Kako smo došli do toga da se Zdravka Mamića u BiH nagrađuje

Iako je u političkom i državotvornom smislu odavno upokojena i nema nikakvih izgleda, niti nastojanja da se u skorije zamislivo vrijeme obnovi igdje drugdje, osim u noćnim morama hrvatskih desničara, Jugoslavija je nastavila postojati kroz zajedničko tržište, jedinstveni kulturni prostor i pop-kulturne fenomene. Ovo čini bolju stranu postjugoslavenske suradnje.

Postoji, naravno i ona mračnija strana koja se odnosi na činjenicu da su prečesto hrvatske putovnice pronalažene kod većih kriminalaca iz Srbije, da su veze između kriminalnih miljea na ovim prostorima trajale tijekom čitavog rata i ostale postojane nakon njega te da su mnogi iskoristili dvojno državljanstvo za bijeg od zakona iz jedne od zemalja, najčešće od zakona zemlje u kojoj su zapravo živjeli, u zemlju porijekla.

Ono što je, međutim činilo bitnu razliku između ove dvije stvari je to što su se ovi potonji trudili živjeti u anonimnosti, s nadom da će biti što brže zaboravljeni od strane pravosuđa. To se trudio napraviti čak i Miroslav Kutle, a zanimljivo je kako su jedina dvojica kojima to nikako nije padalo na pamet bili Branimir Glavaš nedavno i Zdravko Mamić trenutno.

Bjegunac od hrvatskog pravosuđa u BiH je postao čašćen, hvaljen i odlikovan titulom ”menadžera stoljeća”

Glavaševom statusu uvaženog građanina i saborskog zastupnika te općem zaboravu razloga zbog kojeg mu se uopće sudilo i zbog kojeg je pobjegao, eksponiranje u hercegovačkom egzilu, kao što vidimo, nije ni najmanje naškodilo. Po svemu sudeći neće ni Zdravku Mamiću, a i zašto bi kad je kompletan sustav koji ih je obojicu omogućio življi no ikada. Ovo o čemu pišem odnosi se na međusobni odnos Hrvatske i njenih bjegunaca.

No, Zdravko Mamić je upravo uspio postati jedinstven po tome što, ne samo što se javno eksponira, nego je postao čašćen i hvaljen u Bosni i Hercegovini, i to upravo za poslove zbog kojih i bježi od hrvatskog pravosuđa.

Naš junak je, naime, na osmom međunarodnom sportskom simpoziju i prvom simpoziju sportskog dokumentarnog filma, pod ravnanjem osnivača i direktora obiju manifestaciju, sportskog novinara Sabahudina Topalbećirevića, proglašen za sportskog menadžera desetljeća.

Mamić je tako, onako klasično euforičan kakvim ga šira javnost u jednoj od inkarnacija poznaje, sjedio kraj Dinamovih prvotimaca Danija Olma i Amera Gojaka, koji su također nagrađeni, ali i kraj Nenada Bjelice, proglašenog za trenera godine.

Ta fotografija nasmijanih prvotimaca i trenera Dinama sa Zdravkom Mamićem dovoljna je da rasprši iluzije lakovjernijima o stvarnosti promjena u HNS-u i Dinamu.

Zdravko Mamić se na taj način, Topalbećirevićevom odlukom, prebacio u status kulturnjaka koji u nedostatku prostora za rad u matičnoj zemlji, pronalazi angažman u ostalim postjugoslavenskim zemljama, zahvaljujući čemu živi neki izokrenuti bosanskohercegovački san i smije se u lice svima koji razumiju o čemu je riječ.

Dok se s jedne strane bosanskohercegovačka javnost često s pravom uzrujava oko patronizirajućeg odnosa visoke hrvatske politike prema toj zemlji i bazičnog nepoštivanje državnih institucija Bosne i Hercegovine, u čemu je aktualna predsjednica prvakinja, dotle se ovakvim javnim počastima u organizaciji čovjeka koji nije baš autsajder u BiH, iskazuje također bazično nepoštovanje hrvatskog pravosuđa

Ono što je bitno za napomenuti jeste da sam Mamić u ovom slučaju ne bi trebao čuditi nikoga.

Pravi problem leži u odsustvu bilo kakve svijesti da se Mamića nagrađuje upravo za ono zbog čega je ozbiljno optužen i to se radi bez ikakvog zazora, što problem diže na dvije razine.

Dok se s jedne strane bosanskohercegovačka javnost često s pravom uzrujava oko patronizirajućeg odnosa visoke hrvatske politike prema toj zemlji i bazičnog nepoštivanje državnih institucija Bosne i Hercegovine, u čemu je aktualna predsjednica prvakinja, dotle se ovakvim javnim počastima u organizaciji čovjeka koji nije baš autsajder u BiH, iskazuje također bazično nepoštovanje hrvatskog pravosuđa.

No, događa se još nešto na drugoj razini, a to je iskazivanje nedostatka bilo kakvog samopoštovanja, jer nagrada Mamiću u prvom redu predstavlja iskaz fascinacije njegovim likom i neiskazane zavisti zbog čega se takav nije pojavio i u bosanskohercegovačkom nogometu.

Ovo je pak tužno na više razina i predstavlja trajni problem društva koje ne uspijeva nadići probleme uzrokovane ratnom destrukcijom zemlje.

(Prenosimo s portala Telegram).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Zašto ogroman dio srpskog društva odbija istinu Srebrenice
• Vlada ustvari legitimizira fašizam
• Zašto ne bi trebalo odustati od ideje ukidanja izbora izvan RH
• Kod KGK zapravo iznenađuje nedostatak straha od javnosti
• Samo se društva bez budućnosti opsesivno bave prošlošću
• Zašto Odboru za veterane smeta Dan antifašističke borbe
• Zašto nitko ne čuje upozoravanja Ognjena Krausa?
• Milanović zabio autogol koji bi ga mogao koštati izbore
• Handke je uložio sav svoj ugled da podrži monstruma
• 11.000 slobodnih mjesta na sveučilištima! Što to znači?

» Svi tekstovi ovog autora