovanje u plenarnim diskusijama. Naime, organizatori su svjesni da će te diskusije privući velik broj posjetitelja i ne žele dati prostor rasističkim, odnosno nedemokratskim stavovima.

Neki smatraju da je dijalog potrebno voditi uvijek, da je to način kako se može pokazati snaga i ispravnost kritike nedemokratskih i nekršćanskih stavova AfD-a.

Kako ne upasti u ulogu koju ne želimo – da postanemo taoci zloupotrebe demokratskih struktura za promociju nedemokratičnosti pod krinkom formalnog poštivanja demokracije? Kada je potrebno postaviti granice?

Organizatori u Dortmundu pak postupili su drugačije. Oni s jedne strane razlikuju funkcionare AfD-a koji radikaliziraju poziciju te stranke i odgovorni su za izgrede u Chemnizu i s druge strane građane koji simpatijama prema AfD-u izražavaju svoje brige, strahove, neslaganja s aktualnim političkim procesima.

Prvima, ”bukačima”, radikalnim paliteljima požara mržnje i netrpeljivosti Kirchentag jasno kaže STOP, nećete proći.

Kriterij njihova isključenja iz diskusija nije diskriminacija, kako isključeni rado tvrde, nego to što zastupaju stajališta koja su nespojiva s kršćanskim vrijednostima koje Kirchentag promovira.

Takvima treba jasno pružiti otpor i to zato što žele uništiti mnogo toga što je mukotrpno sagrađeno kroz protekla desetljeća sustavnog rada na demokratskom suživotu.

U tu kategoriju stavova koji su destruktivni predsjednik vijeća Evangeličke crkve u Njemačkoj, biskup Bedford-Strohm svrstava i rečenicu ”Prvo sam Nijemac, a tek onda kršćanin” i vrednuje ju kao herezu. Takve rečenice, smatra on, nemaju mjesta u diskusijama.

Ali s onima koji biraju AfD iz protesta, s onima koji se ne prepoznaju u drugim konzervativnim strankama, s njima valja voditi dijalog.

Biskup Bedford-Strohm o onim građanima koji AfD biraju iz brige i straha kaže: ”Dijalog ćemo voditi i moramo voditi s njima. Kirchentag će poslušati brige i mišljenja i onih koji su bliski AfD-u. Oni su pozvani u Dortmund.” Ističe da treba umjeti razlikovati pristaše radikalnih pozicija i protestnog ponašanja.

Kriterij je jasan, smatra biskup: ”Granice dijaloga su dosegnute tamo gdje se netko izražava rasistički i s prezirom prema ljudima”.

Za naš hrvatski kontekst ovaj primjer je koristan analitički alat. Pomoću njega možemo uočiti kako pružiti otpor nasilju koje se izlijeva na ulice naše zemlje.

Posebno je važno ne popustiti napasti da na netrpeljivost koju promiče populizam odgovaramo na isti način, pa da tako postanemo slični onima koje kritiziramo zbog širenja mržnje i ksenofobije, predrasuda i generalizacija. To bi zapravo značilo da poput njih rastačemo vrijednosti koje čine demokraciju sve u nastojanju da ih obranimo

Tko su ti koji šire požar mržnje i netrpeljivosti u javnosti? A tko su oni koji su zabrinuti i biraju u znak protesta? Ima li petlje/hrabrosti kod pokretača javnog mnijenja, političara, ali i javnih djelatnika, novinara, profesora, svećenika, biskupa da se javno suprotstave ”bukačima”?

Svijetli primjer je postupanje supetarske gradonačelnice – tko joj se pridružuje?

Ima li se hrabrosti suprotstaviti proizvodnji netrpeljivosti u ime falsifikata domoljublja?

Falsifikatom domoljublja zovemo svako nasilje u ime ljubavi prema domovini. Sve nas kao građane ove zemlje treba dići na noge vijest da su neki momci ganjali sezonske radnike na Braču uz povik ”Di su Srbi?” S namjerom koju su proveli u djelo – da ih prebiju.

Ne amnestira nas od odgovornosti činjenica da se isto događa i u starijim demokracijama kao što je Italija, od kojih mi učimo demokratičnost. Ako su izvršitelji nasilja vikali ”Di su Srbi”, ima li kakva propovijed koja će tu rečenicu proglasiti herezom?

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Sve su puške tuđe – sve su žrtve moje
• Mogli bismo raspraviti o ljubavi prema neprijatelju
• Ukrajinska kriza je praćenje proizvodnje rata uživo
• U novoj 2022. – želimo vam građanske hrabrosti
• Demokracija mora živjeti od solidarnosti i povjerenja
• Važnost logike i mira, Ivana Đikića i Sanje Barić na primjer
• Katolička krivnja i teologija nakon grozote pedofilije
• Dobrodošli, Afganistanci, ali ne u licemjerne EU državice
• Gospa od nenasilnog proglasa
• Kako se odreći kulture kukanja i izgraditi kulturu suživota

» Svi tekstovi ovog autora